Što o vama govore vaše novogodišnje želje?

  Još jedna godina je iza nas i svi smo mi na ovaj ili onaj način napravili nekakvu reviziju. Čak i oni među nama koji nisu ljubitelji sastavljanja liste novogodišnjih planova i želja napravili su svojevrstan osvrt na proteklu godinu i obećali si da ni u novoj neće puno kaskati za svojim zacrtanim ciljevima. Neki od nas su zadovoljni postignutim, a neki pak smatraju da … Continue reading Što o vama govore vaše novogodišnje želje?

Iza svake lijepe stvari stoji neka vrsta patnje…

Sretnem se tu i tamo s pojedincima koji mi zamjeraju moj pozitivan stav prema životu. Pored one, lako tebi, i odmahivanja rukom,  kažu mi obično da nisam realna, da živim u oblacima ili jednostavno lažem. Naravno, ovaj dio o laganju je više onako između redaka, ali poanta se da vrlo lako shvatiti u bujici riječi za koju imaju potrebu da ju izliju preda mnom iz … Continue reading Iza svake lijepe stvari stoji neka vrsta patnje…

Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata

Nekoć sam sve svoje poraze pomno bilježila u crnoj knjižici svog uma. Imali su svoje posebno mjesto s kojeg su me promatrali prijekorno, pomno prateći svaki moj korak, analizirajući, pušući i na hladno, kočeći me, zatežući svoj povodac svako toliko kao da sam neposlušni i živahni psić kojemu je potrebno dresiranje. Danas sam valjda zrno pametnija, danas ih opsujem, nadglasam pjevušeći, odbijam im prepustiti uzde. No to i dalje ne znači da ih ne čujem, da me ne dodiruju. Možda smo samo oboje naučili kako biti dobri sustanari, davati prostor jedno drugome, s blagom napetošću se ophoditi i odahnuti tek kad se svijetla pogase i svatko od nas za sobom zatvori vrata svoje sobe.

Ponekad me iznenade, zaskoče, natjeraju da se zavučem u krevet i tulim poput djeteta. Obično ruku pod ruku sa samosažaljenjem. Nebo odjednom postane bljutavo sivo i nekako… ne da ti se… Nije baš da će svijet stati ako će jednog dana tamo neka pčelica zujalica  prestati letjeti od cvijeta do cvijeta. Pa onda previše dana provedem tugujući, brojeći sekunde kao da su zrnca u pješčanom satu. Satu kojeg u određenom trenutku moraš preokrenuti ako želiš da se zrnca održe u pokretu, na životu. Trenutku kojeg sam se znala plašiti i priželjkivati ga istovremeno. Odustajanje je vrlo zavodljivo, „smrt“ vrlo privlačna  jer u svom samozatajnom ogrtaču nosi obećanje nečeg daleko podnošljivijeg od ovog života. Pa opet nekakvi prgavi ponos ti ne da da ti život zakači etiketu slabića, onoga tko se tako lako umorio i prepustio. I što ti preostaje? Guraš. Ustraješ. Razvlačiš životu lice u osmijeh. Nanižeš već nekako dovoljno životnih pobjeda da se koriš oštro i pri samoj pomisli o bilo kakvom povlačenju. Puštanju drugima da preuzmu glavnu ulogu na pozornici tvog života.

Ako me ičemu život naučio to je kako mu kontrirati, kako ustajati i smijati mu se u lice dok otresam prašinu sa svoje haljine i krećem u nove pobjede.

Continue reading “Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata”

Postoji li tamna strana potrage za srećom?

Svi želimo biti sretni. Svatko od nas na svoj način traga za srećom i čini ono što smatra da će pridonijeti povećanju razine osobne sreće. Netko će čitati self help knjige na tu temu, netko slušati razne motivacijske govornike, netko će iskušati nešto novo  poput meditacije, joge, plesa, netko će se uhvatiti realizacije nekog svog odavno željenog sna. Okružiti ćemo se sretnim ljudima, ljudima koji nas nadahnjuju, što u današnje vrijeme nikad nije bilo jednostavnije i lakše – internet je prepun ljudi koji, čini se, posjeduju ključ sretnog i ispunjenog života i koji svojim primjerom žele pomoći drugima. Inspiracijske priče i misli su posvuda – nerjetko nam daju određeni boost, podignu nas iz depresije i ponude drugačiju perspektivu, te nam pomažu da ostvarimo ili povećamo svoju osobnu sreću.

Recimo da entuzijastično uletiš u sve to, klimaš glavom potvrdno na sve one mudre quotove, slušaš, upijaš, ispravljaš se. Ubrzo počneš primijenjivati naučeno i tvoja razina sreće počne rasti u razmjeru sa tvojim uspjesima. Divota. Osmijeh ti ne silazi s lica, ushićena si. Sretna. Do onog trenutka kad u tvoj život ponovno dođe tuga, frustracija, nervoza – nebitno iz kojeg razloga. Počneš se analizirati, tragati za problemom, a sva ona pozitiva kojom si se zaogrnula počne te gušiti. Svojoj frustraciji obično ne pronađeš ispušni ventil, razumijevanje stanja u kojem se nalaziš jer kamo god se okreneš svi su jebeno sretni.

To što ti ne uspjevaš, pa problem je očito u tebi – nisi se dovoljno trudila, nešto radiš krivo, nisi dovoljno dobra. I to ti obično nenamjerno potvrđuju silni osvrti, komentari, oduševljeni ljudi, srčeka, smajlići, floskule poput: budi sretna, isijavaj sreću, zrači ljubav…  Svi su super, samo si ti u banani. Odjednom eto problema, zbog problema kojeg, da stvar bude gora, na prvom mjestu nije ni bilo.

Susretala sam se i dalje se susrećem s ljudima kojima je fokus na mogućnosti uživanja apsolutne sreće, pozitive i mira. Obično slijede neku od inspirativnih ideologija koje obećavaju brda i doline, a ti sve što trebaš je svoju podsvijest istrenirati poput psića i ona će uzvratiti ostvarenjem svake tvoje želje i sna. Iako nemam ništa protiv istih, i iako u osnovi ono što govore drži vodu, uvijek osjećam otpor prema svakoj.

Ono što mi bode oči je navodno postizanje nekakvog nerealnog stanja u kojem se stvari odvijaju baš onako kako treba, po mjeri, nekakvom kalupu koji obećava sreću do kraja života, a ljudi koji se zakače za istu postanu hodajuća bočica neiscrpne sreće i mira, te uredno (navodno) svjedoče ostvarenju svih svojih želja.

Možda se sada pitaš što je tu loše? Po meni puno toga. Na svojoj sam koži osjetila kako te lako može zaposjesti osjećaj da si nedovoljno dobra jer ne uspijevaš postići tu idealnu količinu sreće, nešto što se drugima (opet navodno) događa kao od šale, a zapravo je nepobitna činjenica da ne možeš niti je zdravo biti stalno sretan.

Kao što ekstremna ljutnja i tuga mogu zasjeniti sve dobro u životu tako i ekstremna sreća može biti štetna.

Continue reading “Postoji li tamna strana potrage za srećom?”

Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.

Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.

No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…

U početku sam naravno bila ushićena,  samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.

Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.

Continue reading “Što je zajedničko materijalizmu i sreći?”