Nitko nas ne može zavarati onako kako mi možemo sami sebe

Osjećajući već duže vremena konstantnu bol u čeljusti, neki dan posjetila sam zubara. Nakon pregleda rekao mi je da je uzrok moje boli prejako stiskanje zubi. Nesvjesno ih držim čvrsto stisnute, posebice noću, pa ujutro kad se probudim nekoliko minuta jako teško otvaram usta jer me jaka bol spriječava. Nemoguće, pomislila sam. Ne radim to, mislim, znala bih da radim, zar ne? Možeš li zbilja … Continue reading Nitko nas ne može zavarati onako kako mi možemo sami sebe

Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata

Nekoć sam sve svoje poraze pomno bilježila u crnoj knjižici svog uma. Imali su svoje posebno mjesto s kojeg su me promatrali prijekorno, pomno prateći svaki moj korak, analizirajući, pušući i na hladno, kočeći me, zatežući svoj povodac svako toliko kao da sam neposlušni i živahni psić kojemu je potrebno dresiranje. Danas sam valjda zrno pametnija, danas ih opsujem, nadglasam pjevušeći, odbijam im prepustiti uzde. No to i dalje ne znači da ih ne čujem, da me ne dodiruju. Možda smo samo oboje naučili kako biti dobri sustanari, davati prostor jedno drugome, s blagom napetošću se ophoditi i odahnuti tek kad se svijetla pogase i svatko od nas za sobom zatvori vrata svoje sobe.

Ponekad me iznenade, zaskoče, natjeraju da se zavučem u krevet i tulim poput djeteta. Obično ruku pod ruku sa samosažaljenjem. Nebo odjednom postane bljutavo sivo i nekako… ne da ti se… Nije baš da će svijet stati ako će jednog dana tamo neka pčelica zujalica  prestati letjeti od cvijeta do cvijeta. Pa onda previše dana provedem tugujući, brojeći sekunde kao da su zrnca u pješčanom satu. Satu kojeg u određenom trenutku moraš preokrenuti ako želiš da se zrnca održe u pokretu, na životu. Trenutku kojeg sam se znala plašiti i priželjkivati ga istovremeno. Odustajanje je vrlo zavodljivo, „smrt“ vrlo privlačna  jer u svom samozatajnom ogrtaču nosi obećanje nečeg daleko podnošljivijeg od ovog života. Pa opet nekakvi prgavi ponos ti ne da da ti život zakači etiketu slabića, onoga tko se tako lako umorio i prepustio. I što ti preostaje? Guraš. Ustraješ. Razvlačiš životu lice u osmijeh. Nanižeš već nekako dovoljno životnih pobjeda da se koriš oštro i pri samoj pomisli o bilo kakvom povlačenju. Puštanju drugima da preuzmu glavnu ulogu na pozornici tvog života.

Ako me ičemu život naučio to je kako mu kontrirati, kako ustajati i smijati mu se u lice dok otresam prašinu sa svoje haljine i krećem u nove pobjede.

Continue reading “Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata”