Putevima svitanja

putevimasvitanjabrankica(1)

Putevima svitanja je roman o samospoznaji, mladoj ženi koja se nalazi na prekretnici svog života, raskrižju na kojem je muče dvojbe poput nastaviti starim utabanim putem ili krenuti nekim novim, ostati zaogrnuta sigurnošću potiskujući tiho nezadovoljstvo koje je tišti u nutrini ili se otisnuti u nepoznata polja koja, iako nepredvidljiva, nude ono za čim cijeli svoj život traga; unutarnji mir i život krojen po svojim pravilima.

Radnja prati tridesetogodišnju fotografkinju Tinu pred jednom od važnijih odluka u životu; stupanju u brak. Između dvojbi oko ispravnosti te odluke, zaručnika koji ljubav mjeri kontrolom i emocionalnom manipulacijom, muče je i posljedice teškog djetinjstva i mučan odnos s prerano umrlom majkom alkoholičarkom. U svom tom kaosu, upoznaje Luku, čovjeka čiji drugačiji pogledi na  svijet dovode u pitanje ispravnost njenog životnog puta i  tjeraju je da preispita vlastito poimanje ljubavi i života.

Poput svih nas, žestoko se opire promjenama, donosi neke naizgled sasvim pogrešne odluke, pa opet sve kao da je vode upravo onom čemu je najviše čeznula; kidanju nezdravih odnosa, kako sa samom sobom tako i drugima, i kretanju na trnoviti put samospoznaje. Izgubivši sve, na nagovor prijateljice Matee odlazi u Irsku gdje počinje njena avantura pronalaska sebe, opraštanja i otpuštanja, te prihvaćanja odgovornosti za sve aspekte svog života.

Priča je plod mašte, ipak neki likovi temeljeni su na stvarnim osobama, a svi opisi Dublina preuzeti su sa mog osobnog bloga Dublin efekt.

Roman Putevima svitanja od svibnja 2017-e možete kupiti na stranicama web knjižare Redak, a u nastavku možete pročitati prvih šest poglavlja romana i zaviriti u zanimljivi Tinin svijet. Uživajte u čitanju i pišite mi, vaši komentari su uvijek dobrodošli. 🙂

1.

Imala sam tu boljku. S mukom bi dolazila do gotovo svega u životu što je predstavljalo nekakav oblik želje. Željeti je za mene uvijek značilo pristati na dugoročno zlostavljanje same sebe brojnim preprekama koje su nicale ispred mene poput gljiva poslije kiše. Nikad nisam bila sigurna jesam li ih sama stvarala, je li jedan dio mene zapravo uživao u maltretiranju poput pravog mazohista ili je život jednostavno tako funkcionirao.Savij se poput cvijeta na kiši, klonulog od kapi preteških za njegovu krhku stabljiku, i čekaj. Čekaj svoje sunce da te obasja i uvjeri da sve ima svoj smisao.
I nije bio problem vjerovati u to dok me sunce u svoj svojoj ljepoti kupalo. Tad sam bila nepobjediva. Neuništiva i jaka. Puna mudrosti iz kišovitih dana. Pravi life coach za sve nesretnike koji još nisu pronašli svoje sunce. No, kad sam bila jedna od manje sretnih, priča je išla ponešto drugačije. Zadržati se na pozitivnoj strani klackalice postalo bi prokleto teško.Ponekad bi me nedaće poklapale jedna za drugom, sustavno i metodički u pravilnim razmacima, kao da mi žele poručiti:
Ovaj put si pretjerala. Tvoje sunce prejako sja, spusti se na zemlju, puži i savijaj se kako ti i priliči.
S vremenom bi otupila, prihvatila da sve ionako ima svoj tok, da ne mogu pobjeći od onoga što jesam. I da nije bitno stvaram li sama svoje tuge ili su mi zapisane negdje u zvijezdama. U oba slučaja tu su, čemu brinuti?
Činilo mi se da me daleko više mučio gorak okus koji je ostajao još dugo vremena nakon kišnih perioda. Zbog njega je sunce gubilo sjaj. Zbog njega bi mi često bilo svejedno.Sunce moje divno. Nije li licemjerno od tebe što me takvom silinom obasjavaš sada, nakon što si me bacio pod noge i nemilosrdno gazio? Kao da mi želiš poručiti:  U mojoj si vlasti i s tobom činim što god hoću, kad god hoću.
Bacaš mi mrvice sreće nakon kamene kiše boli. I očekuješ zahvalnost. Da ti kažem da vrijediš svake prolivene suze. Da tvoja svjetlost sve opravdava i svemu daje smisao. Hm.
Sve češće mi se činilo da plaćam previsoku cijenu za svoje zubato, krajnje sebično sunce. A možda samo previše želim? Nije li Buddha rekao kako je mudro ne željeti ništa?
Promašeni život moje majke samo je govorio tome u prilog.

Imala je 45 godina kad je umrla. Onako kako je i provela većinu svog života. Sama.

Starinski zid s klatnom koji je svečano objavljivao svaki puni sat bio je prva stvar koju sam uklonila iz stana kad je umrla.Bio je prekrasan i masivan. Kazaljke su mu bile sjajnog i lijepog kova, vratašca koja su čuvala tri utega staklena, a gornji dio kućišta tako detaljno i precizno izrađen podsjećao je na krunu. Prema riječima moje majke bio je rad poznatog njemačkog urara Beckera Gustava izrađen negdje oko 1880. godine i pripadao je njenoj majci, mojoj baki. To me svejedno nije spriječilo da ga se što prije riješim, naprosto sam ga mrzila jer je za mene imao lošu sentimentalnu vrijednost, onu od koje bi mi se stegao želudac svaki put kad bi ga čula da otkucava puni sat. Budio je u meni nevesele uspomene iz djetinjstva, bio je svjedok svake krize koja se odvijala unutar naša četiri zida i to ga nije spriječilo da svakog sata umilo i vedro zazvoni pokazujući svoju besćutnost, svoje sretno i stabilno postojanje. Čistu suprotnost svojim sustanarima. Povrh svega podsjećao me na prolaznost života.

Sjećam se majke vitka i čvrsta tijela, duge sjajne kose koja je vijorila za njom skupa sa svilenim kućnim ogrtačem boje bijele kave koji je često nosila, kako energično maršira po kući, držeći telefon u jednoj i cigaretu u drugoj ruci. Cigaretu koja bi uredno izgorjela do kraja, prije nego bi moja majka uspjela da povuče više od dva tri dima. Stajala bi onako između kažiprsta i srednjeg prsta, savršeno manikiranih i oblikovanih noktiju obojanih u crveno, i sagorijevala. Koliko sam samo puta ugazila na pepeo koji bi joj neprimjetno pao jer je bila odveć zanesena u razgovor. Ugazila bi ga i raznijela po stanu, ostavljajući za sobom trag, uprljavši tepih, iste boje kao i njen ogrtač, koji je dominirao dnevnom sobom čineći, prema majčinim riječima, izvrstan kontrast kutnoj garnituri tamno smeđe boje.
Uredno bi dobila jezikovu juhu: „Ne paziš kud staješ Tina!“  Korila bi me i klečeći energično čistila tepih kao da je od presudne važnosti da njegova čistoća ostane netaknuta unatoč vremenu koje mu nije išlo u korist. Vremenu koje je sat iza nje uredno bilježio. Čak i onda kad su njeni pokreti postali usporeniji, tijelo tromije i punije pod iscufanim ogrtačem boje bijele kave, a kosa kratka i prošarana sijedim vlasima.

