Postoji li tamna strana potrage za srećom?

Postoji li tamna strana naše potrage za srećom?

Svi želimo biti sretni. Svatko od nas na svoj način traga za srećom i čini ono što smatra da će pridonijeti povećanju razine osobne sreće. Netko će čitati self help knjige na tu temu, netko slušati razne motivacijske govornike, netko će iskušati nešto novo  poput meditacije, joge, plesa, netko će se uhvatiti realizacije nekog svog odavno željenog sna. Okružiti ćemo se sretnim ljudima, ljudima koji nas nadahnjuju, što u današnje vrijeme nikad nije bilo jednostavnije i lakše – internet je prepun ljudi koji, čini se, posjeduju ključ sretnog i ispunjenog života i koji svojim primjerom žele pomoći drugima. Inspiracijske priče i misli su posvuda – nerjetko nam daju određeni boost, podignu nas iz depresije i ponude drugačiju perspektivu, te nam pomažu da ostvarimo ili povećamo svoju osobnu sreću.

Recimo da entuzijastično uletiš u sve to, klimaš glavom potvrdno na sve one mudre quotove, slušaš, upijaš, ispravljaš se. Ubrzo počneš primijenjivati naučeno i tvoja razina sreće počne rasti u razmjeru sa tvojim uspjesima. Divota. Osmijeh ti ne silazi s lica, ushićena si. Sretna. Do onog trenutka kad u tvoj život ponovno dođe tuga, frustracija, nervoza – nebitno iz kojeg razloga. Počneš se analizirati, tragati za problemom, a sva ona pozitiva kojom si se zaogrnula počne te gušiti. Svojoj frustraciji obično ne pronađeš ispušni ventil, razumijevanje stanja u kojem se nalaziš jer kamo god se okreneš svi su jebeno sretni.

To što ti ne uspjevaš, pa problem je očito u tebi – nisi se dovoljno trudila, nešto radiš krivo, nisi dovoljno dobra. I to ti obično nenamjerno potvrđuju silni osvrti, komentari, oduševljeni ljudi, srčeka, smajlići, floskule poput: budi sretna, isijavaj sreću, zrači ljubav…  Svi su super, samo si ti u banani. Odjednom eto problema, zbog problema kojeg, da stvar bude gora, na prvom mjestu nije ni bilo.

Greetings from beautiful city of Cork! 💞💞 #holidays #cork #ireland #riverlee #love #relax #enjoylife

Objavu dijeli Brankica Stanić (@brankica.stanic)

Susretala sam se i dalje se susrećem s ljudima kojima je fokus na mogućnosti uživanja apsolutne sreće, pozitive i mira. Obično slijede neku od inspirativnih ideologija koje obećavaju brda i doline, a ti sve što trebaš je svoju podsvijest istrenirati poput psića i ona će uzvratiti ostvarenjem svake tvoje želje i sna. Iako nemam ništa protiv istih, i iako u osnovi ono što govore drži vodu, uvijek osjećam otpor prema svakoj.

Ono što mi bode oči je navodno postizanje nekakvog nerealnog stanja u kojem se stvari odvijaju baš onako kako treba, po mjeri, nekakvom kalupu koji obećava sreću do kraja života, a ljudi koji se zakače za istu postanu hodajuća bočica neiscrpne sreće i mira, te uredno (navodno) svjedoče ostvarenju svih svojih želja.

Možda se sada pitaš što je tu loše? Po meni puno toga. Na svojoj sam koži osjetila kako te lako može zaposjesti osjećaj da si nedovoljno dobra jer ne uspijevaš postići tu idealnu količinu sreće, nešto što se drugima (opet navodno) događa kao od šale, a zapravo je nepobitna činjenica da ne možeš niti je zdravo biti stalno sretan.

Kao što ekstremna ljutnja i tuga mogu zasjeniti sve dobro u životu tako i ekstremna sreća može biti štetna.

