“Ne moram znati sve” – rečenica koja živcima daruje dugovječnost

Dan je divan; sunce sja, ptičice pjevuše i ono malo vjetra što puše dođe kao blagoslov u ovo vrijeme kad se irske ceste doslovno tope pod visokim temperaturama; kiše nema na vidiku i suša traje već više od mjesec dana. Njen poziv za kavu bio je iznenadan, razgovor nabijen isčekivanjem i žurnošću; morala mi je nešto jako važno reći.  Moja bujna mašta odmah je proradila … Continue reading “Ne moram znati sve” – rečenica koja živcima daruje dugovječnost

Gdje je nestao čovjek?

Kako ostvariti svoje najluđe snove? Postati super uspješan radeći isključivo ono što najviše voliš? Kako lišiti život bilo kakvih moranja i ispuniti ga blaženstvom koje sa sobom nosi ostvarenje svake tvoje egoistične mušice? Kako biti pozitivan 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu?   Ne iskaču li vam ovakvi savjeti sa svih strana? Ne šalju li vam poruku da niste dovoljno dobri onakvi kakvi jeste? Da … Continue reading Gdje je nestao čovjek?

Svetite se životu zaboravom…

Sjećam se našeg prvog izlaska koji je uslijedio nakon mjeseci slučajnih susreta u prolazu, pogleda kojim smo ispitivali jedno drugo, vagali sva za i protiv upuštanja u ludost zvanu ljubav. Sjećam se nervoze, preispitivanja trebam li uopće otići na taj sastanak jer mi je bio potpuni stranac, netko čije sam poglede osjećala na sebi dok bi se vraćala kući s posla, prolazeći uvijek istom ulicom pokraj stanice tramvaja na kojoj bi on stajao nemarno naslonjen na prometni znak i čekao. Gotovo bih prestala disati prolazeći mimo njega, praveći se da ga ne primjećujem iako sam još po izlasku iz trgovine na uglu, u kojoj bi kupila namirnice za večeru, znatiželjno pretraživala stanicu pitajući se da li je tamo. Nosi li i ovaj put one svoje traperice koje mu nemarno vise s uskih bokova i tjeraju me na misli koje ne bi trebale postojati u pet popodne na ulici prepunoj ljudi željnih odmora od napornog radnog dana.
Okrznula bih ga pogledom točno u trenutku kad bi prolazila pokraj njega i baš uvijek imala priliku susresti se s njegovim plavim očima koje su me promatrale sa zanimanjem. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko od nas dvoje učiniti prvi korak. Čvrsto sam odlučila da to neću biti ja, izazivajući sudbinu, pitajući se iz dana u dan, da li je ovo posljednji put? Da li ću sutradan ugledati onaj prometni znak osamljen, bez snažnih, širokih ramena koja se oslanjaju na njega i tako ne znajući apsolutno ništa o njemu biti primorana njegovo postojanje prepustiti zaboravu? Continue reading “Svetite se životu zaboravom…”

Nije život kratak – mi se kasno sjetimo živjeti…

Uhvatim se nekad kako žurim. Kako trgam šavove svog prirodnog ritma i nestrpljivo iskačem u svijet koji uspjeh mjeri brzinom, gomilanjem, posjedovanjem…
Osjećam nemir, kao da sam uvijek u nekom zaostatku i što više kvačica stavim na neku od svojih lista, taj se osjećaj produbljuje.
Društvo u kojem sam osuđena na život likuje, broji žrtve, naivce koji padaju na uzrečicu, više je bolje, više nosi prizvuk beskrajne sreće u svojim plodovima, dok nas istovremeno pretvara u marljive radilice koje vrijedno pridonose svima, ponajmanje sebi.

Vlastitom odlukom i izborom nezaposlena sam u klasičnom smislu – ne radim za nikog, ne ustajem se ujutro rano i ne odlazim na posao. Ipak radim, možda više nego ikad prije, no to ne doživljavam tako jer ono čime sam se odlučila baviti je ujedno ono što zaista volim, a moje zadovoljstvo tim izborom se reflektira i na sva druga životna područja. Negdje sam pročitala da trud koji ulažemo u nešto nije trud ako ga pokreću strast i ljubav. Živa istina. Ipak, za mnoge, moje pisanje je tek hobi dok sam zapravo u suštini samo supruga i majka, točnije kućanica.

Pitaju me obično: „Gdje radiš?“, dok im pogled kao neprimjetno klizi po mojoj jakni iz Penneysa (nešto kao New Yorker u Hrvatskoj), no name trapericama, starkama koje su vidjele i bolje dane, torbi punoj dječjih igračaka, krekera, sokića, banana i svih ostalih majčinih rekvizita potrebnih za održavanje zadovoljstva djeteta.
„Nigdje“, kratko odgovaram osjećajući određenu nelagodu jer već znam kamo ovakav razgovor vodi; pravo u srce mog trivijalnog postojanja. Jer biti supruga i majka, baviti se pisanjem i biti sretan što imaš privilegiju da živiš život koji zaista voliš nije ništa drugo doli čista trivijalnost.

Jebeš osobno zadovoljstvo kad ne sudjeluješ u bjesomučnoj utrci za više novca, više materijalnih posjedovanja, jakni koja nije iz Penneysa, srčanom u pedesetoj i djeci koja te preziru i liječe se na psihijatrijskim stolicama jer te, dok su odrastali, nikada nije bilo da im pružiš prijeko potrebnu ljubav…

Continue reading “Nije život kratak – mi se kasno sjetimo živjeti…”

Umjetnost čekanja – puštaš li vremenu da te oblikuje?

Živimo u vremenu u kojem čekanje nije moderno. Razvoj tehnologije omogućio nam je brojna zadovoljstva dostupna na svakom koraku bez puno muke. Odavno su prošla vremena kad je jedino juha iz vrećice nosila oznaku instant, danas imamo tu čast pohvaliti se instant životom.
Pored toga i uspjeh mjerimo mjernom jedinicom količine koja ne trpi nikakvo čekanje, a biti zaposlen je stanje koje smo gotovo glorificirali. Jer, čemu čekati? Život je ionako prekratak.
Preuzmi kontrolu nad svojim životom, planiraj sve u detalje barem pet godina unaprijed, educiraj se,  usavršavaj, konstantno radi na sebi, ne troši dragocijeno vrijeme na gluposti – jer učeni smo da bi nešto postigli moramo se pokrenuti, neće nam ništa pasti s neba. I to je istina.

Ali kao što to obično biva sa gotovo svime čega se mi ljudi možemo dokopati i ovu smo životnu filozofiju doveli do ruba ekstrema.

Količina stresa u našim životima je ogromna, nikad veća zapravo. Napeti smo, nestrpljivi, nervozni, pucamo na najmanje sitnice, jer naš prebukirani raspored ne dozvoljava pogreške, kao ni sporost u postizanju bilo čega.
Izgubljeni smo u buci, moru informacija kojima se neprestano izlažemo s ciljem da budemo brži, veći, jači…
Osim što smo potpuno smetnuli s uma da zaposlenost ne znači ujedno i produktivnost, zaboravili smo i na dobru staru umjetnost čekanja. Continue reading “Umjetnost čekanja – puštaš li vremenu da te oblikuje?”