Godina dana bloganja!

Rođendanski post i darivanje

Prije točno godinu dana pokrenula sam ovaj blog. Nakon dugog promišljanja, vaganja svih za i protiv, definiranja što je to ono što zapravo želim postići pokretanjem ovog bloga, objavila sam svoj prvi post. Zvao se Koliko uvjetujete svoju slobodu? i sad kad ga čitam želim se na tren od srama zavući negdje ispod pokrivača, ali ipak se ne dam; s vremenom se sve mijenja pa tako i ja i moje pisanje, bilo bi glupo sramiti se svog rasta i razvoja.

Bloganja sam se hvatala nekoliko puta u životu, a moj posljednji pokušaj prije ovoga zvao se Dublin efekt, i kao što se po imenu može zaključiti vrtio se uglavnom oko teme iseljeništva i novih početaka u stranoj zemlji. Usprkos tome što je blog vrlo brzo postao popularan i imao jako veliku čitanost, mene nije potpuno ispunjavao, s vremenom sam ga pisala sve rijeđe i rijeđe, inspiracije nije bilo nigdje na vidiku, činilo mi se da sam iscrpila sve moguće teme i osjećala sam se sputano jer sam shvatila da sam se odabirom niše potpuno ograničila u svom pisanju koje se željelo okušati i u drugim područjima. Zahvaljujući upravo staroj slavi i dodavanju tekstova s Dublin efekta u posebnu kategoriju na ovom, prvi koraci ovog bloga nisu bili tako strašni, a pozitivne povratne informacije bile su dodatni elan uz pomoć kojeg sam izlječila svoju staru boljku; da tekstove na godišnjoj bazi mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Izazvala sam samu sebe, želeći vježbati svoje pisanje što više, obećala sam si da ću blogati jednom tjedno. Nekad se potkrao i koji dan više, nekad i manje, no danas je iza mene napisanih 70 tekstova u godinu dana i moram priznati da sam na svoje maleno postignuće vrlo ponosna.

Nastavi čitati “Godina dana bloganja!”

Slomljena kost više nikad nije ista, kao ni čovjek pogođen nepromišljenom riječi

Slomljena kost više nikad nije ista, kao ni čovjek pogođen nepromišljenom riječi

Prije davnih 8 godina slomila sam desnu ruku. Unatoč tome što je, gledano s medicinske strane, sve vraćeno na svoje mjesto i uredno je zacijelilo, ta ruka više nikad nije postala ona stara. Moja olakotna okolnost je ta što živim u vremenu u kojem se pisanje  može odvijati bez ikakve uporabe olovke i papira, (jer svako duže pisanje na takav način mi stvara neugodu u zglobu), kao i to što sam zapravo ljevakinja, odnosno desna mi je oduvijek služila samo za pisanje.

Kad slomiš kost, ona zacijeli, no da li te ikada više ta kost služi kao prije? Ne. Manje više, isto je i s nepromišljenim riječima koje ti silaze s usana. Mogu se oprostiti, ali ne i zaboraviti. Uvijek žuljaju onog kome su bile namijenjene.

Riječi su moćne. Njihovom uporabom u stanju smo inspirirati druge, motivirati, nadahnuti, izvući iz depresije, potaknuti na razmišljanje, mudrim i promišljenim biranjem istih otvoriti nekome oči, pokazati put u neke nove svijetove…. No isto tako svojim riječima možemo nanijeti bol, prouzročiti veliku patnju, probuditi u nekome cijelu paletu negativnih emocija. I ne mora stati na tome. Njima možemo druge potaknuti da čine ono što inače nikad ne bi, stvoriti probleme kojih na prvom mjestu nije nikad ni bilo.

Da stvar bude gora, danas je moderno biti riječit, bučan,  jasno i glasno iznijeti svoj stav, mišljenje. Mahati svima pred očima zastavom ratobornosti, pravednosti i iskrenosti dok pritom naša djela spavaju negdje u kutku našeg, obično svakakvog samo ne hrabrog i poduzetnog, bića.

Nastavi čitati “Slomljena kost više nikad nije ista, kao ni čovjek pogođen nepromišljenom riječi”

Život ne bi trebao biti izbor između koje dijelove sebe nahraniti, a koje ostaviti gladnima

Život ne bi trebao biti izbor između koje dijelove sebe nahraniti, a koje ostaviti gladnima

Kažu da postoji taj jedan svijet… Svijet u kojem se čuda događaju. U kojem je sve moguće. Kažu da je jako dalek, ponosit, da nas gleda pomalo s visoka, onako poput strogog učitelja preko okvira svojih naočala i mrmlja si u bradu. Kima niječno glavom, odmahuje rukom, uzdiše. Kažu da je usamljen, da ga rijetko tko posjećuje iako navodno zauzvrat nudi ostvarenje snova, onih najdubljih čežnji koje snivaju negdje duboko zakopani u ljudskom srcu. Kažu da ga nerjetko prozivaju, optužuju za davanje lažnih nada, kažu da bi trebao biti razumniji. Realističniji. Da se ne bi trebao tako lako dati zavesti, podleći zavodljivim čarima jednog sasvim običnog organa koji je zbog svojih stalnih i neumornih otkucaja umislio da može apsolutno sve.