Bilo mi je 25 godina kad je umrla od srčanog udara. Ležala je nasred nesretnog tepiha kojeg je godinama tako brižljivo prala i čuvala. Tepiha sada umrljanog crnom kavom i komadićima razbijene šalice.
Na prvu mi se učinilo kao da spava. Kao da je usred nezgode sa šalicom shvatila da je strahovito umorna i da bi bilo najbolje malo odmoriti prije nego krene u rasčišćavanje nereda kojeg je napravila ispustivši šalicu kave iz ruku. Kad sam joj prišla i sa lica odmaknula pramen kose umrljan talogom i sitnim komadićima bijelog porculana, njen prazan pogled potpuno je pobio tu moju teoriju. Dok sam je tresla i dozivala imenom gušeći se u navali suza, sat iza nas veselo je odzvonio.

Želje. Jedna od mojih bezbroj želja bila je imati sretno djetinjstvo. Nije mi se ostvarila. Jedna od mojih bezbroj želja bila je imati stabilnost, sigurnost, nekakvu konstantu tokom svojih mladenačkih odraslih godina. Ni ta mi se nije ostvarila. Iako sam se trudila svim silama, iako sam željela cijelim svojim bićem ne biti obilježena. Prekrižena sa liste sretnih ljudi samo zato jer sam imala loš start.

Napravila bih korak naprijed, život bi me vratio dva unazad. Dala bih sve od sebe, nazad dobila tek djelić, ili baš ništa. Rasipala svoju energiju na pokretanje ili eliminiranje stvari koje su zahtjevale da budu netaknute, poput sjemena u zemlji, ostavljene vremenu da proklijaju. Tada nisam znala da je ponekad jedino što trebaš odustati. Pustiti da svemir odradi svoje. Danas znam, previše želje i truda, baš kao i premalo, u stanju je potpuno uništiti naše snove.

2.

Parkirala sam auto između borova, nasuprot kafića Tequila Sunrise, uživajući u svibanjskom suncu koje se lijeno provlačilo kroz gustu borovu šumu ostavljajući dojam dosta hladnijeg jutra nego je zapravo bilo. Koža mi se naježila na naletu laganog vjetra dok sam iz prtljažnika vadila sportsku crnu torbu sa rolama, štitnicima i bočicom vode. Svukla sam Nike tenisice s nogu i nabrzinu uskočila u role nestrpljivo isčekujući da se maknem iz debele hladovine. Zategla sam kopče na rolama i pojurila niz betonsku stazu. Svega petstotinjak metara djelilo me do izlaska iz šume i suncem obasjane zadarske šetnice Karme. Na desnu stranu prostirale su se kuće, vikendice i apartmani, nemarno razbacani, svih oblika i veličina baš kako i priliči svakom dalmatinskom gradu. Na lijevo pogled je pucao na prekrasno plavetnilo, galebove i čigre u samo njima znanoj igri te pokoju brodicu koja se lijeno vukla po površini mora ostavljajući za sobom pjenušav trag.
Jutro je bilo naprosto predivno, tiho i spokojno, bez puno šetača jer je bio radni tjedan. Vikendom je cijela šetnica vrvila ljudima. Rolerima, biciklistima, majkama s dječjim kolicima, ljubavnim parovima i nemoguće velikim brojem pasa, što mi je često onemogućavalo da se rolam bezbrižno. Razlog više da maksimalno uživam u ovom jutru, pomislih prisjećajući se kako sam se prije nepuna dva sata jedva natjerala da se izvučem iz kreveta. Sad mi je itekako bilo drago.
Nesanice koje su me sve češće morile bile su rezultat moje više nego dobre sposobnosti da guram probleme pod tepih. Ne suočavam se s njima, u nadi da će jednostavno ispariti. Ako im ne predajem važnost da će postati manji od zrnca prašine i odlepršati.
Nedavno sam napunila 30 godina. Za nešto manje od godinu dana trebala bi se udati. Za ljubav svog života. Hm, da. Ljubav nečijeg života. Zvuči tako isključivo, kao rješenje sa suda na koji nemaš pravo uložiti prigovor ili žalbu.
Filip, moj zaručnik,  je ljubav većine mog dosadašnjeg života. Zajedno smo dugih sedam godina. I sve je bilo sasvim u redu, odnosno vjerovala sam da je bilo, dok se jedne kobne večeri prije nepune dvije godine nije bacio na koljena i zaprosio me. Nakon što me nahranio i napio u finom restoranu, odveo na pustu plažu i obljubio cijelu dok se u daljini čula dreka pijanih tinejdžera i zvuci klasične gitare…
Čula sam se kako govorim „da“ misleći pritom kako pjesma Soldier of Fortune definitivno ne bi trebala biti ona uz koju se opijaš negdje na plaži, još manje ona na koju izgovaraš „da“ ljubavi svog života. Ali izgovorila sam, kratko i jasno. Filip me zagrlio, podigao s tla i zavrtio. Nije skrivao sreću, lice mu je sjalo. Kao i moje, no uzrok mog sjaja bilo je popijeno vino koje je uspješno skrivalo sreću koju sam osjećala u nedovoljnoj količini. Nisam to tako zamišljala, prošlo mi je kroz glavu. Postajem službeno ljubav nečijeg života. Ne bi li trebala biti euforična? No, nisam bila. Osjećala sam se uhvaćeno u klopku. Osjećala sam kako me hvata panika. Negdje duboko u meni kao da se nešto pomaklo onaj tren kad sam pristala na prosidbu i pustilo na slobodu tako mnogo pomno skrivanih duhova. Dok je svjesni dio mene sve pravdao strahom od vezivanja, nesvjesni se derao na mene, zahtijevao da mu posvetim nešto više pažnje od uobičajenog, Ma što ti znaš! i prkosnog lupanja vratima pravo u facu.
Fokusirana na stazu ispred sebe, pojačavala sam tempo vožnje, osjećala bol u nožnim mišićima i vjetar na licu koji mi je tjerao suze u oči. Neki uvrnuti dio mene uživao je u boli koju sam si namjerno nanosila forsirajući svoje tijelo.
Kažnjavala sam se. Svoju nesposobnost da razlučim zdravi dio svoje ličnosti od onog bolesnog, zaraženog mučnim djetinjstvom koje je, sigurna sam, uvelike odgovorno za sve ono što sam kao individua predstavljala.
Smetalo me to. Nekad tek toliko, nekad tako snažno da sam doslovno željela iskočiti iz svoje kože.Željela sam jednostavno biti ja. Čista i neokaljana. Nenagižena vanjskim utjecajima. Često sam se znala upitati, u trenutcima samoće, kako bi se sretna Tina ponašala? Sretna Tina je za mene bila ona koja je, da je mogla birati, provela svoje djetinjstvo u nekoj manje dramatičnoj obitelji i sa puno manje ožiljaka od one nesretne kojoj nikakva mogućnost izbora nije ponuđena.Postojala je javna slika mene. Jedna od mojih mnogobrojnih maski. Najčešći epiteti su bili mirna, tiha, povučena, draga, pomalo čudna, marljiva, vrijedna….Očito je to bila maska koju sam negdje putem odlučila ponuditi svijetu. Nije me nešto posebno dirala, nisam nešto puno ni razmišljala o njoj dok jednog dana nisam shvatila da je čisti produkt moje želje da se ne sukobljavam sa svijetom koji me okružuje. Moj način da zaradim ljubav. Da budem prihvaćena.

