Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju…

Naslonjena na dovratak promatrala ga je kako radi. Kako koncentrirano gleda u ekran dok mu dugi prsti lete po tastaturi. Voljela je promatrati njegov profil, pravilan nos, donju usnu malo izbačenu, kosu vječito neurednu koja mu je uglavnom išla na živce no nikad se nije šišao na kratko jer je, rekao joj je, imao čudan oblik glave. Ona sama nije imala prilike u to se uvjeriti, otkako ga zna vlasnik je kovrča koje uredno odbijaju bilo kakvu poslušnost.
Nikad mu to nije rekla, no ne bi voljela kad bi se jednog dana zaista ošišao bez obzira na oblik glave. Provlačiti svoje prste kroz njegove kovrče bila je njena omiljena navika.

Uzdahnula je tiho i otpila gutljaj čaja iz šalice koju je tako snažno stiskala da je zapravo bilo čudno da još uvijek drži svu onu tekućinu na okupu.
Njegov telefon je zazvonio, javio se čvrstim i samouvjerenim glasom, onim koji je ujedno i savršeno opisivao njegovu kompletnu pojavu. Continue reading “Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju…”

Nije li najveća životna pobjeda nadmudriti svoje nesigurnosti?

Nesigurnost – ta mala strahovima ispunjena loptica koja, jednom kad joj pokloniš pažnju, postaje zlobna, samopouzdana kučka koja ozbiljno može narušiti kvalitetu tvog života.

Osobno je smatram jednom od svojih najvećih mana. Istina, što idem starija, lakše njome upravljam, obično mi uspije dosađivati onda kad me uhvati nespremnu; kad sam u PMS-u, kad sam razočarana ili kad jako sporo u nečemu napredujem.
Pustim je tad da malo izbaci svoje frustracije pa je onda zauzdam, pošaljem tamo gdje joj je i mjesto; u neku stvar. Continue reading “Nije li najveća životna pobjeda nadmudriti svoje nesigurnosti?”