Tražeći svjetlost

tražeći svjetlost (2)

Sažetak romana

Ja sam bjegunac, otkad znam za sebe bježim – ovim nas riječima fotografkinja Tina uvlači u svoj šaroliki svijet. Nakon četiri godine izbivanja vraća se u svoj rodni grad s namjerom da konačno stane na kraj svojim lutanjima. Tu je da ostvari svoj davni san – otvori foto studio – i vjeruje da je spremna na sve što jedan povratak u prošlost može izbaciti na površinu.
U susretu sa starim prijateljima, kao i onim manje dragim licima, kroz nova prijateljstva i moguće ljubavi, Tina postaje svjesna svoje najveće boljke:

Sve što mijenjam, opipljive je naravi. Ono što zaista trebam promijeniti leži negdje duboko u meni, zacementirano ispod slojeva i slojeva straha.

Može li se Tina suočiti sa svojim osobnim demonima? Zakopati ratnu sjekiru sa svojim bivšim zaručnikom, pomiriti se s odlukama koje je nekoć donijela i zbog kojih i dan danas ispašta? Može li prestati bježati i pronaći svjetlost za kojom cijeloga života traga?

Fotografirati znači crtati svjetlom. I svoj život provodim hvatajući to svjetlo, gledajući kroz objektiv kao kroz nišan, zamrzavajući svjetlost u trenutku i čineći je besmrtnom. Poput profesionalnog plivača, koji svoj život skonča utapanjem, ili doktora, koji čitav život uspješno liječi druge od bolesti od koje sam na kraju umre, i ja okolo uspješno lovim svjetlost za druge, ali je za sebe ne znam pronaći ni zadržati. Ruka koja me hrani ista je ona koja me i polagano ubija.

Kada joj stari prijatelj iz djetinjstva okrene leđa, otvaranje studija poprimi ponešto neočekivani oblik, a iznenadna smrt drage osobe ostavi u nevjerici, Tina je suočena s odlukom života – pobjeći od svega, pronaći sigurnost u nekim novim lutanjima ili ostati.

Zamišljam da vadim kufere, hvatam prvi let i nestajem. Vraćam se u Dublin, u sigurnost anonimnosti i utjehe u Mateinu zagrljaju. Daleko od poslovnih izazova koji su me snašli, daleko od ljudi koje sam pustila u svoj život i od kojih sada, kada su izazovi zakucali na vrata, želim otići i za sve okriviti zlu sudbinu, život na koji nemam utjecaj.

Ovo je priča o prihvaćanju sebe i života koji biramo živjeti. Priča o promjenama izvana kojima svi mi često pokušavamo promijeniti ono što nas izjeda iznutra. Svojim prepoznatljivim stilom, Brankica nas tjera da okrećemo stranice, vjerujući da u rukama držimo lagano štivo za opuštanje. Negdje usput shvatimo da nas je i ovim romanom taknula u dušu, potakla da se preispitujemo i kroz Tinine izazove pokušamo pronaći odgovore na svoje vlastite.

tražeći svjetlost (4)

Riječ autorice

Imam običaj ne završavati svoje romane na klasičan happy end način. Volim ostaviti dozu nedorečenosti, prepustiti mašti čitatelja da osmisli željeni svršetak. Ta aura višestrukih mogućnosti uvijek ostavlja prostor za pisanje nastavaka, iako mi dok pišem to nikada nije krajni cilj ni namjera. Moja je želja uglavnom vezana za pisanje što životnijih, stvarnijih romana u kojima, kao i u životu, rijetko kada znamo sve.

Tako je bilo i s romanom Putevima svitanja. Sudeći po vašim brojnim komentarima, svidio vam se. Toliko da je većina poželjela nastavak. Što se dalje događalo s Tinom? Što je bilo između nje i Luke? Je li ostala u Irskoj ili se vratila? To su samo neka od vaših najčešćih pitanja.

Iako sam se u početku opirala pisanju nastavka, vjerujući da je lik Tine rekao sve što je želio, s vremenom su se rodile neke nove ideje i nova priča dobila je oblik. Tina je još malo odrasla, još malo sazrela, iako se ponekad čini upravo suprotno. Kad se suočavamo sa svojim najdublje zakopanim demonima, obično to tako i izgleda: odemo par koraka unatrag, kao da hvatamo zalet prije nego što otrčimo u susret nekoj boljoj inačici sebe.

Istina, da bi radnja održala interes, Tinu je bilo potrebno uvaliti u nove nevolje, no ni jedna od njih ne začuđuje, uzmemo li u obzir dio njezina života ispričan u Putevima. Bilo je potrebno dodati i dozu životne nepredvidljivosti, onih neočekivanih prevrata sudbine za koje nitko od nas ne zna kada će i hoće li se dogoditi, koliko god svjesno živjeli svoje živote. Malo po malo, nastao je roman Tražeći svjetlost, da bi zatim punu godinu proveo u ladici. Ponešto zbog jedne nove priče, koja je taman bila u začetku i žudjela da bude prenesena na papir, ponešto zbog moje osobne nenaklonjenosti nastavcima općenito.

Nastavci znaju biti škakljivi jer ostavljaju prostor za razočaranje; sve ono što se stvori u mašti pisca ne mora se nužno podudarati sa svim onim mogućnostima, samim time i očekivanjima, što su se rodili u mašti čitatelja. Neki moji beta čitatelji prosvjedovali su zbog razvoja događaja, dok su ga drugi obožavali. Nekima je, pak, sam razvoj priče bio nebitan jer su užitak pronalazili u unutarnjim previranjima koje Tina analizira dubinski, na način s kojim se možemo poistovjetiti, kakve god nas životne nedaće snašle. Ipak, svi oni izrazili su nešto ili sve od sljedećeg: veselili su se, ljutili, suosjećali, preispitivali, dvojili. Ono što je meni kao piscu najbitnije jest to da su – osjećali. Prepoznali djeliće sebe. Isto onako kako su to učinili kada su se s likom Tine tek upoznali na prvim stranicama Puteva i kada nisu imali nikakva očekivanja.

Od svih knjiga koje sam tijekom života pročitala, jedino one koje su izazvale emocije pamtim. One koju se me natjerale da se preispitujem, u kojima sam pronašla dio sebe. Ako sam kao pisac uspjela učiniti isto, pa makar samo nekolicini ljudi, sretna sam i zahvalna. Moje pisanje ima smisao.

Hvala vam što me čitate i podržavate. Što osjećate. Hvala vam na interesu, prijedlozima i svakoj upućenoj riječi. Možda toga niste svjesni, ali puno znače. Potpuno neplanirano, stvorile su upravo ovaj roman koji držite u rukama!

Za kraj, želim napomenuti da, iako je ova knjiga svojevrstan nastavak, još uvijek je priča za sebe i može se čitati bez ikakvog znanja o onome što se događalo na stranicama romana Putevima svitanja.

putevima ssvitanja