Žena sam – mogu i moram sve?

Ustaješ se rano, prije svih, da ukradeš svojih pet minuta mira, popiješ kavu. Nekad uspiješ, nekad ne. Spremaš doručak djeci, dižeš ih iz kreveta, oblačiš ih. Odgovaraš na njihova beskrajna pitanja poput: Mama, gdje mi je ona lutka, onaj crveni autić, ona knjiga iz povijesti, omiljena majica? Odvodiš ih u vrtić ili školu, obično preskačući svoj doručak jer nemaš vremena ili gricneš nešto onako usput između potrage za djetetovim omiljenim čarapama i pokušaja nanošenja maskare.

Trčiš na posao, vrijedno odrađuješ svoju smjenu. Često se i dokazuješ više nego je potrebno, radiš više, radiš duže. Dobrovoljno se javljaš za neke dodatne projekte da bi dokazala kako si sposobna. Nešto što moraš samim time što nosiš suknju, što si ženskog roda. Vidiš to na načinu po kojem se tvoje muške kolege penju po ljestvici uspjeha.

Naravno, na papiru svi smo ravnopravni, ti imaš jednaka prava baš poput tvog muškog kolege, ali praksa je često ponešto drugačija. Praksa je često okrutna. U praksi si često još uvijek priglupo žensko kojoj je mjesto jedino u kuhinji, s djecom, s osmijehom na licu i bez postavljanja previše pitanja.

Continue reading “Žena sam – mogu i moram sve?”

Svetite se životu zaboravom…

Sjećam se našeg prvog izlaska koji je uslijedio nakon mjeseci slučajnih susreta u prolazu, pogleda kojim smo ispitivali jedno drugo, vagali sva za i protiv upuštanja u ludost zvanu ljubav. Sjećam se nervoze, preispitivanja trebam li uopće otići na taj sastanak jer mi je bio potpuni stranac, netko čije sam poglede osjećala na sebi dok bi se vraćala kući s posla, prolazeći uvijek istom ulicom pokraj stanice tramvaja na kojoj bi on stajao nemarno naslonjen na prometni znak i čekao. Gotovo bih prestala disati prolazeći mimo njega, praveći se da ga ne primjećujem iako sam još po izlasku iz trgovine na uglu, u kojoj bi kupila namirnice za večeru, znatiželjno pretraživala stanicu pitajući se da li je tamo. Nosi li i ovaj put one svoje traperice koje mu nemarno vise s uskih bokova i tjeraju me na misli koje ne bi trebale postojati u pet popodne na ulici prepunoj ljudi željnih odmora od napornog radnog dana.
Okrznula bih ga pogledom točno u trenutku kad bi prolazila pokraj njega i baš uvijek imala priliku susresti se s njegovim plavim očima koje su me promatrale sa zanimanjem. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko od nas dvoje učiniti prvi korak. Čvrsto sam odlučila da to neću biti ja, izazivajući sudbinu, pitajući se iz dana u dan, da li je ovo posljednji put? Da li ću sutradan ugledati onaj prometni znak osamljen, bez snažnih, širokih ramena koja se oslanjaju na njega i tako ne znajući apsolutno ništa o njemu biti primorana njegovo postojanje prepustiti zaboravu? Continue reading “Svetite se životu zaboravom…”

33 etc. – “Važno je u životu pronaći svoju strast i baviti se njome što je više moguće”

Na svom dosadašnjem putu shvatila sam da su teške situacije u kojima sam se sama nalazila od mene uvijek zahtijevale ono  što nikad nisam htjela niti znala biti. Ono čemu sam se opirala misleći da to jednostavno nisu moje prirođene osobine koje sam godinama prihvaćala kao mane pokušavajući ih zaobići i do cilja doći zatvarajući pred njima oči. No život ih je uporno servirao. Jednu za drugom. Sve ostalo je stajalo, a sa svime time stajala sam i ja…

Nije svakodnevna pojava u potpunosti se pronaći u tuđim tekstovima, pomisliti dok isčitavaš tuđe misli: Da! Da, upravo to! Osjećati se kao da je dio tebe zagubljen negdje u nekome koga ne poznaješ osobno. I kad se tako nešto dogodi, naravno da beskrajno uživaš, a pitke riječi koje upijaš kroz ekran, griju ti srce i mame osmijeh na lice…

Upravo takav dojam na mene je ostavila Jana, autorica zaista jedinstvenog bloga – 33 etc. i njen pristanak na virtualno ispijanje kave bio je jedna od onih stvari koje ti trenutno poprave dan i u tebi probude bezbroj pitanja.
Za svoj blog Jana kaže da je nastao iz dnevnika dviju mladih žena – jedne stvarne i jedne nestvarne. Već u startu, samo s ovim opisom, mene je potpuno zaintrigirala, a koja je koja i što kroz njih čitateljima Jana želi poručiti, saznajte u nastavku.  Continue reading “33 etc. – “Važno je u životu pronaći svoju strast i baviti se njome što je više moguće””

Bibliovca – “Bitno mi je biti iskrena, najprije u svojim očima”

Internet je prepun blogova kojima je glavna tema pisanje recenzija za knjige i davanje preporuka za čitanje, no rijetki su oni koji uspješno izbjegnu suhoparnost, predvidljivost i rečenice koje kao da su preuzeli sa interneta od već objavljenih recenzija i samo ih malo doradili. Rijetki su oni koji se uz to još mogu pohvaliti i zanimljivim vizualnim identitetom, kvalitetnim fotografijama, te blogerom koji iskreno iznosi svoje mišljenje o knjigama, imaju taj šaljivo sarkastični ton i izvrsnu komunikaciju sa svojim followerima na društvenim mrežama. Ali, srećom ipak ih ima. 🙂

Bibliovcu sam otkrila zahvaljujući web stranici Blender Online. Opis bloga – stado tvrdoglavih ljubitelja knjige, obećavao je zabavu, a način na koji se vlasnica bloga Iva predstavila u odjeljku, o meni – otvorenu, interesatnu mladu ženu sa stavom i izvrsnim smislom za humor.

Bibliovca je blog koji osvježava, koji ima prepoznatljiv identitet, blog u koji je vidljivo utkano dosta truda i rada i u kojem se osjeti velika ljubav prema knjigama.

Otkrivši sve ovo, bilo je samo pitanje trenutka kad ću Ivu pozvati na virtualnu kavu. Na moje veliko zadovoljstvo, poziv je prihvaćen, i u nastavku  možete zaviriti u Ivina zanimljiva razmišljanja i svakodnevnicu, te saznati koje se to knjige obavezno moraju naći na vašoj reading listi.

Predstavljam vam Ivu Rajić, tvrdoglavu ovcu po horoskopu, Bosanku i Makedonku u krvi, Irkinju u duši, psihologa po diplomi i strastvenog zaljubljenika u knjige.

Continue reading “Bibliovca – “Bitno mi je biti iskrena, najprije u svojim očima””

Mogu što god hoću! Možeš…ali trebaš li?

    “Mogu što god hoću!” viknula je i prkosno me pogledala, rukama podižući rub svoje uske, ionako prekratke suknje, za još par milimetara prema gore. Navukla je sandale s vrtoglavo visokom potpeticom i zadovoljno se još jednom odmjerila u ogledalu.
Bila je zgodna, visoka i vrlo lijepa.
I bez trunke samopoštovanja.
I ne, nije problem bila njena prekratka suknja.
Samo kratkoća njene ljubavi prema sebi samoj.
Potvrdu svoje vrijednosti tražila je u drugima, većinom muškarcima kojih je, zahvaljujući njenom atraktivnom izgledu, uvijek bilo oko nje i više nego dovoljno. No, nijedan se ne bi dugo zadržao. Pod ruku su na kraju uvijek vodili neke druge žene… Continue reading “Mogu što god hoću! Možeš…ali trebaš li?”