Svoje sam postojanje uvjetovala. I sve sam se češće pitala tko sam zapravo? Kad uklonim sve uvjete, sva očekivanja, sve akcije nastale kao odgovor na mučne dječje godine, tko ostaje? Kakva Tina? I da li ta Tina želi biti dio Filipova života? Da li Filip uopće želi takvu Tinu? Frustrirano sam otpuhnula, želeći promijeniti tok svojih misli. Strah koji bi mi se razlio po duši poput tinte na papiru svaki put kad bi razmišljala o svom trenutnom životu, nije bio nimalo ugodan. Vjerovala sam da ga vješto prikrivam. Vjerovala sam da brinem bez veze. Da previše analiziram iz jednog sasvim razumljivog razloga.
Ne prolazi li svaka mlada isto? Problem je valjda bio što nisam bila tipična mlada.
Ni tipična žena. Na sebe nisam mogla primijeniti pravilo većine. Biciklist je projurio pored mene gotovo me srušivši. Zaljuljala sam se, mlatarala rukama po zraku poput kakve divlje ptice, no uspjela sam povratiti stabilnost zahvaljujući isključivo dugogodišnjem rolanju i spretnosti. Bijesno sam gledala za biciklistom koji je jurio potpuno nezainteresiran za zbivanja oko sebe.
Još jedan bjegunac, pomislih. Naslonila sam se na obližnju ogradu i, pokušavajući umiriti svoje disanje, promatrala more. Mobitel je zazvonio, uguran u malenu torbicu oko struka, zajedno sa ključevima od auta i bočicom vode. Izvukla sam ga i ugledavši Filipovo ime na ekranu, namjestila usiljeni osmijeh i vedro lice, kao da je Filip tu pored mene i u stanju je promatrati moje reakcije. Još jedna maska. Da ugodim. Da budem prihvaćena. Da zaradim ljubav.

3.

     „Želiš li  još?“ upitala  sam majku sjedeći na  rubu  njena  kreveta sa zdjelompileće juhe u rukama. Ugodan miris juhe nije uspijevao prekriti odvratni zadah koji se širio oko njena tijela.
„Ne mogu“, prošaptala je i zabacila glavu natrag na jastuk.
Njena duga plava kosa bila je prljava i čupava. Ono šminke što joj je ostalo oko podbuhlih očiju bilo je razmazano i pojačavalo bolestan izraz koji joj je počivao na licu. Ruke su joj drhtale, odjeća zaudarala na cigarete i alkohol. Oporavljala se od još jednog mamurluka.

Imala sam 15 godina i njegovala majku pijanicu. Držala joj glavu nad školjkom dok je povraćala. Borila se s njenim napadima bijesa sputavajući joj ruke koje su tražile bilo što da razbiju i sruše. Otimala bi se poput divlje mačke i režala dok bi je vukla prema njenoj sobi i pokušala ugurati u krevet.
Za javnost, za školu, iz koje sam često izostajala, imala sam boležljivu majku. Svi su spremno prihvaćali moje laži zahvalni što ih pošteđujem mogućnosti bilo kakvog uplitanja u naš život  koji bi bili kao dio društva dužni učiniti da sam javno priznala ono što su svi oni ionako već znali; da mi je majka alkoholičarka. Zatvarali su oči, a ja sam im u tome pomagala. Mene je gonio sram, njih pak, ne znam…lijenost? Ljudi se toliko uljuljaju u uloge koje igraju u svojim životima da ih promjene naprosto plaše. Makar se radilo i o najbanalnijim stvarima. Lakše je zatvarati oči i okretati glavu, ići kao po ravnoj crti. Na autopilotu, vođen jedino najosnovnijim potrebama.
Spustila sam zdjelu na ormarić pokraj kreveta. Bio je utorak ( tko se još opija u ponedjeljak navečer?), dva sata popodne, posljednji školski sat je nedavno završio. Kroz otvoren prozor čula sam smijeh i glasno nadvikivanje svojih školskih kolegica. Nikad kad bi izostajala nisu zastale ispred moje zgrade, niti pozvonile na vrata. Nikad kad bi se vratila natrag u školu ne bi ni spomenule moj izostanak. Kao da se nije ni dogodio, samo bi prešle preko njega. Autopilot.Majka je zastenjala. Spustila sam pogled s prozora na nju. Držala se rukama za glavu i mrštila.
„Kakva nepodnošljiva buka“, reče. „Daj zatvori prozor! I donesi mi kakvu tabletu za glavu.“
Ustala sam se s kreveta, pokupila zdjelu s ormarića i uputila prema sobnim vratima.
„Neću zatvoriti prozor jer ovdje strahovito smrdi, a tableta si dovoljno popila.“
Glas mi je bio pun prezira i ljutnje. Sam bog zna koliko puta su naše uloge bile zamijenjene, koliko sam je korila, ispravljala i tetošila kao što to svaka majka čini svojoj kćeri.
Zastala sam na izlazu i okrenula se prema njoj, pomislivši pritom kako će se zdjela, koju sam držala u rukama, raspasti od siline kojom sam je stiskala.
„Operi se, izgledaš užasno“, dodala sam hladno i izašla iz sobe. Pratio me majčin histerični smijeh.
„Tina! O, Tina!“ vikala je. „Tina dušo, slatka si kad se duriš! Kad šefuješ isto! Na oca si skroz….Kako se samo on znao duriti! A tek naređivati! Oh…“
Začuo se tresak, srušila je nešto u sobi. U sekundi stvorila sam se na vratima. Još je držala u zraku ruku kojom je u jednom potezu srušila sve s ormarića; budilicu, uokvirenu fotografiju nas dvije iz nekih sretnijih dana, čašu sa vodom i nekoliko časopisa. Pobjedonosni osmijeh krasio joj je lice.
„Tina dušo, kako bi bilo da mi doneseš jednu tabletu, glavobolja me ubija.“

Imala sam 15 godina i njegovala majku pijanicu.
Kako živiš kad djetinjstvo provedeš na rubu? Žonglirajući između razarajućih emocija kao podivljali klaun? Kao odrasteš, a svijet očekuje tvoj udio u normalitetu? Sklapajući pritom oči pred bilo čim što može poremetiti taj privid savršenstva, tu normalnost stvorenu da sve one koji se usude od nje odstupati na ovaj ili onaj način muči do iznemoglosti.

4.

