Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…

Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?...

Da znam pisati shvatila sam u srednjoj školi kad je moja profesorica hrvatskog jezika izdvajala moje zadaćnice sa strane kao primjer drugima. Gledala bih ju blijedo iz svoje klupe preko hrpe knjiga netom posuđenih u knjižnici i pitala se: Ma o čemu ova priča?! Nije joj puno trebalo da zapali iskru u meni, iskru koju je društvo jedva dočekalo da što prije ugasi, dobro utaba nogama da se više nikad ne vrati. Nije prošlo dugo, a pisanje se našlo pri samom dnu mojih prioriteta. Nema veze što sam se zbog njega osjećala dobro, nema veze što je svaki moj ulazak u taj svijet bio poput odlaska na neko mjesto koje malo ima veze sa onim koji me okružuje, prestala sam ga potpuno prakticirati.

Selo je iznijelo presudu, a selo, jebiga, treba slušati. Ono zna što je dobro, a što nije. Što je prihvatljivo, a što spada u isti koš sa jednorozima, vilama i životu u oblacima. Nastavi čitati “Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…”

Svetite se životu zaboravom…

Svetite se životu zaboravom...

Sjećam se našeg prvog izlaska koji je uslijedio nakon mjeseci slučajnih susreta u prolazu, pogleda kojim smo ispitivali jedno drugo, vagali sva za i protiv upuštanja u ludost zvanu ljubav. Sjećam se nervoze, preispitivanja trebam li uopće otići na taj sastanak jer mi je bio potpuni stranac, netko čije sam poglede osjećala na sebi dok bi se vraćala kući s posla, prolazeći uvijek istom ulicom pokraj stanice tramvaja na kojoj bi on stajao nemarno naslonjen na prometni znak i čekao. Gotovo bih prestala disati prolazeći mimo njega, praveći se da ga ne primjećujem iako sam još po izlasku iz trgovine na uglu, u kojoj bi kupila namirnice za večeru, znatiželjno pretraživala stanicu pitajući se da li je tamo. Nosi li i ovaj put one svoje traperice koje mu nemarno vise s uskih bokova i tjeraju me na misli koje ne bi trebale postojati u pet popodne na ulici prepunoj ljudi željnih odmora od napornog radnog dana.
Okrznula bih ga pogledom točno u trenutku kad bi prolazila pokraj njega i baš uvijek imala priliku susresti se s njegovim plavim očima koje su me promatrale sa zanimanjem. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko od nas dvoje učiniti prvi korak. Čvrsto sam odlučila da to neću biti ja, izazivajući sudbinu, pitajući se iz dana u dan, da li je ovo posljednji put? Da li ću sutradan ugledati onaj prometni znak osamljen, bez snažnih, širokih ramena koja se oslanjaju na njega i tako ne znajući apsolutno ništa o njemu biti primorana njegovo postojanje prepustiti zaboravu? Nastavi čitati “Svetite se životu zaboravom…”

Vodiš li ljubav ili rat?

Vodiš li ljubav ili rat?

Zaboravljao je datume. Godišnjice, rođendane, Valentinova, pa i Božić bi da ne postoji toliko podsjetnika na isti oko njega. Ispočetka, činilo mi se to simpatičnim, tipičnom stvari koju mnogi muškarci čine, a ja budući da sam čvrsto odlučila da nikad neću biti tipična žena, činila sam ono što većina žena na mom mjestu ne bi – nisam prigovarala. Radije sam se odlučila na igrice koje su za cilj imale samo jednu stvar; promijeniti mog inače divnog muškarca.

Nisam ga podsjećala, nikad nisam rekla: „Hej, sljedeći tjedan nam je godišnjica, mogli bi otići u onaj novootvoreni talijanski restoran.“ ili „Znaš što bi voljela dobiti za rođendan koji mi je btw za pet dana?“ Neee, tim se oružjem namjerno nisam htjela koristiti. Dijelom jer sam smatrala da takvo nešto u suštini ne bi trebalo biti potrebno, a dijelom jer je jedan dio mene uživao u činjenici da će ako zaista zaboravi datum, krivnja ispisana na njegovom licu biti svojevrstan trijumf. Ja ću biti pozitivac, a on negativac. Ja u pravu, a on u krivu. Ja dominantna, a on pokorni dok god se nekako ne iskupi, obično višestruko i financijski i emotivno nego bi morao da se jednostavno sjetio datuma i kupio nekakav poklon.
„Zaboravio si?“ pitala bih ga sa suzom u oku, pa zatim odmahnula rukom i osmjehnula se. „Ma nema veze, to su ionako samo brojevi i ne znače ništa…“
Sa licem ožalošćene djeve kovala bi plan osvete koji se obično sastojao u tome da se pretvorim u primjerak savršene djevojke, s ciljem da maksimalno pojačam njegov osjećaj krivnje.
Svejedno, sljedeće bi godine opet zaboravio. A to je značilo samo jednu stvar: došlo je vrijeme da se u tiho, ali postojano muško-žensko ratovanje uvede nova taktika… Nastavi čitati “Vodiš li ljubav ili rat?”

