Kad živiš negdje u stranoj zemlji s vremenom dobiješ onaj osjećaj između. Duša ti je ni na nebu ni na zemlji gdje god bio. Zbunjen si dok koristiš riječ doma, ponekad je to; jedva čekam doma u Hrvatsku na godišnji, a kad si na godišnjem; jedva čekam doma u Irsku. Koliko god možda nevjerovatno zvuči, nisi više stranac samo u onoj zemlji u koju si … Continue reading Kad živiš negdje u stranoj zemlji…
Navikne se čovjek na sve. Pa opet kad tek prolazi kroz nešto novo ima osjećaj kao da se sve u njemu cijepa na pola. Želja da ono poznato ostane, da umiruje dušu i želja za novim, nepoznatim, koja obećava ono neuhvatljivo zrno istinske sreće stalno se bore za prevlast. Pa i onda kad bude prekasno za povlačenje, onda kad toliko duboko zagaziš u nepredvidljivo da nema povratka, čak i onda bi natrag, da bar na tren izbiješ iz sebe onaj paralizirajući strah od nepoznatog. Continue reading “Ne zna razum da je sreća sve…”
Nedjelja jutro. Oblačno. Vjetrovito. Prohladno. Sjedim ispred prozora svoga stana i promatram predivno zelenilo koje me okružuje i Dublin Mountains u daljini.
11 je sati ujutro no ulice su još uvijek puste, kao i parking obližnjeg shopping centra. Nedjeljni život počinje tek oko 12 sati.
Ovo je moj dom već 10 mjeseci. Proletjelo kao tren, a opet toliko se toga dogodilo da mi život prije dolaska ovamo izgleda nestvarno poput sna, kao da se odigrao godinama prije.Osjećam se dobro ovdje. Ritam života je potpuno drugčiji nego u Hrvatskoj, ritam koji meni sasvim odgovara, nekom je možda nezamisliv.
Različiti smo. Svatko će tamo gdje su njemu slični. S tom bi rečenicom trebale stati sve one suvišne prepirke koje naš narod naveliko prakticira u zadnje vrijeme. Kako uzalud potrošena energija. Continue reading “Kako izgleda idealno radno okruženje? Pitajte Irce.”
Znate kad je prvi održan? Davne 1983 godine. Prije više od 30 godina Irska je izrazila želju za jednakošću i tolerancijom. Hrvati moji, a gdje smo mi? Ni blizu osamdeset treće čini mi se, a kamoli 2015…
Iskreno, nisam nikad puno obraćala pažnju na išta vezano uz homoseksualizam. Smatrala sam ih dijelom društva u kojem živim i nije mi bilo ni na kraj pameti da bi danas u 2015 godini njihovo postojanje ikome predstavljalo ikakav problem, prijetnju ili što već oni predstavljaju onima koji ih časte pogrdnim imenima i otvoreno mrze.
Continue reading “Dublin Pride, festival koji nikako ne možemo probaviti”
Da počnem raditi kroz treći mjesec, to je bio plan. Napravljen još po dolasku u Dublin. U međuvremenu, dok je suprug radio, Noa i ja smo ljenčarili, uživali u otkrivanju novog okruženja neopterećeni radnim rasporedima, vrtićima i tetama čuvalicama. I bilo je super, no brzo mi je počela nedostajati radna obveza pa sam s nestrpljenjem isčekivala trenutak kad ću se konačno baciti u potragu za poslom. Continue reading “U potrazi za poslom u Dublinu – što je bitnije iskustvo ili sreća?”