Nastavi čitati “Postoji li tamna strana potrage za srećom?”

5 načina kako održati svoju motivaciju

Motivacija - pet načina koji ju pokreću

Inspiraciju je danas zaista moguće posvuda pronaći, a ako ste jedni od onih sretnika koji znaju što je to što vole i čime bi se htjeli baviti u svome životu, ideje ponekad znaju  doslovno nicati same od sebe. Odjednom shvatiš da je ispred tebe polje mogućnosti i da je sve što trebaš samo krenuti putem svojih snova.

Ipak, nakon početničkog entuzijazma, vrlo brzo uvidiš da te čeka mukotrpan posao koji od tebe iziskuje puno promišljanja, planiranja, truda, rada i neprospavanih noći. I iako ni ovo saznanje ne iscrpljuje i ne dovodi do ruba, kao što je to često slučaj kad se baviš nečim što baš i ne voliš, motivacija je ta koja često zna drastično oscilirati i ostaviti nas da dugo vremena nepotrebno provedemo zaglavljeni na jednom mjestu. Jedan dan si poput onog zeca iz reklame za Duracell baterije, prštiš od motivacije, već drugi zaglibiš u kontempliranju o besmislu života, svega onoga što radiš, i nisi u stanju pomaknuti se s mrtve točke. Poznato? 🙂

Ljudi često govore da motivacija ne traje. Pa, ne traje ni kupanje – i to je razlog zašto preporučujemo motivaciju svakodnevno.
Zig Ziglar

Ostati motiviran nije lako. Sve nas napadaju negativne misli, more nas sumnje, osjetimo potištenost ili pad samopouzdanja jer se stvari ne razvijaju onako kako smo planirali. Možda osjetimo da nam je fokus nejasan jer se borimo između više smjerova koji su se odjednom stvorili ispred nas i ne znamo kako dalje. Možda znamo, ali smo jednostavno premoreni; previše truda, baš kao i premalo može poručiti neželjene efekte.

S obzirom da sam i sama nebrojeno puta bila demotivirana i bezvoljna, s vremenom sam razvila načine pomoću kojih uspjevam svoju motivaciju zadržati na pristojnoj razini. Ima ih pet i svaki od njih nam na jedinstven način ne dozvoljava da odustanemo, naravno, ako ih primjenjujemo, a to su:  Nastavi čitati “5 načina kako održati svoju motivaciju”

Čari subotnje špice

Čari subotnje špice

Subotnja špica. Neki je mrze, većina voli. Nekima služi za višesatno ispijanje kave da napune baterije nakon dugog radnog tjedna, a nekima za pokazivanje najnovijih modnih krpica, danima pomno planiranih s ciljem da ih što više objektiva ulovi i prikaže kao osobe sa stilom na gradskom portalu sljedeće jutro.  Neki cijeli tjedan nestrpljivo isčekuju špicu, dok neki ni nemaju pojma da se na istoj nalaze. Tu su da popiju kavu prije ručka i na tren zaborave na silne obveze koje ih čekaju sljedeći tjedan. Kojoj god skupini pripadali jedno je sigurno; nijedna špica neće proći bez dobrog trača.

Uzmimo za primjer nas tri. Neznam kojoj skupini pripadamo. Dok se u tišini vozimo put grada promatram naše tragične odjevne kombinacije izvučene iz ormara slučajnim odabirom poput brojeva na bingu, zgužvana lica i podbuhle oči od spavanja do podne, znam jedino kojoj sigurno ne pripadamo.
Ali zato tračati znamo. Baš poput svih. I tko kaže da ne trača – laže. Simple as that. Jedina razlika među svima nama je u količini i namjeri koju imamo kada to radimo.

Negdje sam pročitala definiciju trača kao društveni ritual koji opušta, ublažava stres i stvara prijateljstva. Slažem se s time. Pri tome mislim na bezazlen trač, koji služi za zabavu i razbibrigu. O prelaženju granica dobrog ukusa kad trač postaje zlonamjerna laž s ciljem da se nekome napakosti nećemo. To jednostavno nije damski. Pa da popijemo kavu u to ime.

Nastavi čitati “Čari subotnje špice”

Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.

Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.

No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…

U početku sam naravno bila ushićena,  samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.

Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.

Nastavi čitati “Što je zajedničko materijalizmu i sreći?”

The Versatile Blogger Award

The Versatile Bogger Award

Nekoliko meni jako dragih blogerica nominiralo me za The Versatile Blogger Award, a to su Ivana i njen blog Orbis marketing, Slavenka i njena Knjiga inspiracija, te Dragana i njen blog Poezija živi.

Cure moje, hvala vam puno. To što sam se našla na vašoj listi puno mi znači – daje potvrdu da je ono što radim dobro. I upravo s tim ciljem je i nastala ova nagrada u kojoj nema natjecanja i nema pobjednika – ovo je svojevrsno priznanje nečijeg rada i truda i kao takvo izvrsno je za podizanje samopouzdanja – mi blogeri ponekad upadamo u stanja kad nam je u glavi samo ona rečenica: Ima li sve ovo što radim smisla? E pa, ima! 🙂

Krenimo sa pravilima igre:

  • Zahvalite osobi koja vas je nominirala
  • Nominirajte do 15 blogera (može manje, ali ne više) i obavijestite ih
  • Podijelite sa svima sedam činjenica o sebi
  • Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila.

Nominacije je dobro ne ponavljati, jer se onda iste osobe vrte u krug, probajte naći nekoga koga još nitko nije nominirao, a čiji rad volite. Naravno, ponekad je to teško jer recimo, mnoge blogere koje su Ivana, Slavenka i Dragana navele volim i pratim i bez razmišljanja bih ih nominirala – tako da ako niste na ovo listi, niste isključivo jer su vas one već nominirale.

Moje nominacije: Nastavi čitati “The Versatile Blogger Award”

Snaga šutnje i odbacivanja; ignoriranjem protiv nametnutih ideala ljepote  

Snaga šutnje i odbacivanja; ignoriranjem protiv nametnutih ideala ljepote

Nikad nisam bila mršavica. Sa svojom građom i visinom i da sam htjela ne bi baš postigla ono što se nametalo kao poželjno, ono što se u zadnje vrijeme čini mi se manje nameće, no ipak i dalje prednjači kad su u pitanju prihvatljivi standardi ženske ljepote.
Nikad nisam bila ni debela. Barem ne na način na koji ja vidim debljinu.
Ja sam negdje između. Što ponekad u društvu koje iz nekog razloga preferira krajnosti zna biti pa, neću reći problem, ali definitivno smetnja. Jednostavno se ne uklapate. Primjerice, ako ste malo jači i ne stanete u krpice koje vidite na izlogu popularne modne trgovine, poslat će vas na odjel plus size gdje vrlo brzo ustanovite da je sve krojeno za puno veće tete. Ili – ili, nema sredine. Odnosno, natjerati će vas da tako pomislite. I da se osjećate krivom. I nedovoljno dobrom.

Kao što to obično  biva dok sam bila tinejdžerica i u ranim dvadesetima to mi je predstavljalo problem. Nebrojeno sam se puta sramila svog tijela, smatrala ga neprivlačnim i ogromnim. Danas ga prihvaćam takvim kakvo je, osjećam se dobro u svojoj koži, nemam averziju prema svom tijelu (Iako ne bi bilo loše da su mi bokovi samo maaalo manje široki 😛 ). Uglavnom, poanta je da je moj stav pozitivan.

Točnije smatram se lijepom, zgodnom i privlačnom sve dok se ne ugledam na nekim fotografijama ili na odjelu odjeće za odrasle gdje veličina 38/40 kao da se smanjila i sada služi samo mladim nerazvijenim tinejdžericama, a toj veličini više ne prethode 34 i 36 već i 32 pa čak i 30.
Zašto?

