Tražeći svjetlost – prvo poglavlje

1.

Ja sam bjegunac. Otkad znam za sebe – bježim. I ne, nisam počinila nikakvo kriminalno djelo. Zapravo… lažem. To što radim moglo bi se slobodno zavesti pod kriminalno djelo, samo što, eto, nije kažnjivo zakonom. Bar ne onim državnim. Da ironija bude veća, kao osnovnoškolka voljela sam trčati. Čak sam na nekom školskom natjecanju odnijela pobjedu. Još se sjećam medalje, njezine sjajne plave vrpce i siluete u trku na velikom okruglom privjesku. Dolaskom puberteta i naglog skoka u razvoju, iz dugonoge mršavice razvila sam se u djevojku s izraženim oblinama, želja za trčanjem isčezla je, ali je potreba za bijegom ostala. Sada je samo dobila ponešto profinjeniji oblik, ne tako očit, ni fizički naporan, no i dalje vrlo postojan.

Te svoje ljubavi prema odlascima, ostavljanju, prekidanju – svemu onome što jedan bijeg podrazumijeva – većinu svoga dosadašnjeg života nisam bila svjesna. Gurala sam je u svakakve kalupe: samoodržanje, osobni rast i razvoj, promjena, pa i sama ljubav prema vlastitom biću, no njezina je bit uvijek bila ista: bila sam kukavica koja se bojala samoga života. Da postoji kakav životni vrhovni sud za ovakve poput mene, donosio bi najstrože kazne, jer, složit ćete se, nema većeg prekršaja od neživljenja života koji nam je tako velikodušno dan na raspolaganje.

Svatko od nas bjegunaca ima nekakvo opravdanje. Ožiljak koji, i kada uspije zarasti, žulja pa te stalno tjera da se vrpoljiš, ukloniš izvor nelagode. Ta naša opravdanja nisu nimalo maštovita, zapravo su predvidljiva i totalni klišej. U svakom slučaju, uvijek je riječ o nekakvim traumatičnim iskustvima. Moja zahvaćaju popriličan niz godina, onaj dio života koji te oblikuje i u kojem naš vrijedni um sve marljivo bilježi i preko ničega ne prelazi tako lako. Zbog njih i danas, s punih trideset pet godina, zadihana i umorna, tu i tamo zastanem, ali samo da bih prikupila snagu za novi bijeg, nikada kako bih konačno predala svoje oružje. Svaki put samoj sebi obećam da je ovo zadnji put, da to što radim nema smisla i da moj štit, koji mi je tako dobro služio dok sam odrastala, sada čini upravo suprotno – ranjava me i polagano uništava.

Moj prvi ozbiljniji bijeg dogodio se kada sam napunila osamnaest godina. Spakiranih kufera, buljila sam u sat i čekala ponoć kako bih hladnokrvno napustila roditeljski dom, točnije majčin. Otac u našem životu nije bio prisutan od moje desete godine. Umro je od raka, no, nažalost, ni majci ni meni pomisao na njega nije izazivala pretjeranu nježnost. Bio je emocionalno nedostupan, manipulativan i vrlo strog. Majčin dom napustila sam buntovno, u velikom bijesu, zamjerajući joj nesređen život, brojne muškarce koji su prolazili kroz naš dom i, više od svega, alkoholizam u koji se opasno zaplela, toliko da je ponekad bila monstruozna, ni sjena žene kakva je nekoć bila. U smrtnom strahu da ne završim poput nje, marljivo sam, kao po špagi, izvršavala sve svoje obveze i živjela taj neki svoj savršeni život, pokoravajući se svemu i svima. Sve s pravilnom mjerom, na sigurno, s mlakim emocijama i  površnim odnosima.

Moj drugi bijeg dogodio se onda kada sam shvatila da sam se svojim “savršenim” životom dovela u klopku, stavila si omču oko vrata i samo čekam zadnji očajnički poriv koji će me gurnuti preko ruba. Napustila sam dugogodišnjeg zaručnika, koji je neodoljivo podsjećao na moga oca, i, pritisnuta teretom spoznaje o svojim brojnim pogrešnim odlukama, spakirala kufere i otišla kao što čovjek odlazi s nekog ne pretjerano dragog mu putovanja, nestrpljivo i bez okretanja, bez onog čeznutljivog pogleda preko ramena koji čuvamo za draga nam prošla vremena.

