Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata

Nekoć sam sve svoje poraze pomno bilježila u crnoj knjižici svog uma. Imali su svoje posebno mjesto s kojeg su me promatrali prijekorno, pomno prateći svaki moj korak, analizirajući, pušući i na hladno, kočeći me, zatežući svoj povodac svako toliko kao da sam neposlušni i živahni psić kojemu je potrebno dresiranje. Danas sam valjda zrno pametnija, danas ih opsujem, nadglasam pjevušeći, odbijam im prepustiti uzde. No to i dalje ne znači da ih ne čujem, da me ne dodiruju. Možda smo samo oboje naučili kako biti dobri sustanari, davati prostor jedno drugome, s blagom napetošću se ophoditi i odahnuti tek kad se svijetla pogase i svatko od nas za sobom zatvori vrata svoje sobe.

Ponekad me iznenade, zaskoče, natjeraju da se zavučem u krevet i tulim poput djeteta. Obično ruku pod ruku sa samosažaljenjem. Nebo odjednom postane bljutavo sivo i nekako… ne da ti se… Nije baš da će svijet stati ako će jednog dana tamo neka pčelica zujalica  prestati letjeti od cvijeta do cvijeta. Pa onda previše dana provedem tugujući, brojeći sekunde kao da su zrnca u pješčanom satu. Satu kojeg u određenom trenutku moraš preokrenuti ako želiš da se zrnca održe u pokretu, na životu. Trenutku kojeg sam se znala plašiti i priželjkivati ga istovremeno. Odustajanje je vrlo zavodljivo, „smrt“ vrlo privlačna  jer u svom samozatajnom ogrtaču nosi obećanje nečeg daleko podnošljivijeg od ovog života. Pa opet nekakvi prgavi ponos ti ne da da ti život zakači etiketu slabića, onoga tko se tako lako umorio i prepustio. I što ti preostaje? Guraš. Ustraješ. Razvlačiš životu lice u osmijeh. Nanižeš već nekako dovoljno životnih pobjeda da se koriš oštro i pri samoj pomisli o bilo kakvom povlačenju. Puštanju drugima da preuzmu glavnu ulogu na pozornici tvog života.

Ako me ičemu život naučio to je kako mu kontrirati, kako ustajati i smijati mu se u lice dok otresam prašinu sa svoje haljine i krećem u nove pobjede.

Continue reading “Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata”

Ponekad odustati znači ne odustati od onoga što zaista jesmo

Ispletem si ponekad pred spavanje kosu u pletenicu s ciljem da mi sutradan bude valovita. Obično ne postignem željeni efekt jer zahvaljujući svojoj suhoj kosi sve što nije pažljivo stilizirano rezultira čupavim izgledom hrpe sijena koju je netko pobacao onako bez velikog reda. Ali ipak pletem kosu često. Navikla sam. Kosa mi tako manje smeta dok spavam. Sutradan naravno zažalim, promatrajući se u ogledalu nezadovoljno otpuhnem, skupim kosu u rep, obećam si da nema više pletenica. Izdržim tako par pranja i onda opet pokleknem, opet sutradan tugujem i skupljam kosu u rep.

Sitnica. Jedna gotovo potpuno nebitna stavka nečijeg života. Ne znam za vas, ali ja često upravo uz pomoć tih nebitnih stavki mogu prepoznati obrazac koji se ponavlja. Način na koji rješavamo nebitne, manje važne stvari, često je i način na koji rješavamo one bitne.

Navika me ponekad dugo drži na jednom mjestu. Mjestu kojim nisam zadovoljna, ali u kojem uvijek vješto pronađem plusić zbog kojeg zaključim: dobro je, još uvijek ima mjesta za trpljenje. Još uvijek nije loše kako bi moglo biti. Još uvijek imam vremena posvetiti se maltretiranju svog postojanja čineći nešto što mi donosi tek zrno dva zadovoljstva. Još uvijek ne smijem odustati.  Continue reading “Ponekad odustati znači ne odustati od onoga što zaista jesmo”

Zašto je svijet prepun onih koji odustaju?

Sjećam se kad smo suprug i ja odlučili imati dijete. Sama odluka činila se najtežim korakom, sve ostalo je tako prirodno, jednostavno i neupitno da je sasvim suludo očekivati bilo što drugo osim 100 % – tnog uspjeha već nakon prvog pokušaja.
Da, razum je znao da postoje parovi koji godinama pokušavaju. Da razum je znao da je u današnje vrijeme popis raznih komplikacija koje se javljaju sve veći i veći i da je zapravo postala prava lutrija kad taj cijeli proces prođe bez ikakvih problema.
Pa opet ludo srce je duboko uvjereno da je baš ono taj sretnik koji će proći bez ikakve ogrebotine na svom nadobudnom postojanju. Ponavlja sve one rečenice tipa; To se dešava drugima, ne meni. Ne razmišljaj o mogućim komplikacijama jer ćeš ih tako samo privući, natjerati ih da se zbilja dogode. Pa ga poslušaš. I onda usprkos silnom entuzijazmu, pozitivi, dobiješ prvu pljusku, pa drugu, treću… Continue reading “Zašto je svijet prepun onih koji odustaju?”