Emocije kao zaraza; jesi li svjesna svog odraza u drugima?

Ustanem se nekad grozne volje. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno čim otvorim oči posvuda kao da vidim jedno veliko;
Jebote. Sranje. Mrzim sebe i cijeli svijet.
Možda manjak sna bude kriv, možda neki ružan san kojeg se ne mogu sjetiti, možda to što u Irskoj u ovo zimsko vrijeme svane tek u devet ujutro, možda činjenica da moj četverogodišnji sin čim otvori oči priča kao navijen i zahtijeva toliko toga, a ja ne znam ni kako se zovem dok ne popijem šalicu kave i nisam u stanju napraviti išta, a kamoli udovoljavati njegovim zahtjevima, odgovarati na milijun zašto i kako.
Možda čak imam sasvim opravdan i legitiman razlog za svoj trenutni osjećaj besmisla – u ovoj priči je to manje bitno, više ono što se događa poslije.   Continue reading “Emocije kao zaraza; jesi li svjesna svog odraza u drugima?”