Godina dana bloganja!

Rođendanski post i darivanje

Prije točno godinu dana pokrenula sam ovaj blog. Nakon dugog promišljanja, vaganja svih za i protiv, definiranja što je to ono što zapravo želim postići pokretanjem ovog bloga, objavila sam svoj prvi post. Zvao se Koliko uvjetujete svoju slobodu? i sad kad ga čitam želim se na tren od srama zavući negdje ispod pokrivača, ali ipak se ne dam; s vremenom se sve mijenja pa tako i ja i moje pisanje, bilo bi glupo sramiti se svog rasta i razvoja.

Bloganja sam se hvatala nekoliko puta u životu, a moj posljednji pokušaj prije ovoga zvao se Dublin efekt, i kao što se po imenu može zaključiti vrtio se uglavnom oko teme iseljeništva i novih početaka u stranoj zemlji. Usprkos tome što je blog vrlo brzo postao popularan i imao jako veliku čitanost, mene nije potpuno ispunjavao, s vremenom sam ga pisala sve rijeđe i rijeđe, inspiracije nije bilo nigdje na vidiku, činilo mi se da sam iscrpila sve moguće teme i osjećala sam se sputano jer sam shvatila da sam se odabirom niše potpuno ograničila u svom pisanju koje se željelo okušati i u drugim područjima. Zahvaljujući upravo staroj slavi i dodavanju tekstova s Dublin efekta u posebnu kategoriju na ovom, prvi koraci ovog bloga nisu bili tako strašni, a pozitivne povratne informacije bile su dodatni elan uz pomoć kojeg sam izlječila svoju staru boljku; da tekstove na godišnjoj bazi mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Izazvala sam samu sebe, želeći vježbati svoje pisanje što više, obećala sam si da ću blogati jednom tjedno. Nekad se potkrao i koji dan više, nekad i manje, no danas je iza mene napisanih 70 tekstova u godinu dana i moram priznati da sam na svoje maleno postignuće vrlo ponosna.

Nastavi čitati “Godina dana bloganja!”

Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…

Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?...

Da znam pisati shvatila sam u srednjoj školi kad je moja profesorica hrvatskog jezika izdvajala moje zadaćnice sa strane kao primjer drugima. Gledala bih ju blijedo iz svoje klupe preko hrpe knjiga netom posuđenih u knjižnici i pitala se: Ma o čemu ova priča?! Nije joj puno trebalo da zapali iskru u meni, iskru koju je društvo jedva dočekalo da što prije ugasi, dobro utaba nogama da se više nikad ne vrati. Nije prošlo dugo, a pisanje se našlo pri samom dnu mojih prioriteta. Nema veze što sam se zbog njega osjećala dobro, nema veze što je svaki moj ulazak u taj svijet bio poput odlaska na neko mjesto koje malo ima veze sa onim koji me okružuje, prestala sam ga potpuno prakticirati.

Selo je iznijelo presudu, a selo, jebiga, treba slušati. Ono zna što je dobro, a što nije. Što je prihvatljivo, a što spada u isti koš sa jednorozima, vilama i životu u oblacima. Nastavi čitati “Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…”

Svetite se životu zaboravom…

Svetite se životu zaboravom...

Sjećam se našeg prvog izlaska koji je uslijedio nakon mjeseci slučajnih susreta u prolazu, pogleda kojim smo ispitivali jedno drugo, vagali sva za i protiv upuštanja u ludost zvanu ljubav. Sjećam se nervoze, preispitivanja trebam li uopće otići na taj sastanak jer mi je bio potpuni stranac, netko čije sam poglede osjećala na sebi dok bi se vraćala kući s posla, prolazeći uvijek istom ulicom pokraj stanice tramvaja na kojoj bi on stajao nemarno naslonjen na prometni znak i čekao. Gotovo bih prestala disati prolazeći mimo njega, praveći se da ga ne primjećujem iako sam još po izlasku iz trgovine na uglu, u kojoj bi kupila namirnice za večeru, znatiželjno pretraživala stanicu pitajući se da li je tamo. Nosi li i ovaj put one svoje traperice koje mu nemarno vise s uskih bokova i tjeraju me na misli koje ne bi trebale postojati u pet popodne na ulici prepunoj ljudi željnih odmora od napornog radnog dana.
Okrznula bih ga pogledom točno u trenutku kad bi prolazila pokraj njega i baš uvijek imala priliku susresti se s njegovim plavim očima koje su me promatrale sa zanimanjem. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko od nas dvoje učiniti prvi korak. Čvrsto sam odlučila da to neću biti ja, izazivajući sudbinu, pitajući se iz dana u dan, da li je ovo posljednji put? Da li ću sutradan ugledati onaj prometni znak osamljen, bez snažnih, širokih ramena koja se oslanjaju na njega i tako ne znajući apsolutno ništa o njemu biti primorana njegovo postojanje prepustiti zaboravu? Nastavi čitati “Svetite se životu zaboravom…”

Paretovo načelo: Da li je s manje zaista moguće postići više?

Richard Koch, Living The 80/20 Way

Da li ste čuli za Paretovo načelo? Ja moram priznati tek nedavno i sasvim slučajno. I s obzirom da, kad me nešto zainteresira ne prestajem pretresati Google dok ne isčitam sve moguće na temu, vrlo sam brzo došla do zanimljive knjige od Richarda Kocha, Living The 80/20 Way. Knjiga me se toliko dojmila da vam ovim tekstom želim skrenuti pažnju na nju jer ju smatram korisnim i poučnim štivom. No, krenimo redom.

Zašto Paretovo načelo?

Vilfredo Pareto je bio talijanski inženjer, ekonomist i sociolog koji je pri istraživanju raspodjele nacionalnog bogatstva otkrio da u Italiji oko 20% obitelji posjeduje oko 80% kapitala. Zahvaljujući ovom otkriću nastalo je Paretovo načelo: 80% rezultata dolazi iz svega 20% uzroka, načelo koje se danas primijenjuje na različita područja, a prema ovoj knjizi moguće ga je primijeniti i na privatni život.
Uz njegovu primjenu kompanije mogu povećati svoju poslovnu produktivnost i profit, a prema Richardu Kochu i zadovoljstvo na praktički svim poljima života svakog pojedinca. Koliko u ovome ima istine, na vama je da procijenite sami, no ono što je intrigantno i što Koch u ovoj knjizi navodi je konzistentnost ovog načela koja se pojavljuje kamo god se okrenete i sasvim prirodno nameće se pitanje, zašto se ne bi moglo primijeniti i kad je posrijedi postizanje sreće i zadovoljstva u osobnom životu? Nastavi čitati “Paretovo načelo: Da li je s manje zaista moguće postići više?”

Vodiš li ljubav ili rat?

Vodiš li ljubav ili rat?

Zaboravljao je datume. Godišnjice, rođendane, Valentinova, pa i Božić bi da ne postoji toliko podsjetnika na isti oko njega. Ispočetka, činilo mi se to simpatičnim, tipičnom stvari koju mnogi muškarci čine, a ja budući da sam čvrsto odlučila da nikad neću biti tipična žena, činila sam ono što većina žena na mom mjestu ne bi – nisam prigovarala. Radije sam se odlučila na igrice koje su za cilj imale samo jednu stvar; promijeniti mog inače divnog muškarca.

Nisam ga podsjećala, nikad nisam rekla: „Hej, sljedeći tjedan nam je godišnjica, mogli bi otići u onaj novootvoreni talijanski restoran.“ ili „Znaš što bi voljela dobiti za rođendan koji mi je btw za pet dana?“ Neee, tim se oružjem namjerno nisam htjela koristiti. Dijelom jer sam smatrala da takvo nešto u suštini ne bi trebalo biti potrebno, a dijelom jer je jedan dio mene uživao u činjenici da će ako zaista zaboravi datum, krivnja ispisana na njegovom licu biti svojevrstan trijumf. Ja ću biti pozitivac, a on negativac. Ja u pravu, a on u krivu. Ja dominantna, a on pokorni dok god se nekako ne iskupi, obično višestruko i financijski i emotivno nego bi morao da se jednostavno sjetio datuma i kupio nekakav poklon.
„Zaboravio si?“ pitala bih ga sa suzom u oku, pa zatim odmahnula rukom i osmjehnula se. „Ma nema veze, to su ionako samo brojevi i ne znače ništa…“
Sa licem ožalošćene djeve kovala bi plan osvete koji se obično sastojao u tome da se pretvorim u primjerak savršene djevojke, s ciljem da maksimalno pojačam njegov osjećaj krivnje.
Svejedno, sljedeće bi godine opet zaboravio. A to je značilo samo jednu stvar: došlo je vrijeme da se u tiho, ali postojano muško-žensko ratovanje uvede nova taktika… Nastavi čitati “Vodiš li ljubav ili rat?”