“Vratit ćeš se ti, nema vani života…”

Prije tri godine otišla sam iz Hrvatske. Spakirala svih tada 30 godina života u dva kufera i otišla. Jer sam željela znati. Kako je to kad odeš iz zemlje s kojom si gotovo srastao, znaš joj svaku poru, svaki kutak, a i ona tebi. Zemlju na koju si naučen, koju i voliš i mrziš istovremeno jer si dovoljno slobodna da ju svojataš, uzimaš zdravo za … Continue reading “Vratit ćeš se ti, nema vani života…”

Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…

Da znam pisati shvatila sam u srednjoj školi kad je moja profesorica hrvatskog jezika izdvajala moje zadaćnice sa strane kao primjer drugima. Gledala bih ju blijedo iz svoje klupe preko hrpe knjiga netom posuđenih u knjižnici i pitala se: Ma o čemu ova priča?! Nije joj puno trebalo da zapali iskru u meni, iskru koju je društvo jedva dočekalo da što prije ugasi, dobro utaba nogama da se više nikad ne vrati. Nije prošlo dugo, a pisanje se našlo pri samom dnu mojih prioriteta. Nema veze što sam se zbog njega osjećala dobro, nema veze što je svaki moj ulazak u taj svijet bio poput odlaska na neko mjesto koje malo ima veze sa onim koji me okružuje, prestala sam ga potpuno prakticirati.

Selo je iznijelo presudu, a selo, jebiga, treba slušati. Ono zna što je dobro, a što nije. Što je prihvatljivo, a što spada u isti koš sa jednorozima, vilama i životu u oblacima. Continue reading “Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…”