“Ne moram znati sve” – rečenica koja živcima daruje dugovječnost

Dan je divan; sunce sja, ptičice pjevuše i ono malo vjetra što puše dođe kao blagoslov u ovo vrijeme kad se irske ceste doslovno tope pod visokim temperaturama; kiše nema na vidiku i suša traje već više od mjesec dana. Njen poziv za kavu bio je iznenadan, razgovor nabijen isčekivanjem i žurnošću; morala mi je nešto jako važno reći.  Moja bujna mašta odmah je proradila … Continue reading “Ne moram znati sve” – rečenica koja živcima daruje dugovječnost

Žene vs. muškarci: Tko više brlja u komunikaciji?

Prošli mi je tjedan bio jedan od onih kad u određenom trenutku poželiš poput noja zabiti glavu u pijesak samo da nekako izbjegneš navalu obveza koje su uredno najavile svoj dolazak, no ti ih ne odrađuješ pravovremeno ni kako spada jer si prekasno shvatila da gostoljubivost koju si im dala ne mora nužno uvijek biti vrlina. Umorna, živčana, s petogodišnjim djetetom koje samo što se … Continue reading Žene vs. muškarci: Tko više brlja u komunikaciji?

Jedino za što ljudi danas zaista imaju vremena je usamljenost

Dobila sam nedavno savjet koji je izgledao otprilike ovako: Filtriraj ljude. Promatraj ih pažljivo, njihove radnje ili ne radnje, njihove riječi, i udalji od sebe sve one koji ti ne odgovaraju. Na prvu ima smisla, no ne bih ja bila ja kad o svim dobronamjernim savjetima, koje mi se svakodnevno nude posvuda, ne bih dobro promislila. Zasmetalo me ono, filtriraj ljude, isprva nisam znala zašto, … Continue reading Jedino za što ljudi danas zaista imaju vremena je usamljenost

Svetite se životu zaboravom…

Sjećam se našeg prvog izlaska koji je uslijedio nakon mjeseci slučajnih susreta u prolazu, pogleda kojim smo ispitivali jedno drugo, vagali sva za i protiv upuštanja u ludost zvanu ljubav. Sjećam se nervoze, preispitivanja trebam li uopće otići na taj sastanak jer mi je bio potpuni stranac, netko čije sam poglede osjećala na sebi dok bi se vraćala kući s posla, prolazeći uvijek istom ulicom pokraj stanice tramvaja na kojoj bi on stajao nemarno naslonjen na prometni znak i čekao. Gotovo bih prestala disati prolazeći mimo njega, praveći se da ga ne primjećujem iako sam još po izlasku iz trgovine na uglu, u kojoj bi kupila namirnice za večeru, znatiželjno pretraživala stanicu pitajući se da li je tamo. Nosi li i ovaj put one svoje traperice koje mu nemarno vise s uskih bokova i tjeraju me na misli koje ne bi trebale postojati u pet popodne na ulici prepunoj ljudi željnih odmora od napornog radnog dana.
Okrznula bih ga pogledom točno u trenutku kad bi prolazila pokraj njega i baš uvijek imala priliku susresti se s njegovim plavim očima koje su me promatrale sa zanimanjem. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko od nas dvoje učiniti prvi korak. Čvrsto sam odlučila da to neću biti ja, izazivajući sudbinu, pitajući se iz dana u dan, da li je ovo posljednji put? Da li ću sutradan ugledati onaj prometni znak osamljen, bez snažnih, širokih ramena koja se oslanjaju na njega i tako ne znajući apsolutno ništa o njemu biti primorana njegovo postojanje prepustiti zaboravu? Continue reading “Svetite se životu zaboravom…”

Vodiš li ljubav ili rat?

Zaboravljao je datume. Godišnjice, rođendane, Valentinova, pa i Božić bi da ne postoji toliko podsjetnika na isti oko njega. Ispočetka, činilo mi se to simpatičnim, tipičnom stvari koju mnogi muškarci čine, a ja budući da sam čvrsto odlučila da nikad neću biti tipična žena, činila sam ono što većina žena na mom mjestu ne bi – nisam prigovarala. Radije sam se odlučila na igrice koje su za cilj imale samo jednu stvar; promijeniti mog inače divnog muškarca.

Nisam ga podsjećala, nikad nisam rekla: „Hej, sljedeći tjedan nam je godišnjica, mogli bi otići u onaj novootvoreni talijanski restoran.“ ili „Znaš što bi voljela dobiti za rođendan koji mi je btw za pet dana?“ Neee, tim se oružjem namjerno nisam htjela koristiti. Dijelom jer sam smatrala da takvo nešto u suštini ne bi trebalo biti potrebno, a dijelom jer je jedan dio mene uživao u činjenici da će ako zaista zaboravi datum, krivnja ispisana na njegovom licu biti svojevrstan trijumf. Ja ću biti pozitivac, a on negativac. Ja u pravu, a on u krivu. Ja dominantna, a on pokorni dok god se nekako ne iskupi, obično višestruko i financijski i emotivno nego bi morao da se jednostavno sjetio datuma i kupio nekakav poklon.
„Zaboravio si?“ pitala bih ga sa suzom u oku, pa zatim odmahnula rukom i osmjehnula se. „Ma nema veze, to su ionako samo brojevi i ne znače ništa…“
Sa licem ožalošćene djeve kovala bi plan osvete koji se obično sastojao u tome da se pretvorim u primjerak savršene djevojke, s ciljem da maksimalno pojačam njegov osjećaj krivnje.
Svejedno, sljedeće bi godine opet zaboravio. A to je značilo samo jednu stvar: došlo je vrijeme da se u tiho, ali postojano muško-žensko ratovanje uvede nova taktika… Continue reading “Vodiš li ljubav ili rat?”