Govore nam da nam nije potreban. Da se sasvim pristojno da živjeti i bez njega, da je nepouzdan, prevrtljiv, nesiguran, nestalan. Da je onaj svijet koji imamo dovoljan. Onaj u kojem smo se našli sasvim slučajno jednog ponedjeljka u sedam ujutro kad nam još cijelo tijelo spava jer je uronjeno u lijeno nedjeljno poslijepodne. Onaj kojem smo rekli; Jebiga, dobro je. Sigurno je. Bezbolno je. Jednostavno je. Nosi najmanje rizika. Razumno je. Uostalom tako su nam reki. A oni znaju. Jer njima su rekli oni prije njih, a njima pak oni prije njih. Ta se mudrost pažljivo prenosi s koljena na koljeno, da se ne daj bože ne pronađe kakva naivna budala s glavom u oblacima pa povjeruje da može letjeti… Nastavi čitati “Život ne bi trebao biti izbor između koje dijelove sebe nahraniti, a koje ostaviti gladnima”

Nije život kratak – mi se kasno sjetimo živjeti…

Nije život kratak, mi se kasno sjetimo živjeti.

Uhvatim se nekad kako žurim. Kako trgam šavove svog prirodnog ritma i nestrpljivo iskačem u svijet koji uspjeh mjeri brzinom, gomilanjem, posjedovanjem…
Osjećam nemir, kao da sam uvijek u nekom zaostatku i što više kvačica stavim na neku od svojih lista, taj se osjećaj produbljuje.
Društvo u kojem sam osuđena na život likuje, broji žrtve, naivce koji padaju na uzrečicu, više je bolje, više nosi prizvuk beskrajne sreće u svojim plodovima, dok nas istovremeno pretvara u marljive radilice koje vrijedno pridonose svima, ponajmanje sebi.

Vlastitom odlukom i izborom nezaposlena sam u klasičnom smislu – ne radim za nikog, ne ustajem se ujutro rano i ne odlazim na posao. Ipak radim, možda više nego ikad prije, no to ne doživljavam tako jer ono čime sam se odlučila baviti je ujedno ono što zaista volim, a moje zadovoljstvo tim izborom se reflektira i na sva druga životna područja. Negdje sam pročitala da trud koji ulažemo u nešto nije trud ako ga pokreću strast i ljubav. Živa istina. Ipak, za mnoge, moje pisanje je tek hobi dok sam zapravo u suštini samo supruga i majka, točnije kućanica.

Pitaju me obično: „Gdje radiš?“, dok im pogled kao neprimjetno klizi po mojoj jakni iz Penneysa (nešto kao New Yorker u Hrvatskoj), no name trapericama, starkama koje su vidjele i bolje dane, torbi punoj dječjih igračaka, krekera, sokića, banana i svih ostalih majčinih rekvizita potrebnih za održavanje zadovoljstva djeteta.
„Nigdje“, kratko odgovaram osjećajući određenu nelagodu jer već znam kamo ovakav razgovor vodi; pravo u srce mog trivijalnog postojanja. Jer biti supruga i majka, baviti se pisanjem i biti sretan što imaš privilegiju da živiš život koji zaista voliš nije ništa drugo doli čista trivijalnost.

Jebeš osobno zadovoljstvo kad ne sudjeluješ u bjesomučnoj utrci za više novca, više materijalnih posjedovanja, jakni koja nije iz Penneysa, srčanom u pedesetoj i djeci koja te preziru i liječe se na psihijatrijskim stolicama jer te, dok su odrastali, nikada nije bilo da im pružiš prijeko potrebnu ljubav…

Nastavi čitati “Nije život kratak – mi se kasno sjetimo živjeti…”

5 načina kako održati svoju motivaciju

Motivacija - pet načina koji ju pokreću

Inspiraciju je danas zaista moguće posvuda pronaći, a ako ste jedni od onih sretnika koji znaju što je to što vole i čime bi se htjeli baviti u svome životu, ideje ponekad znaju  doslovno nicati same od sebe. Odjednom shvatiš da je ispred tebe polje mogućnosti i da je sve što trebaš samo krenuti putem svojih snova.

Ipak, nakon početničkog entuzijazma, vrlo brzo uvidiš da te čeka mukotrpan posao koji od tebe iziskuje puno promišljanja, planiranja, truda, rada i neprospavanih noći. I iako ni ovo saznanje ne iscrpljuje i ne dovodi do ruba, kao što je to često slučaj kad se baviš nečim što baš i ne voliš, motivacija je ta koja često zna drastično oscilirati i ostaviti nas da dugo vremena nepotrebno provedemo zaglavljeni na jednom mjestu. Jedan dan si poput onog zeca iz reklame za Duracell baterije, prštiš od motivacije, već drugi zaglibiš u kontempliranju o besmislu života, svega onoga što radiš, i nisi u stanju pomaknuti se s mrtve točke. Poznato? 🙂

Ljudi često govore da motivacija ne traje. Pa, ne traje ni kupanje – i to je razlog zašto preporučujemo motivaciju svakodnevno.
Zig Ziglar

Ostati motiviran nije lako. Sve nas napadaju negativne misli, more nas sumnje, osjetimo potištenost ili pad samopouzdanja jer se stvari ne razvijaju onako kako smo planirali. Možda osjetimo da nam je fokus nejasan jer se borimo između više smjerova koji su se odjednom stvorili ispred nas i ne znamo kako dalje. Možda znamo, ali smo jednostavno premoreni; previše truda, baš kao i premalo može poručiti neželjene efekte.

S obzirom da sam i sama nebrojeno puta bila demotivirana i bezvoljna, s vremenom sam razvila načine pomoću kojih uspjevam svoju motivaciju zadržati na pristojnoj razini. Ima ih pet i svaki od njih nam na jedinstven način ne dozvoljava da odustanemo, naravno, ako ih primjenjujemo, a to su:  Nastavi čitati “5 načina kako održati svoju motivaciju”