Ni sama ne znajući kako, odjednom sam bila u Irskoj, lutala ulicama grada Dublina sa svojom prijateljicom koja je odnedavno ovaj grad odlučila zvati svojim domom. Ona je bila presretna što sam došla, ja zbunjena i ne baš sigurna u bilo što što se događalo izvan kaveza predvidljivosti i sigurnosti koji sam godinama brižno održavala. No, vjerovala sam da mi je upravo to potrebno. Neke svoje gadne navike možemo se riješiti samo ako radimo suprotno od onoga što bismo inače. I ne mogu reći da mi taj novi život nije godio. Nakon raskinutih zaruka, ostala sam potpuno sama, bez ikoga i ičega, i ta sloboda, koja se u takvim trenucima rađa, očaravajuća je unatoč strahu i nesigurnosti koja tišti jer nema ništa uhodano ni poznato za što se može uhvatiti.
Kroz lutanja po bajkovitim zelenim prostranstvima Irske vjerovala sam da uspješno režem sve spone svoga mučnog života, vidam rane, nastale što zbog roditelja i manipulativnog zaručnika, što one koje sam si sama nanijela, jer sam tada slijepo vjerovala da se upravo u njima nalazi moj spas. Po prvi put živjela sam bez okova. Barem bez većine njih. Strane zemlje imaju moć da iz tebe iskorijene različita ograničenja samo zahvaljujući anonimnosti koju ti pružaju. Ipak, ima nešto što je uvijek isto, što kvari sliku koja tvrdi da je dovoljno samo otići – kamo god se uputili i što god radili, sebe uvijek nosimo sa sobom.

I evo me, opet sam tu. Pretrpane kufere vučem prema svome stanu na zadarskoj adresi s koje sam izbivala posljednje četiri godine. Vjerujem da sam zrelija, da imam plan uz pomoć kojeg mogu stvoriti budućnost kojom ću biti zadovoljna. Ovaj put ostajem, bez obzira na sve moguće poteškoće i rane, koje bi vrlo lako mogle prokrvariti jer sam se vratila tamo gdje su i nastale. Kada čovjek nešto čvrsto odluči, ništa nije teško, zar ne?

Stojim pred ulaznim vratima svoga stana i u ušima čujem otkucaje vlastita srca. Pločica s prezimenom Kralj sjaji na sunčevoj svjetlosti koja dopire kroz staklenu stijenu u hodniku. Buljim u nju osjećajući se potpuno klonulo. Umorna sam od puta i teških torbi koje vučem od zračne luke, nepodnošljivo je vruće i graške znoja škakljaju me po vratu, čelu i vrhu nosa na kojem još uvijek počivaju sunčane naočale. Konačno gurnem ključ u bravu, okrenem ga i vrata tiho zaškripe. Tromo zakoračim u stan, u susret mirisu ustajalosti, mrtvačkoj tišini i potpunoj tami. Prekidač za svjetlo pronađem po navici i odložim ključeve na malenu komodu koja se nalazi tik do vrata. U velikom ogledalu iznad nje ugledam svoj odraz. Gotovo istog trena preplave me sjećanja. Učini mi se kao da sam upala u riječni vrtlog koji me vuče sve dublje dok se bezuspješno koprcam, pokušavajući doći do zraka.

Vidim sebe kako trčim na snimanja, opskrbljena teškom fotografskom opremom, bacam brzinski pogled u zrcalo, namještam kosu, štipam se za obraze ne bi li dobili barem malo boje, koju su redovno gubili zahvaljujući dugom radu za računalom, grabim ključeve i nestajem. Vidim sebe kako dolazim umorna, pogrbljenih leđa, zgužvane odjeće, kako zijevajući skidam cipele, spuštam opremu, odlažem ključeve stana. Pogled u ogledalo odavao je iscrpljenu ženu, ali zadovoljnu. Kakve god su me nedaće snalazile u životu, u jednu sam stvar uvijek bila sigurna – posao fotografa voljela sam svim srcem. Vidim i večer kada sam se, stojeći pred istim tim zrcalom, pomno proučavala. Svoje velike tamne oči i dugu plavu kosu, raspuštenu i neurednu. Na tren, pred očima mi bljesnu njegove ruke, kako ih provlači kroz moju kosu, odmičući je od mog lica, i nestrpljivo me ljubi. Sklopim oči i naglo se odmaknem od komode. To je još jedan bijeg koji sam prešutjela. Bijeg koji teška srca priznajem i za koji se nadam da će jednostavno ispariti iz mog sjećanja samo ako budem dovoljno uporna i ignoriram ga. Neka ostane tajna za sada.

Duboko uzdahnem i prijeđem pogledom po stanu prepunom prašine i uspomena. U redu je, govorim si. Možeš ti to. Sve izgleda nemoguće dok ne kreneš. Počnem otvarati prozore u stanu i, unatoč svemu, radujem se čišćenju i vraćanju života u svoj prostor.

tražeći svjetlost (4)