Jer potpuno nesvjesno uspoređujem svoje tijelo sa svim onima koji me napadaju sa naslovnica časopisa, reklamnih plakata i tv ekrana. Jer me 5 brojeva koji prethode mojoj veličini ponekad tjeraju da se osjećam kao slonica Nelica u svojem najgorem izdanju.

Nastavi čitati “Snaga šutnje i odbacivanja; ignoriranjem protiv nametnutih ideala ljepote  “

Život je borba?

Život je borba?

Kažu, s godinama se navikneš na patnje, očvrsneš, nisi tako osjetiljiv kao prije na nemilosrdne pljuske života.

No što sam starija mene svaki šamar boli dublje, intezivnije, jače, a za svaki se oporavak hvatam grčevito poput utopljenika za splav nakon beskrajnih sati plutanja. Kao da mi otpornost slabi, a duša želi reći – Hej živote u redu je, shvaćam, samo malo popusti.

Dok si mlad, nisi svjestan što sve život može, čak i kad te u mladosti udaraju, ponos ti ne da da se slomiš, žestoka nada da je život ipak nešto više od dva reda tuge i reda sreće.
Dok si mlad misliš, kad narastem bolje ću ja to, mudrije, opreznije, ta nisam slabić koji odustaje i kod najmanje prepreke.

I nisi. I hoćeš, bolje ćeš. Mudrije. Opreznije. I baš zato i boli jače.

Jer kakvim se god sposobnostima naoružala – život i dalje ostaje život. I dalje boli. I dalje ti servira jela koja ti baš ne prijaju i najradije bi ih zaobišla. Ali ne ide to tako. Bez boli nema napretka, nema rasta. Izlizana fraza, ali istinita.

Nastavi čitati “Život je borba?”

Umjetnost čekanja – puštaš li vremenu da te oblikuje?

Umjetnost čekanja

Živimo u vremenu u kojem čekanje nije moderno. Razvoj tehnologije omogućio nam je brojna zadovoljstva dostupna na svakom koraku bez puno muke. Odavno su prošla vremena kad je jedino juha iz vrećice nosila oznaku instant, danas imamo tu čast pohvaliti se instant životom.
Pored toga i uspjeh mjerimo mjernom jedinicom količine koja ne trpi nikakvo čekanje, a biti zaposlen je stanje koje smo gotovo glorificirali. Jer, čemu čekati? Život je ionako prekratak.
Preuzmi kontrolu nad svojim životom, planiraj sve u detalje barem pet godina unaprijed, educiraj se,  usavršavaj, konstantno radi na sebi, ne troši dragocijeno vrijeme na gluposti – jer učeni smo da bi nešto postigli moramo se pokrenuti, neće nam ništa pasti s neba. I to je istina.

Ali kao što to obično biva sa gotovo svime čega se mi ljudi možemo dokopati i ovu smo životnu filozofiju doveli do ruba ekstrema.

Količina stresa u našim životima je ogromna, nikad veća zapravo. Napeti smo, nestrpljivi, nervozni, pucamo na najmanje sitnice, jer naš prebukirani raspored ne dozvoljava pogreške, kao ni sporost u postizanju bilo čega.
Izgubljeni smo u buci, moru informacija kojima se neprestano izlažemo s ciljem da budemo brži, veći, jači…
Osim što smo potpuno smetnuli s uma da zaposlenost ne znači ujedno i produktivnost, zaboravili smo i na dobru staru umjetnost čekanja. Nastavi čitati “Umjetnost čekanja – puštaš li vremenu da te oblikuje?”

Zašto se sramimo onoga što boli iznutra?

Zašto se sramimo onoga što boli iznutra?

Kad želiš lijepu frizuru – ideš frizeru. Lijepo i čisto lice – kozmetičaru. Lijepo tijelo – na fitness ili u teretanu, a ako te to isto tijelo slučajno boli – ideš doktoru.
Stvar je jednostavnna; kad nam nešto ne odgovara ili nas nešto boli, ako to sami nismo u stanju riješiti, potražimo stručnu pomoć.
No što kad su naše emocije ono što treba popravak? One boli i ožiljci koje ne ćuti naše fizičko tijelo, već naša duša?
Je li naša svijest konačno došla do stadija da je u tom slučaju sasvim normalno obratiti se psihološkom savjetniku ili još uvijek zaziremo od toga jer “tamo idu samo oni koji su ludi, s kojima opako nešto nije u redu?”
Bojim se da je još uvijek u pitanju ovo drugo.
Svijet je prepun slomljenih ljudi koji su toliko naviknuti na svoje stanje, stanje koje je gotovo sraslo s njima, da ih i sama pomisao da ih isčupaju iz sebe ostavlja bez daha.

Sve naše umne i emocionalne blokade gurnut ćemo pod tepih, govoreći sebi i drugima da nije ništa, da smo u savršenom redu, jer ono što nam je – to se ne vidi, ne osjeća fizički, a ono što se ne vidi – ne postoji, ono što ne postoji – tome se pažnja ne poklanja… Nastavi čitati “Zašto se sramimo onoga što boli iznutra?”

Odustajanje nije opcija; poznate spisateljice čija djela nitko nije htio izdati

Odustajanje nije opcija; poznate spisateljice čija djela nitko nije htio izdati

Ono što je specifično za uspješne ljude u bilo kojem području djelovanja su definitivno njihova snaga volje i upornost, a moto koji ih pokreće može se svesti na svega tri riječi; nikad ne odustaj! Dakako ovo nije nikakva novost i svi ćemo se složiti da uspješne ljude od neuspješnih dijeli upravo njihov odnos prema neodustajanju odnosno odustajanju. Pa opet, često smo svjedoci, kako u svom, tako i u životima ljudi koji nas okružuju, upravo dizanju ruku od svega kad naiđu problemi koji se na prvu čine gotovo nesavladivi. Znamo reći – Očito nam nije suđeno, sve ovo što se događa su znaci da trebam odustati.
I obično u ovom prijelomnom trenutku, nesvjesno odlučimo svrstati se u red neuspješnih.

Uspješni ljudi su oni koji u momentu kad većina ljudi kaže: Ok sad je dosta, odustajem – nastave dalje. Ako treba i glavom kroz zid. Oni koji čak i onda kad je naizgled sve i svi protiv njih, kažu sebi: To je to, to je dobar znak, znači da sam blizu i trebam samo još malo strpljenja. Imaju svoje sumnje i strahove poput svih, ali im ne dozvoljavaju da im se ispriječe na putu uspijeha.

Naravno, postoje situacije u kojima je sasvim ok, pa čak i potrebno odustati, i obično pažljivim promatranjem vrlo lako možemo razlikovati trenutak kad je potrebno nečemu okrenuti leđa, od trenutka kad smo samo obeshrabreni trenutnim razvojem situacije. Posebice kad u nešto vjerujemo svim srcem, kad smo više nego sigurni da je ono što smo zacrtali ono što nas potpuno ispunjava, daje našem životu smisao i shvaćamo to svojom svrhom na ovoj zemlji.

U ovom tekstu nije riječ o odustajanjima, bilo potrebnim ili ne, već o onim često prijelomnim trenutcima, kad umjesto povlačenja svom snagom treba gurati naprijed bez obzira na sve. Koji je to trenutak, ovisi od osobe od osobe, no bitno je nikad ne dozvoliti sebi neuspjeh samo zato što netko drugi smatra da ono što radimo nema nikakvu vrijednost. Ako se slučajno nalazite u situaciji u kojoj se pitate ima li smisla ono što radite i da li bi možda trebali odustati, ovaj tekst je idealan za vas. Nastavi čitati “Odustajanje nije opcija; poznate spisateljice čija djela nitko nije htio izdati”