Postoji li tamna strana potrage za srećom?

Postoji li tamna strana naše potrage za srećom?

Svi želimo biti sretni. Svatko od nas na svoj način traga za srećom i čini ono što smatra da će pridonijeti povećanju razine osobne sreće. Netko će čitati self help knjige na tu temu, netko slušati razne motivacijske govornike, netko će iskušati nešto novo  poput meditacije, joge, plesa, netko će se uhvatiti realizacije nekog svog odavno željenog sna. Okružiti ćemo se sretnim ljudima, ljudima koji nas nadahnjuju, što u današnje vrijeme nikad nije bilo jednostavnije i lakše – internet je prepun ljudi koji, čini se, posjeduju ključ sretnog i ispunjenog života i koji svojim primjerom žele pomoći drugima. Inspiracijske priče i misli su posvuda – nerjetko nam daju određeni boost, podignu nas iz depresije i ponude drugačiju perspektivu, te nam pomažu da ostvarimo ili povećamo svoju osobnu sreću.

Recimo da entuzijastično uletiš u sve to, klimaš glavom potvrdno na sve one mudre quotove, slušaš, upijaš, ispravljaš se. Ubrzo počneš primijenjivati naučeno i tvoja razina sreće počne rasti u razmjeru sa tvojim uspjesima. Divota. Osmijeh ti ne silazi s lica, ushićena si. Sretna. Do onog trenutka kad u tvoj život ponovno dođe tuga, frustracija, nervoza – nebitno iz kojeg razloga. Počneš se analizirati, tragati za problemom, a sva ona pozitiva kojom si se zaogrnula počne te gušiti. Svojoj frustraciji obično ne pronađeš ispušni ventil, razumijevanje stanja u kojem se nalaziš jer kamo god se okreneš svi su jebeno sretni.

To što ti ne uspjevaš, pa problem je očito u tebi – nisi se dovoljno trudila, nešto radiš krivo, nisi dovoljno dobra. I to ti obično nenamjerno potvrđuju silni osvrti, komentari, oduševljeni ljudi, srčeka, smajlići, floskule poput: budi sretna, isijavaj sreću, zrači ljubav…  Svi su super, samo si ti u banani. Odjednom eto problema, zbog problema kojeg, da stvar bude gora, na prvom mjestu nije ni bilo.

Greetings from beautiful city of Cork! 💞💞 #holidays #cork #ireland #riverlee #love #relax #enjoylife

Objavu dijeli Brankica Stanić (@brankica.stanic)

Susretala sam se i dalje se susrećem s ljudima kojima je fokus na mogućnosti uživanja apsolutne sreće, pozitive i mira. Obično slijede neku od inspirativnih ideologija koje obećavaju brda i doline, a ti sve što trebaš je svoju podsvijest istrenirati poput psića i ona će uzvratiti ostvarenjem svake tvoje želje i sna. Iako nemam ništa protiv istih, i iako u osnovi ono što govore drži vodu, uvijek osjećam otpor prema svakoj.

Ono što mi bode oči je navodno postizanje nekakvog nerealnog stanja u kojem se stvari odvijaju baš onako kako treba, po mjeri, nekakvom kalupu koji obećava sreću do kraja života, a ljudi koji se zakače za istu postanu hodajuća bočica neiscrpne sreće i mira, te uredno (navodno) svjedoče ostvarenju svih svojih želja.

Možda se sada pitaš što je tu loše? Po meni puno toga. Na svojoj sam koži osjetila kako te lako može zaposjesti osjećaj da si nedovoljno dobra jer ne uspijevaš postići tu idealnu količinu sreće, nešto što se drugima (opet navodno) događa kao od šale, a zapravo je nepobitna činjenica da ne možeš niti je zdravo biti stalno sretan.

Kao što ekstremna ljutnja i tuga mogu zasjeniti sve dobro u životu tako i ekstremna sreća može biti štetna.

Nastavi čitati “Postoji li tamna strana potrage za srećom?”

Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.

Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.

No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…

U početku sam naravno bila ushićena,  samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.

Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.

Nastavi čitati “Što je zajedničko materijalizmu i sreći?”