Za život sam zarađivala radeći kao fotograf, većinom na vjenčanjima. Imala sam svoj obrt, svoj studio u kutu dnevne sobe koji se sastojao od radnog stola, računala i stolice. Većinu posla odrađivala sam virtualno, reklamirajući se preko svoje Facebook stranice i različitih društvenih mreža koje su, pored usmenih preporuka, uvelike bile odgovorne za dobivanje novih klijenata.
U avanturu fotografiranja vjenčanja upustila sam se prije nekih 6 godina, nedugo nakon početka veze s Filipom. I danas se živo sjećam njegove ne odveć entuzijastične rečenice:  Ako je to ono što želiš, zašto ne? Filip je bio dosta tradicionalan tip čovjeka i kao takav u neprestanom sukobu sa onim modernim, koji između ostaloga podržava ambicije svoje partnerice. Iako to nikad nije rekao, osjećala sam da ne želi da sanjam veliko. Vrijeme u kojem je živio radilo je protiv njega i uglavnom je mudro šutio kad su u pitanju bile moje ambicije. Pa ipak, osjećala sam nekad, ako poželim vinuti se negdje dalje i više, da bi mi podrezao krila. Odnosno barem pokušao.
Jesam li već godinama stagnirala upravo zbog njega? Želeći izbjeći moguće sukobe? Zadržavajući manje-više isti tempo, osjećaj lažne sigurnosti i slobode?
Nije da nisam željela više…Fotografiju sam obožavala, u svom sam poslu uživala. Željela sam svoj studio. Stalne suradnike i svoje zaposlenike. Da ne visim sama nad računalom gotovo svaku večer do sitnih jutarnjih sati sređujući materijale prijašnjih svadbi. Da ne ugovaram sastanke sa klijentima po raznim kafićima i restoranima gdje bi me često ostavili da sama podmirim račun jer nekako mnogo ljudi vjeruje da su fotografi ljudi koji se kupaju u parama. Nebrojeno sam puta morala odbiti klijente jer naprosto nisam imala vremena, jer povremeni suradnici koje bi nekad unajmila isto nisu imali vremena. Moj posao je zahtjevao širenje, a ja po tom pitanju nisam činila apsolutno ništa. Nemam sad vremena, rekla bi sama sebi. Ovi mjeseci su najluđi, čim se posao malo smiri pozabavit ću se tim.
Nizala sam izgovore u svojoj glavi, dok bi sjedila za svojim radnim stolom i krvavih očiju buljila u fotografije koje su mi sve s vremenom postajale apsolutno jednake i nezanimljive.
Moj najveći oslonac bila je Matea, djevojka u čijem sam prijateljstvu uživala još od srednjoškolskih dana kad me jednom prilikom uspjela odlijepiti od knjige i odvući na jedan od svojih poznatih tuluma. Kupila me puštanjem hitova Pearl Jama i krajnje flegmatičnim stavom prema svemu onom što je u meni budilo alarme za uzbunu.
Par godina kasnije, gorljivo je poticala moju ljubav prema fotografiji, hobiju koji se provlačio kroz cijelo moje djetinjstvo još od trenutka kad sam bila u stanju držati u rukama očev Zenit, fotoaparat koji je većinu vremena skupljao prašinu u njegovoj radnoj sobi i budio moju znatiželju svojom sjajnom srebreno – crnom konstrukcijom i logom moskovske olimpijade.
Pored samog fotografiranja, najdraži dio posla bilo mi je slaganje vjenčanih fotoalbuma kad sam, nakon sati i sati obrađivanja i razvijanja, konačno mogla vidjeti rezultat svog rada i upakirati ga u privlačan i jedinstven poklon za mladence. Filip mi nikada nije pomagao, nisam ni smatrala da mora, no svejedno sam ponekad osjećala razočaranje što je potpuno nezainteresiran za ono što je meni značilo tako mnogo.Fotografiranje ljudi donosilo mi je zaradu, no fotografiranje pejzaža bilo je ono što me potpuno opuštalo jer nije uključivalo apsolutno nikoga, ničije želje, ničije misli, ničije riječi, samo ljepotu potpune tišine i bezglasne komunikacije sa prirodom. Kad bi osjetila da pucam po šavovima, potrebu za izolacijom i bijegom, navukla bi na sebe udobnu trenerku, tenisice, spremila opremu u ruksak i uputila se na neku od dalmatinskih destinacija duž obale.
Moglo bi se reći da sam bila samotnjak, introvert, netko kome prevelika izloženost drugim ljudima zna oduzeti velike količine energije. Moja povlačenja su rijetko nailazila na plodno tlo. U modi su bili glasni ljudi, društvenjaci. Ljudi koji vole izlaske, opijanja, bjesomučne šopinge, beskrajne selfije i čekiranja koji pokazuju kako je život savršen i lijep. To je ono što je predstavljalo nekakav normalitet, ono što se moralo. A ja sam često uspijevala ići mimo normalnog, mimo onog što se mora. Mišljenja i potrebe većine znaju buditi nemir u meni, podsijećati me na ono što se od mene očekuje. Tjerati me da se osjećam nedostatno, poput robe s greškom.
Ma tko si ti da misliš da možeš drugčije, da želiš drugčije? korili su me svojim pogledima iz svojih udobnih fotelja normalnosti.
Nisam uvijek imala snage da se oduprem. Naoko bi popustila, obično sa šutnjom. Iznutra bi gurala svoje, izvana bila samo jedna u masi. Ako nisam izgovorila na glas, ne prizna se, tješila sam se. O kako sam samo bila u krivu!  Postepeno sam se pretvarala u bezobličnu masu  nejasnih stavova i želja jer nisam više znala gdje je prestajalo ono nametnuto, a gdje sam počinjala ja. Zapetljana u klupku šutnje, postepeno sam nestajala, postajala tek obris koji je jedva dao naslutiti da je tu nekoć postojao netko svoj.

Bila je prohladna svibanjska večer, negdje oko devet navečer,  kad sam upalila svoj laptop u potrazi za svojom sljedećom destinacijom. Posljednjih nekoliko dana bili su strahovito iscrpljujući i moja je duša žudjela za bijegom. Mrcvarila sam Google dobrih pola sata prije nego sam se odlučila za Murter, ispijajući pritom hladnu kavu čija je šalica ostavljala tamne tragove na svijetloj površini stola i podsjećala me na potrebu kupnje podmetača.
Planirala sam odspavati nekoliko sati i onda krenuti, dočekati zoru negdje vani bilo je nešto što nisam voljela propuštati. Dok sam pažljivo spremala fotografsku opremu u torbu, mobitel je zazvonio. Na ekranu se pojavila fotografija Filipa, smiješio se skupljenih usana gledajući svojim plavim očima ravno u kameru.
„Hej“, kratko ga pozdravim.
„Vidim još uvijek si divno raspoložena.“
„Ma ne…dobro sam, taman se pakiram.“
„Pakiraš? A kud ćeš ti to, molim te?“ nazirala mu se ljutnja u glasu. „Koliko me sjećanje služi, ne putuješ nikamo.“
„Oprosti Filipe, ali do maloprije nisam znala da ću ići, da jesam znaš da bi ti rekla.“
Trudila sam se zvučati što smirenije, pomisao na svađu s njim stvarala mi je mučninu u želucu.
„A što ti to znači? Što se to maloprije dogodilo i dovraga kamo ideš!?“ On je bez sumnje bio raspoložen za svađu.
„Filipe…“
„Pitao sam te, kamo ideš?“
„Do Murtera. Sutra popodne se vraćam.“
„To je zbog onog danas, zar ne?“
„Ma ne…idem samo odraditi jednu seriju fotografija. Imam par turističkih agencija zainteresiranih za moje fotografije dalmatinskih otoka pa pokušavam upotpuniti…
„Ti znaš da ona ne misli ništa loše“, moj ga posao nikad nije interesirao.
„Znam…“
„Kad bi je barem pokušala prihvatiti, svima bi olakšala.“
„Prihvaćam je Filipe“, glas mi je bio jedva čujan.
„Tražim te samo malo razumijevanja, nije ni njoj lako, znaš…“
„Što je sad ovo Filipe?“ glas mi je drhtao. Stegla sam mobitel čvršće kao da time mogu umanjiti podrhtavanje svog glasa. „Nisam s dovoljno entuzijazma birala pločice za našu kupaonicu? Je li to problem? Je li Klara suptilno izrazila zabrinutost zbog neukusa koji imam?“

