“Vratit ćeš se ti, nema vani života…”

Prije tri godine otišla sam iz Hrvatske. Spakirala svih tada 30 godina života u dva kufera i otišla. Jer sam željela znati. Kako je to kad odeš iz zemlje s kojom si gotovo srastao, znaš joj svaku poru, svaki kutak, a i ona tebi. Zemlju na koju si naučen, koju i voliš i mrziš istovremeno jer si dovoljno slobodna da ju svojataš, uzimaš zdravo za … Continue reading “Vratit ćeš se ti, nema vani života…”

Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…

Da znam pisati shvatila sam u srednjoj školi kad je moja profesorica hrvatskog jezika izdvajala moje zadaćnice sa strane kao primjer drugima. Gledala bih ju blijedo iz svoje klupe preko hrpe knjiga netom posuđenih u knjižnici i pitala se: Ma o čemu ova priča?! Nije joj puno trebalo da zapali iskru u meni, iskru koju je društvo jedva dočekalo da što prije ugasi, dobro utaba nogama da se više nikad ne vrati. Nije prošlo dugo, a pisanje se našlo pri samom dnu mojih prioriteta. Nema veze što sam se zbog njega osjećala dobro, nema veze što je svaki moj ulazak u taj svijet bio poput odlaska na neko mjesto koje malo ima veze sa onim koji me okružuje, prestala sam ga potpuno prakticirati.

Selo je iznijelo presudu, a selo, jebiga, treba slušati. Ono zna što je dobro, a što nije. Što je prihvatljivo, a što spada u isti koš sa jednorozima, vilama i životu u oblacima. Continue reading “Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…”

Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.

Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.

No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…

U početku sam naravno bila ushićena,  samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.

Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.

Continue reading “Što je zajedničko materijalizmu i sreći?”

Ne zna razum da je sreća sve…

Navikne se čovjek na sve. Pa opet kad tek prolazi kroz nešto novo ima osjećaj kao da se sve u njemu cijepa na pola. Želja da ono poznato ostane, da umiruje dušu i želja za novim, nepoznatim, koja obećava ono neuhvatljivo zrno istinske sreće stalno se bore za prevlast. Pa i onda kad bude prekasno za povlačenje, onda kad toliko duboko zagaziš u nepredvidljivo da nema povratka, čak i onda bi natrag, da bar na tren izbiješ iz sebe onaj paralizirajući strah od nepoznatog.  Continue reading “Ne zna razum da je sreća sve…”

U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem

perfect-mom

Danas se mnoge žene obično dijele na dvije vrste; majke i karijeristice, i pritom jedna isključuje drugu i obrnuto. Naravno, sve više je i onih koje žive obje uloge i trude se izbalansirati i spojiti ta dva svijeta u jednu funkcionalnu cjelinu. No, za ovaj post su me inspirirale žene u ovim ulogama zasebno koje se začudo često ne podnose, ne razumiju i  misle da su bolje od one druge. Vjerovatno zbog pritiska društva, koje bez obzira na 21 stoljeće i dalje u podsvijesti svog mozga gaji brojne predrasude i očekivanja kad je u pitanju položaj žene u društvu. Continue reading “U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem”