Žene vs. muškarci: Tko više brlja u komunikaciji?

Prošli mi je tjedan bio jedan od onih kad u određenom trenutku poželiš poput noja zabiti glavu u pijesak samo da nekako izbjegneš navalu obveza koje su uredno najavile svoj dolazak, no ti ih ne odrađuješ pravovremeno ni kako spada jer si prekasno shvatila da gostoljubivost koju si im dala ne mora nužno uvijek biti vrlina. Umorna, živčana, s petogodišnjim djetetom koje samo što se … Continue reading Žene vs. muškarci: Tko više brlja u komunikaciji?

Žena sam – mogu i moram sve?

Ustaješ se rano, prije svih, da ukradeš svojih pet minuta mira, popiješ kavu. Nekad uspiješ, nekad ne. Spremaš doručak djeci, dižeš ih iz kreveta, oblačiš ih. Odgovaraš na njihova beskrajna pitanja poput: Mama, gdje mi je ona lutka, onaj crveni autić, ona knjiga iz povijesti, omiljena majica? Odvodiš ih u vrtić ili školu, obično preskačući svoj doručak jer nemaš vremena ili gricneš nešto onako usput između potrage za djetetovim omiljenim čarapama i pokušaja nanošenja maskare.

Trčiš na posao, vrijedno odrađuješ svoju smjenu. Često se i dokazuješ više nego je potrebno, radiš više, radiš duže. Dobrovoljno se javljaš za neke dodatne projekte da bi dokazala kako si sposobna. Nešto što moraš samim time što nosiš suknju, što si ženskog roda. Vidiš to na načinu po kojem se tvoje muške kolege penju po ljestvici uspjeha.

Naravno, na papiru svi smo ravnopravni, ti imaš jednaka prava baš poput tvog muškog kolege, ali praksa je često ponešto drugačija. Praksa je često okrutna. U praksi si često još uvijek priglupo žensko kojoj je mjesto jedino u kuhinji, s djecom, s osmijehom na licu i bez postavljanja previše pitanja.

Continue reading “Žena sam – mogu i moram sve?”

Naše slike koje nosimo sa sobom u svijet

Stajala sam pokraj njega naslonjena na kuhinjski pult i promatrala ga kako fokusirano sjecka povrće koje sam nam namjeravala pripremiti za večeru. Bio je dobro raspoložen, a ja sam davala sve od sebe da moja zlovolja ne prijeđe na njega.

Brinula sam tog dana puno. Mozgala, strahovala, dozvoljavala nemirima da mi polagano poput kakve štetočine grickaju dušu. No šutjela sam, nešto što mi je prešlo u gadnu naviku otkako sam shvatila da ljudi obično ne znaju što da rade kad im svoje muke istresem na pladnju.  Iz nekog razloga svaki put kad bi nekome povjerila svoja unutarnja previranja dobila bi jedan iznenađeni pogled i onu famoznu: Ne bih nikad rekla da tebe išta muči.
Kao da sam kakav robot koji preko svih prepreka prolazi kao od šale, pošteđen bilo kakvih posrtaja jer nikad nije okusio svijet emocija. Da bar!  Continue reading “Naše slike koje nosimo sa sobom u svijet”