Tog smo dana Filip, Klara i ja bili u šopingu. Klara, njegova majka i Josip, njegov otac, izrazili su želju da nam kao vjenčani dar pomognu oko uređenja naše kuće. Ponudili su se da nam financiraju kompletno uređenje kupaonice. Josip, vječito zaposlen, predložio je da nam jednostavno stavi na raspolaganje određenu svotu novca i da sami kupimo što god želimo. Klara je pak smatrala da bi nas na taj način morali ograničiti s iznosom, što ona dakako nikako nije željela. I samo tako dala si je za pravo da ide s nama u obilazak po centrima dok smo mi tražili odgovarajuću opremu. Vrlo brzo je naš izlazak poprimio obrise noćne more jer se moj ukus nije podudarao s njenim. Konstantno je isticala kako se nje ne tiče naš izbor, da ni slučajno ne obraćamo pozornost na cijenu, da je ona tu samo da obavi plaćanje, no uporno je davala svoje sugestije, tražila mane onome što se meni sviđalo i sa onim lažnim osmijehom svoje izlaganje završila s jednim; Ali, naravno, ako se vama sviđa…

Često sam se pored nje osjećala poput najveće nesposobne glupače. Poznavala je prilično dobro povijest moje obitelji jer je moja majka bila dobra prijateljica sa njenom sestrom. Jednoj istinskoj katolkinji poput nje, koja je cijeli svoj život provela baš onako po pravilima crkve, kaos moje obitelji nije sjedao baš najbolje.
Bila je savršena žena, supruga, majka, domaćica, uvijek na usluzi svojim muškarcima, jer to je valjda bio glavni smisao ženinog života; služiti svome suprugu i svojoj djeci. Karijera žene je bila bolest suvremenog svijeta koju je, da se nju pitalo, trebalo podhitno iskorijeniti. Da ne spominjem kako je tek gledala na neuspjeh moje majke da održi obitelj na okupu, njen alkoholizam i često mijenjanje partnera nakon smrti mog oca. A ja sam bila kćer upravo jedne takve žene.
Oduvijek me fascinirala kršćanska spremnost na osudu s obzirom na svjetonazore koje je ta vjera propovjedala. Njihova ljubav uredno se gasila i oslobađala mjesto osudi kad god bi naišla na bilo što što je odstupalo od slike jednog istinskog vjernika. Praštanje im je često bilo negdje na dnu prioriteta. I iako sam i sama pripadala toj vjeri, jedino zajedničko što smo imale bio je krsni list. Još sam se prepirala s Filipom oko crkvenog vjenčanja. Ja ga nisam htjela, on naravno je. Odnosno za njegovu majku to je bilo jedino vjenčanje koje priznaje. Nisam se slagala sa određenim porukama koje je ta vjera odašiljala u svijet i shodno tome činilo mi se suludim  stati ispred svećenika, slušati njegovu propovijed, potvrdno kimati glavom jer se to od mene očekuje, jer tako mora biti.
Kao fotograf imala sam prilike naslušati se tih propovijedi nebrojeno puta. I bile su mi smiješne, prvenstveno jer su ženu stavljale u kalupe, davale im uloge koje većini mladenki nisu bile ni na kraj pameti. Taj nesrazmjer stvarnog života i onoga zapisanog u svetim knjigama kao ispravnog posebno mi je bio ironičan  kad bi mlada stajala pred oltarom sa trbuhom do zuba. Crkveno vjenčanje je bila samo forma, nešto što radiš jer, eto svi to rade. Ne uradiš li, što će selo reći? Što baba Kata, strina Marija, što svekrva Klara? Sadržaj je manje bitan, bitno je kako to izgleda prema van. A izgleda savršeno. Bila sam na dovoljnom broju vjenčanja da se uvjerim da je jedino forma bitna. Vjenčanja su postala poput seoskih zabava na kojima se utvrđuje status i moć pojedinca, posebice među glavnim akterima obitelji čija su djeca svoju ljubav odlučila okruniti svetim brakom. Još jedan razlog što nisam željela crkveno vjenčanje bio je taj što zapravo nisam imala svoju obitelj, što sam kao jedinica sa mrtvom majkom alkoholičarkom i ocem koji je umro od raka kad mi je bilo svega 10 godina stršala kao maslačak u polju bijelih tratinčica.
Nisam voljela kad je pozornost bila usmjerena prema meni. Nije me bilo sram odakle potječem, no živcirali su me lažni sućutni pogledi i komentari, ona tišina koja bi nastala kad se razgovaralo o očevima i majkama, a nečiji se pogled zaustavio na meni kao da sam u najmanju ruku deformirana, amputiranih udova toliko potrebnih za život. Doduše, možda i jesam bila deformirana, ne fizički, ali emotivno…Koliko sam bila ispravna? Koliko možeš biti ispravan nakon određenih životnih nedaća? Za svoju buduću svekrvu bila sam poprilično neispravna.

Klara je na prvu djelovala samosvjesno, snažno. Sigurna u sebe i svoje postupke. S vremenom su sve njene vrline nekako uspjele biti zasjenjene jednom odista neugodnom manom. Neiskrenošću. Izbijala je iz svake pore njenog postojanja. Ubrzo sam shvatila da baš nikad neću znati što je ono što Klara zapravo misli ili osjeća. Sve je bez iznimke bilo uredno zapakirano u ono što priliči misliti i reći. Ono što bi bilo u danoj situaciji u redu osjećati. Jebeš to. Kakav temelj bilo kakvom odnosu neiskrenost može da pruži? Onakav da se druga strana vječito pita, hoda kao po vrlo tankom ledu jer nikad ne zna gdje je taj procjep. Pukotina zbog koje će da se strmoglavi.
Kraj nje sam se osjećala krajnje nesigurno ne znajući nikad jesu li njene reakcije na moje riječi iskrene ili izgovorene reda radi. Osjećala sam da bi mi u pravilu trebalo biti svejedno. Neiskrenost je njen teret kojeg je svojevoljno pristala da nosi. No, Klara nije bila osoba koju, ako ti ne odgovara, jednostavno izbjegavaš. Bila je osoba s kojom si dužan imati kakve takve odnose.
Često ne bi uspijevala naći smisao ikakve komunikacije između nas dvije. Gledala bi je u oči i pitala se, čemu? Čemu da gubim vrijeme s tobom? Većinom bi šutjela. Pričala o vremenu. Akcijama u Konzumu. Odrađivala bi svoju obvezu poštivanja Filipove majke.
„Godi li ti kolač draga?“, prenuo me njen glas iz misli. Laktovima se oslonila o stol držeći u rukama šalicu kave. Na usnama  joj je počivao lažan osmijeh, onaj koji ne dotiče oči. Isčekivala je odgovor.
„Da, divan je“, uzvratih. I bio je divan. Pravila je izvrsne kolače, što sam joj još davno rekla. Kao što sam joj rekla da ne volim baš njene punjene paprike. Koristila je začine koje ja nisam voljela.
Vjerovatno sam i sama kriva za naš zategnuti odnos. Možda daleko više od nje. Kako sam bivala starija sve mi se više činilo da je upravo moja iskrenost mana. Glumci puno bolje prolaze. Svejedno, i dalje nisam znala glumiti, nisam htjela. Neiskrenost je u meni stvarala nemir i kaos. U kaosu nikad nisam znala dobro funkcionirati.
I tako je Klara glumila, a ja većinom šutjela. Išlo nam je sasvim dobro. Dvije strane potpuno iste medalje.

