Čari subotnje špice

Čari subotnje špice

Subotnja špica. Neki je mrze, većina voli. Nekima služi za višesatno ispijanje kave da napune baterije nakon dugog radnog tjedna, a nekima za pokazivanje najnovijih modnih krpica, danima pomno planiranih s ciljem da ih što više objektiva ulovi i prikaže kao osobe sa stilom na gradskom portalu sljedeće jutro.  Neki cijeli tjedan nestrpljivo isčekuju špicu, dok neki ni nemaju pojma da se na istoj nalaze. Tu su da popiju kavu prije ručka i na tren zaborave na silne obveze koje ih čekaju sljedeći tjedan. Kojoj god skupini pripadali jedno je sigurno; nijedna špica neće proći bez dobrog trača.

Uzmimo za primjer nas tri. Neznam kojoj skupini pripadamo. Dok se u tišini vozimo put grada promatram naše tragične odjevne kombinacije izvučene iz ormara slučajnim odabirom poput brojeva na bingu, zgužvana lica i podbuhle oči od spavanja do podne, znam jedino kojoj sigurno ne pripadamo.
Ali zato tračati znamo. Baš poput svih. I tko kaže da ne trača – laže. Simple as that. Jedina razlika među svima nama je u količini i namjeri koju imamo kada to radimo.

Negdje sam pročitala definiciju trača kao društveni ritual koji opušta, ublažava stres i stvara prijateljstva. Slažem se s time. Pri tome mislim na bezazlen trač, koji služi za zabavu i razbibrigu. O prelaženju granica dobrog ukusa kad trač postaje zlonamjerna laž s ciljem da se nekome napakosti nećemo. To jednostavno nije damski. Pa da popijemo kavu u to ime.

Nastavi čitati “Čari subotnje špice”

Naše slike koje nosimo sa sobom u svijet

Naše slike koje nosimo sa sobom u svijet

Stajala sam pokraj njega naslonjena na kuhinjski pult i promatrala ga kako fokusirano sjecka povrće koje sam nam namjeravala pripremiti za večeru. Bio je dobro raspoložen, a ja sam davala sve od sebe da moja zlovolja ne prijeđe na njega.

Brinula sam tog dana puno. Mozgala, strahovala, dozvoljavala nemirima da mi polagano poput kakve štetočine grickaju dušu. No šutjela sam, nešto što mi je prešlo u gadnu naviku otkako sam shvatila da ljudi obično ne znaju što da rade kad im svoje muke istresem na pladnju.  Iz nekog razloga svaki put kad bi nekome povjerila svoja unutarnja previranja dobila bi jedan iznenađeni pogled i onu famoznu: Ne bih nikad rekla da tebe išta muči.
Kao da sam kakav robot koji preko svih prepreka prolazi kao od šale, pošteđen bilo kakvih posrtaja jer nikad nije okusio svijet emocija. Da bar!  Nastavi čitati “Naše slike koje nosimo sa sobom u svijet”

Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju…

Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju

Naslonjena na dovratak promatrala ga je kako radi. Kako koncentrirano gleda u ekran dok mu dugi prsti lete po tastaturi. Voljela je promatrati njegov profil, pravilan nos, donju usnu malo izbačenu, kosu vječito neurednu koja mu je uglavnom išla na živce no nikad se nije šišao na kratko jer je, rekao joj je, imao čudan oblik glave. Ona sama nije imala prilike u to se uvjeriti, otkako ga zna vlasnik je kovrča koje uredno odbijaju bilo kakvu poslušnost.
Nikad mu to nije rekla, no ne bi voljela kad bi se jednog dana zaista ošišao bez obzira na oblik glave. Provlačiti svoje prste kroz njegove kovrče bila je njena omiljena navika.

Uzdahnula je tiho i otpila gutljaj čaja iz šalice koju je tako snažno stiskala da je zapravo bilo čudno da još uvijek drži svu onu tekućinu na okupu.
Njegov telefon je zazvonio, javio se čvrstim i samouvjerenim glasom, onim koji je ujedno i savršeno opisivao njegovu kompletnu pojavu. Nastavi čitati “Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju…”

Mogu što god hoću! Možeš…ali trebaš li?

Mogu što god hoću!Možeš...ali trebaš li?

    “Mogu što god hoću!” viknula je i prkosno me pogledala, rukama podižući rub svoje uske, ionako prekratke suknje, za još par milimetara prema gore. Navukla je sandale s vrtoglavo visokom potpeticom i zadovoljno se još jednom odmjerila u ogledalu.
Bila je zgodna, visoka i vrlo lijepa.
I bez trunke samopoštovanja.
I ne, nije problem bila njena prekratka suknja.
Samo kratkoća njene ljubavi prema sebi samoj.
Potvrdu svoje vrijednosti tražila je u drugima, većinom muškarcima kojih je, zahvaljujući njenom atraktivnom izgledu, uvijek bilo oko nje i više nego dovoljno. No, nijedan se ne bi dugo zadržao. Pod ruku su na kraju uvijek vodili neke druge žene… Nastavi čitati “Mogu što god hoću! Možeš…ali trebaš li?”

Ne zna razum da je sreća sve…

Ne zna razum da je sreća sve

Navikne se čovjek na sve. Pa opet kad tek prolazi kroz nešto novo ima osjećaj kao da se sve u njemu cijepa na pola. Želja da ono poznato ostane, da umiruje dušu i želja za novim, nepoznatim, koja obećava ono neuhvatljivo zrno istinske sreće stalno se bore za prevlast. Pa i onda kad bude prekasno za povlačenje, onda kad toliko duboko zagaziš u nepredvidljivo da nema povratka, čak i onda bi natrag, da bar na tren izbiješ iz sebe onaj paralizirajući strah od nepoznatog.  Nastavi čitati “Ne zna razum da je sreća sve…”