5.

Negdje oko 3 ujutro skuhala sam si svježu kavu, pokupila opremu i uputila se prema Murteru koji je od Zadra bio udaljen nekih šezdesetak kilometara. Računala sam da će mi otprilike trebati sat vremena vožnje do tamo. Imala sam sasvim dovoljno vremena da uhvatim izlazak sunca i hrpu dobrih fotografija. Planirala sam obići što više plaža kojima je Murter bio i više nego bogat i poznat.
Na Murteru sam bila jednom, prije par godina na kampiranju s Filipom. Oduševljena njegovom ljepotom, obećala sam si vratiti se jednom sama sa fotoaparatom i pobliže ga upoznati.Čigrađa je uvala smještena na južnoj strani otoka, omeđena je borovom šumom i dok je središnji dio uvale pjeskovit i ljeti obiluje kupačima, strane uvale su stjenovite i kao stvorene za nekoga tko voli osamu. Mjesec svibanj bližio se svom kraju i kupači su mi još uvijek predstavljali najmanju brigu, no ipak sam se uputila do stjenovitih predjela jer su oduzimali dah svojojm netaknutom i divljom prirodom.
S ruksakom na leđima, opskrbljenog foto opremom, vodom, termosicom kave i pecivom sa šunom i sirom, sljedećih nekoliko sati provela sam lutajući po plažama i fotografirajući. Svi problemi, sve nedoumice, bili su sasvim nebitni. Samo priroda, svježi zrak, fotoaparat i ja. Doslovno sam mogla osjetiti kako svakim klikom napetost u mojoj duši popušta, sve dok nije potpuno nestala i ustupila mjesto potpunoj opuštenosti i miru.Negdje oko podne osjetila sam umor. Leđa, iako naviknuta na opterećenje od teške foto opreme, vapila su za odmorom. Odlučila sam uputiti se do centra Murtera, pronaći kakav ugostiteljski objekt i nešto pojesti.

Vrijeme je bilo divno, sunčano i mirno. Jaknu koju sam jutros imala na sebi morala sam skinuti i svezati oko struka jer su, kao i svakog proljeća, jutra i večeri bili iznimno hladni, a tokom dana temperatura se drastično dizala.Murter je, poput većine dalmatinskih otoka, živio od turizma i ljetnih prihoda, ostatak godine ulicama je uglavnom vladala pustoš. Kao što sam i pretpostavljala, većina ugostiteljskih obrta bila je zatvorena iz jednostavnog razloga jer nisu imali za koga raditi. Tek njih nekoliko je bilo otvoreno cijelu godinu, mahom za lokalno stanovništvo.
Pronašla sam jednu konobu čija je terasa na moje iznenađenje bila gotovo puna, smjestila se ugodno u jednom kutu i nakon naručene pizze i čaše vina, bacila se na pregledavanje materijala. Mobitel sam isključila i ostavila u automobilu, ne želeći da mi bilo što ili bilo tko pokvari dan. Ipak, osjetila sam lagani grč u želudcu pri pomisli na Filipa i naš sinošnji razgovor. Ma možeš otići i na kraj svijeta, ono što ignoriraš progonit će te i tamo. I što dalje bježiš, što se više trudiš umaći…Tu malu pukotinu u sebi ne možeš zakrpati. Uvijek se slomi na istom mjestu. I svaki put ostavi za sobom sve veću i veću pukotinu. Sve dok jednog dana rupa ne postane tolika da joj nikakva zakrpa ne može pomoći. Sa starim hlačama je lako. Jednostavno ih baciš. Što ćeš s poderanom dušom?Spustila sam aparat na stol i otpila gutljaj vina. Danas samo sretne misli, danas samo sretne misli, mantrala sam tiho u sebi. Odmak od problema uvijek dobro dođe, tješila sam se. Pomaže sagledati širu sliku, vidjeti stvari iz nekog sasvim novog kutka.
Završivši s jelom i promatrajući ljude oko sebe postala sam svjesna blage nelagode koja se budila u meni. Jedina sam sjedila sama za stolom i počela sam žaliti što ipak nisam ponijela mobitel sa sobom. Bar bi nekako uposlila svoje ruke. Pokušala sam u nekoliko navrata uhvatiti konobaričin pogled i zatražiti račun pa nisam odmah primijetila muškarca koji se zaustavio pored mog stola. Odmjerila sam ga nabrzinu i upitno pogledala. Nije izgledao kao osoblje restorana i nesvjesno sam zauzela obrambeni stav.
„Daaa?“ pomalo drsko upitah.
Osmjehnuo se pa upitao: „Gospođica Kralj?“
Zbunjeno sam ga posmatrala razmišljajući o tome da li ga poznajem. Pretraživala svoj um, pokušavajući negdje smjestiti njegovo lice. Neugodnu tišinu ispunio je još jednim osmijehom i ispružio svoju ruku. Gledala sam je sumnjičavo.
„Luka Bajlo“, reče, strpljivo držeći svoju ruku u zraku. Lijepu ruku. Snažnu. S izraženim venama i dugim prstima. Konačno spustim svoju u njegovu. Čvrsto ju je stisnuo.
„Pa moje ime čini se već znate“, promrmljam, isčekujući od njega nekakvo objašnjenje. Netko od bivših klijenata možda, razmišljah? Sumnjam, upamtila bi te oči.
„Tina Kralj, fotografkinja,  jesam u pravu?“, upita me. Potvrdno kimnem.
„Naletio sam bio jednom na vaše radove na Facebooku“, osmjehne se gledajući me prodorno. „A i jedan vaš kolega vas je nedavno spomenuo kao dobar izvor jako kvalitetnih i zanimljivih fotografija.“
„Oh…“, bilo je sve što sam uspjela promrmljati. Zatečena i nespremna na njegov direktan pristup, u trenutku kad sam i duhom i tijelom bila potpuno izvan svog posla, moja reakcija je izostala. Nisam se sjetila niti upitati o kojem je kolegi riječ. Osim toga, nije bila baš svakodnevna pojava da mi prilaze nepoznati ljudi i raspituju se za moj rad, obično bi mi se obraćali e-mailom. Ono što je dodatno pojačavalo moju zbunjenost bila je sama Lukina pojava. Bio je zgodan, bilo je teško ne primjetiti njegova široka ramena i čvrste mišiće na njegovim rukama, no to nije bilo ono što je negdje u dubini moje duše pokretalo alarme za uzbunu.  Nešto u njegovom pogledu, načinu na koji me promatrao svojim neobičnim zelenim očima. Zračio je nekakvim mirom, karizmom, činilo mi se da bih bez susprezanja mogla istresti pred njega svoje najmračnije tajne, svoje ludilo, i naići na potpuno razumijevanje, oprost, razriješenje svih svojih grijeha. Pomisao da postoji netko tko bi bio u stanju prihvatiti nas bolje i potpunije od nas samih, probudila je u meni jak nemir. Nesvjesno sam prekrižila ruke na grudima ne znajući kako da ispunim tišinu između nas, tišinu koja činilo se njega ni najmanje ne dira. Imala sam snažnu želju da zurim u njegove oči poput malog djeteta kad mu daš novu igračku. Konačno, nakašljao se pa dodao:
„Ja sam grafički dizajner i imam jednog klijenta…Čini mi se da je vaših nekoliko fotografija upravo ono što traži za svoj projekt. Imao sam vas namjeru kontaktirati, ali evo, igrom slučaja danas naletim na vas“, uputi mi još jedan očaravajući osmijeh i zavuče ruke u džepove svojih traperica.
Još jedno oh je bilo sve što sam uspjela reći. Nikad nisam bila dobra u čavrljanju sa strancima, baš uvijek bi se spetljala i nadala da će druga strana već nekako naći načina da nas oboje poštedi nelagodne tišine. U većini slučajeva bi našli, ljudi tišinu uglavnom dozvoljavaju samo onima koje dobro poznaju. Luka je definitivno bio izuzetak.
„Svakako pošaljite upit, vjerujem da se možemo dogovoriti“, uspjela sam konačno promucati.
Stolu je prišla konobarica i upitala da li je sve bilo u redu gledajući u dva komada pizze koja su ostala na mom tanjuru. Potvrdno sam joj odgovorila i zatražila račun. Luka međutim nije pokazivao želju da ode. Stajao je ležerno pored stola sa rukama zavučenim u džepove svojih traperica i očima šarao tren po terasi restorana, tren po mom licu. Često sam se divila ljudima koji su u stanju biti potpuno opušteni u društvu neznanaca. Ja sam uvijek bila kruta i odveć ozbiljna.
„Otkud vi u Murteru?“ upita me iznenada.
Bacila sam pogled na račun koji je konobarica u međuvremenu donijela, izvukla nekoliko novčanica iz novčanika, odložila ih na stol i ustala.
„Uz dužno poštovanje, gospodine Bajlo, nije da vas se tiče.“
Ne znam zašto sam to rekla. Nešto u vezi njega tjeralo me da se ponašam obrambeno, da dam petama vjetra i nikad se ne osvrnem. Možda sam samo bila ljubomorna na način na koji se on očigledno ophodio sa svijetom oko sebe. Ležerno, bez muke, dok sam ja vječito bila u nekakvom grču. Čak je i na moje očito neprijateljstvo reagirao blago.
„Pa sad, i nije da me se tiče, u pravu ste“, pomaknuo se u stranu, da bi mogla proći. Ruksak mi je već bio na leđima, a fotoparat u rukama.
„Možda bi bilo bolje da sam počeo pričati o vremenu. Divno je danas, zar ne?“, podigao je pogled prema nebu.  „Ali vjerujem da ste to već i sami vidjeli“, opet onaj osmijeh.
Evo je. Krivnja. Što se ponašam tako prema nekome tko samo pokušava biti ljubazan. Ona poslušna dobrica u meni opet je počela cmoljiti. Pa što da je ljubazan?  vikala sam na nju buntovno. To ne obvezuje i mene na ljubaznost! Istisnula sam uzdah kroz čvrsto stisnute zube i pogledala ga.
„Gle, žao mi je…nekako…jednostavno niste pogodili trenutak. Sad moram ići, no bit će mi drago da pošaljete upit. Čime se bavi vaš klijent? Kakve fotografije traži?“
Šutio je par trenutaka ne mičući pogled s mojih očiju pa mi odgovorio:
„Ona je spisateljica. Upravo spremam za tisak njenu prvu knjigu i trenutno se dogovaramo oko naslovnice. S obzirom na tematiku romana čini mi se da bi jedna od vaših fotografija snimljenih s onom crvenokosom djevojkom s pjegicama mogla biti ono što ona traži.“
„Oh, Esma!“, prisjetila sam se mlade djevojke iz Bosne, koju sam ugledavši na plaži prije par ljeta, očarana njenom neobičnom ljepotom, silno željela fotografirati. Srećom, nije imala ništa protiv. I dan danas, te fotografije često budu uvrštene od raznih, kako domaćih tako i stranih fotografa i portala, kao jedne od najboljih. Esmi su pak otvorile vrata u svijet fotomodela, s čime se i danas uspješno bavila.
Pričali smo još par minuta, otpratio me do auta uz obećanje da će mi se svakako javiti. Nekoliko dana poslije, njegovo ime pojavilo se među porukama na mojoj Facebook stranici. Često sam se dosta kasnije pitala, bi li voljela da nije? Da je pronašao nekakav razlog za potpunu tišinu između nas, pa makar to bilo samo postojanje neobičnih reakcija koje su naša bića ispoljavala jedno naspram drugog? Da se poštedim ludila, drastičnih rezova i života bez opipljvih granica sigurnosti?
Dođe valjda čovjeku koji se opire životu vrijeme za prisilan rast, na ovaj ili onaj način. Svemir se pobrine da one preslabe pogurne, natjera ih da progledaju, kolika god cijena bila. Moja je cijena bila visoka. No patnja koja je proizašla iz iste, bila je ujedno i moj najveći blagoslov.

6.

Jedinstvenost. Nešto što se cijeni. Utipkajte tu riječ u Google. Naći ćete pregršt zanimljivih, inspirativnih i nadahnjujućih hvalospjeva jedinstvenosti. Istina, nema ništa ljepše od sposobnosti da budeš svoj. Meni je pak oduvijek bilo zanimljivo društvo koje dok na jednu stranu potiče ljude da budu svoji, na drugu masakrira svakog individualca u pokušaju da se istakne. Kakav ste tretman dobili svaki put kad ste istupili iz mase? Jesu li vas obasipali hvalospjevima ili slali prijekorne poglede i pogrdne riječi jer ste se usudili poremetiti savršeno uhodani stroj jednoličnosti?Jedinstvenost, koliko god bila divna, ima jednu veliku manu. Ide pod ruku sa usamljenošću.Ja sam to znala bolje od ikog. Epitetu jedinstvenosti nisam mogla umaći samim time što sam imala privilegij da se rodim u nadasve zanimljivoj obitelji. Ako uopće kaos u kojem sam odrasla mogu tako nazvati.
Tješila sam se da su možda sve obitelji takve, da sve funkcioniraju u širokoj lepezi disfunkcije i da sam ja ta koja treba ojačati, stisnuti zube. Da su svi oni osmijesi i izrazi zadovoljstva koje sam znala vidjeti na drugima samo dobro uvježbana predstava za javnost. U četiri zida svi se oni bore sa različitim demonima, vjerovatno i s puno gorim od mojih. S vremenom, kako se razvijala moja ljubav prema knjigama i kako je moj čitalački opus bivao sve veći i širi shvatila sam da neke stvari iako postoje, ne bi trebale, niti mogu služiti kao primjer normalnosti, a jedinstvenost koju posjeduju nije niti malo nadahnujuća.

Nisu sve jedinstvenosti jedinstvene. Dok nekima treba dati prostora za razvoj krila i let, neke bi trebalo ugušiti prije nego se usude da zažive.

Majčin alkoholizam zbok kojeg je tako jedinstveno plesala po ulici, posrtala u prekratkoj suknji, mamila osmijehe suprotnog spola.
Očeva jedinstvena sposobnost da potiskuje emocije u tolikoj mjeri da je zbog njih obolio, dobio rak i umro.
Moja jedinstvena želja da sve uradim besprijekorno i kako treba po svaku cijenu da bi izbjegla bilo kakvu mogućnost da me usporede s majkom. Moja jedinstvena potreba za dokazivanjem, potreba da mi drugi kažu kako vrijedim samo da bi ušutkala ono nesigurno dijete u sebi koje se godinama kupalo u osjećaju bezvrijednosti.
Najbolja učenica uzornog vladanja. Mezimica svih profesora. Točna, besprijekorna, detaljna. Sve ispite dala u roku. Diplomirala s najboljim ocjenama. Rasla poput cvijeta na svaku pohvalu i lijepu riječ profesora. Svaka nova pohvala samo me gurala naprijed da budem još bolja, još savršenija. Kao takva nisam imala mnogo prijatelja. Što je samo pojačavalo moj osjećaj bezvrijednosti. Konstantno sam bila kao na klackalici: vrijedim – ne vrijedim, dobra sam – loša sam. Konstantno sam analizirala svoje postupke, svoje riječi, kojima bi privukla više odobravanja?
Pravila, pravila, pravila. Postavila sam ih bezbroj. Ako želiš biti prihvaćena ne smiješ to, to i to. Ako želiš biti voljena moraš to, to i to. Dala sam se oblikovati poput gline. Svakome prema potrebi. Bježala sam panično od bilo kakve usporedbe sa vlastitom majkom, uvjerena da smo nas dvije nebo i zemlja, no sve mi se više činilo da nema zapravo neke velike razlike između nas. Obje smo prosile za ljubav. Samo na drugačije načine. Dok sam ja izigravala dobru curicu noseći oklop samostalne, samosvjesne i sigurne osobe, ona je svijetom lutala bez ikakvog oklopa. Ogoljevala se pred svima, bez ikakve samokontrole, dajući se cijela na pladnju. Bile smo na suprotnim stranama potpuno jednake priče.

Sjećam se….bilo je to nekih dvije – tri godine nakon smrti mog oca. Sjedila sam za radnim stolom u svojoj sobi oblijepljenoj posterima popularnih glumaca i pjevača. Vrijeme Backstreeet Boysa, Spice Girls-ica i Take That-a. Vrijeme kad se plakalo nad filmom Titanic, nesretnom sudbinom Jakea i Kate i uzdisalo za mlađahnim Leonardom di Capriom. Vrijeme kultnih Dosjea X i sjedenja svakog četvrtka uvečer za malim ekranom nestrpljivo isčekujući trenutak kad će se Mulder i Scully konačno poljubiti. Vrijeme kad su ogrlice – tetovaže, karirane košulje par brojeva veće, martesice i mini ruksaci bili nezaobilazan dio garderobe svake tinejdžerice kojoj je bilo stalo do ugleda u društvu. Vrijeme kad sam prebrzo odrasla, kad sam bez ikakvog uljepšavanja prerano shvatila kako život i ljudi mogu biti okrutni.Sve je počelo smrću mog oca, s mojih nepunih 11 godina. Iako moji roditelji nikad nisu bili jedni od sretnijh parova, sve ono prije očeve smrti predstavljalo je sasvim bezazleno, pa čak i sretno odrastanje u usporedbi s onim što se pokrenulo njegovom smrću i nastavilo dugi niz godina.
Na ušima sam imala slušalice, priključene na walkman i preslušavala kazetu Pearl Jama po milijunti put , te nisam odmah čula kad je majka ušla u sobu.
„Dobro, čuješ li ti mene?!“ dreknula je istovremeno povlačeći slušalice s moje glave. Zajaukala sam jer je usput potegla i pramen moje kose. „Dozivam te ima cijela vječnost!“, dodala je, zanemarujući moj jauk. Odavno je prestala mariti za išta što se nije ticalo nje osobno. Zaudarala je na alkohol, nešto što sam ćutala sve češće, no i dalje mi nije doprlo do svijesti da moja majka ima problem s alkoholom. Voli izaći i popiti, tako je to nekako otprilike u mojoj glavi izgledalo.
Pogledala sam je ljutito, no u njenim očima nisam vidjela nju. Tek neku podivljalu, progonjenu zvijer.
„Skuhaj nam kavu!“ obrecnula se osorno i uhvatila za glavu. „Glavobolja me ubija!“
I samo tako, okrenula se i izašla. Mislila sam da je zbog pijanstva pobrkala riječi, no izašavši iz sobe, shvatih da je u kući još netko. Neki muškarac sjedio je na kauču u dnevnoj sobi i pušio. Kad me spazio, upitao je majku:
„Tvoja mala?“
„Aha“, promrmljala je, pripalila cigaretu i teatralno dodala. „ Ante upoznaj Tinu, Tina ovo je Ante.“
Ante me pohotno odmjerio od glave do pete zadržavajući pogled na mojim grudima koje su počele rasti prilično rano. Ante je gotovo momentalno za mene postao odvratni, pijani mamin prijatelj koji je vječito visio u našem dnevnom boravku, ostavljao za sobom boce od piva i pune pepeljare posvuda, svađao se s mojom majkom svako malo i imao neizdrživ poriv da se svojim ogromnim, gadljivim tijelom očeše slučajno o moje u baš svakoj prilici.

Ti trenutci. Kad nas je moja majka upoznala. Kad se izderala na mene što toliko otežem s kavom kao da pečem tuku. Kad sam stajala u kuhinji i lijevala njihove proklete kave u šalice dok se čuo njihov neprirodni cerek. Tad sam shvatila da nešto opasno nije kako treba s mojom majkom. S našim životima. Da ne mogu biti svakodnevna ni normalna pojava pijana ogorčena majka koja sipa uvrede i zahtjeve, njen podjednako odvratan ljubavnik koji bi se rado osladio njenom kćeri koja sve to mirno promatra sa ledenim izrazom na licu. Licu na kojem se ne može očitati niti jedna emocija. Držanjem koje bi i kraljicu posramilo.Postala sam sjena. Poslušna i pokorna. Netko tko će udovoljiti njihovim željama samo da ne navuče na sebe njihov pijani bijes. Tada sam vjerovala da je to moja putna karta za izlaz iz tog pakla. Danas se pitam zašto sam izabrala biti baš takva? Zašto nisam bila buntovnica? Netko tko reži, pokazuje zube, bori se? Netko tko će im dati do znanja da ono što rade nije ispravno i da sasvim sigurno tako neće postupati samnom? Netko tko će svojoj polumrtvoj majci u tri sata ujutro koja povraća i pokušava pogoditi školjku reći jednostavno, neću da te tješim, neću da čistim za tobom, neću da te stavljam u krevet, neću da slušam tvoje žalopojke, neću da te njegujem dok se ne otrijezniš dovoljno da možeš ponovno napraviti potpuno jednaku stvar. NEĆU. ODJEBI. TI I TVOJI PROKLETI JEBAČI. PROKLETE PEDOFILČINE. JA. TI. NE. DUGUJEM. NIŠTA.
Danas često vjerujem da sam bila slabić, da sam šutjela upravo zato jer nisam imala snage ni hrabrosti boriti se. Pogotovo otkako sam pristala na Filipovu prosidbu. Otkako sam počela analizirati naš odnos tjerana tihim nezadovoljstvom duboko u sebi.
Od početka naše veze bila sam poslušna i dobra djevojka. Uvijek se prva povlačila u raspravama, bila u pravu ili ne, samo da bi izbjegla svađu. Prešutjela neka razmišljanja koja su se kosila s njegovim vjerujući da sam tako tolerantna. Činila toliko toga da bi zadržala mir u kući. Činila toliko toga što u suštini zapravo nisam željela. Po svojoj sposobnosti prodavanja sebe za zrno ljubavi bila sam zaista jedinstvena.

No, nisu sve jedinstvenosti jedinstvene. Dok nekima treba dati prostora za razvoj krila i let, neke bi trebalo ugušiti prije nego se usude da zažive.