Moje iskustvo sa koronavirusom

Znate onaj osjećaj kad čitate o raznim tragedijama, nezgodama ili bolestima koje se događaju posvuda oko vas ali vam se čini da je to negdje miljama daleko i da je mala ili nikakva vjerovatnost da se išta od toga baš vama dogodi? Takvo je bilo moje iskustvo sa koronavirusom. Iako radim u domu za starije i nemoćne, iako sam dok su mnogi svoje poslove počeli odrađivati od kuće, a neesencijalne usluge se počele zatvarati, uredno odlazila na posao i brinula o onima s kojima je prakticirati distanciranje i držati razmak gotovo nemoguće.

Jer, eto, zdrava sam k’o dren. Nikad bolesna. Imati gripu mi je stran pojam, a prehlade koje me znaju tu i tamo uhvatiti su obično jedva iti primjećene i preboljene u hodu. Imunološki sustav za poželjeti.

U domu u kojem trenutno radim, oboljela sam među prvima. Kako se ono kaže? Nikad ne reci nikad. Moje ja nikad nisam bolesna je došlo na naplatu. Kada smo na poslu dobili prva upozorenja i mjere predostožnosti poput pravog OCD-ovca svoje ruke nisam samo opsesivno prala nego ribala do laktova i nanosila gel za dezinfekciju u tolikoj mjeri da mi je koža na rukama postala užasno suha. Trudila sam se izbjegavati moguću kros-kontaminaciju i što sam se više trudila više sam shvaćala koliko je to popriličan izazov. Oprati ću ruke, dotaknuti, ne znam, prekidač za svjetlo koji je prethodno netko zaražen dodirnuo, počešati se po nosu i voila, nosim virus sa sobom.
Ovo je nešto o čemu ljudi jako malo razmišljaju. Neki dan gledam ženu u trgovini, nosila je rukavice, obavila šoping i iz svoje ručne torbe (i dalje noseći iste rukavice s kojima je obavila kupovinu) izvadila ključeve od auta, mobitel i ušla u auto. Doma je vjerovatno došla uvjerena da se zaštitila jer je u dućan otišla s rukavicama na rukama.

Moji prvi simptomi bili su jaka glavobolja i umor. Nešto što sam pripisivala čaši vina popijenoj noć prije iako mi je zvučalo sumnjivo s obzirom na moj kapacitet kad se radi o alkoholu. Što je dan više odmicao postajalo mi je jasnije da je ovo nešto više od pukog mamurluka. Počeli su bolovi u tijelu, slabost i odjednom mi je popeti se na kat u spavaću sobu ili kupaonicu izgledalo kao da sam upravo istrčala maraton. Navečer je došla temperatura, malo kašljucanja i blaga bol u plućima.
Sutradan zovem doktora, prvenstveno jer ne mogu na posao i treba mi potvrda. Objašnjavam mu simptome a on mi odgovara da je, s obzirom na to gdje radim, velika vjerovatnost da imam Covid-19 te da će me naručiti za testiranje. Irska je tada već bila u lockdown-u tako da nije trebalo puno mozganja oko toga da li sam, ako ga imam, i kome mogla prenijeti virus.
Doktor mi savjetuje da se, dok ne dobijem rezultate, ponašam kao da ga imam. U prijevodu, samoizolacija. Teško kad imate dijete doma. A i pitate se ima li to sada smisla?

Misli su krenule: Ako imam virus, koliko dugo sam ga imala bez ikakvih simptoma? Moji su ga ukućani vjerovatno već pokupili i pitanje je vremena kad će razviti simptome…

Ali ne mogu znati. Ne mogu biti stoposto sigurna. I ne želim glumiti pametnjakovićku koja misli da zna sve bolje od svih i time bespotrebno ugroziti one do kojih mi je stalo.

Stoga izbacujem muža iz naše spavaće sobe i manično čistim sve često dirane površine. Većinu vremena provodim zatvorena u sobi, a najgore mi pada kad poželim svoje dijete iscmakati i držati u zagrljaju, a on stoji na pragu sobe i nije mu sasvim jasno zašto mi uopće ne može prići.

Dva dana poslije odlazim se testirati. Odlazim na datu mi adresu, parkiralište jednog od fakulteta u blizini gdje je omogućeno drive-thru testiranje. Ne mičem se iz auta, spuštam prozor, uzimaju mi bris iz nosa i grla. Svi su u zaštitnim odijelima, nose rukavice, maske i zaštitne naočale.

Cijela me situacija pomalo podsjeća na scenu iz nekog od filmova katastrofe i rugam se nelagodnom osjećaju koji me prati. Govorim si da je panika glavni krivac bezumlja među ljudima i slične stvari. Ali činjenica je da se tješim. Da ne znam i nitko od nas ne može znati hoće li jednog dana naići nešto opako s čime se nećemo znati boriti i čije će posljedice biti katastrofalne.

Tjeram roj svojih sumornih misli pojačan simptomima koji su sada sve izraženiji; temperaturu držim pod kontrolom s paracetamolima, ali bolovi u tijelu i plućima postaju nepodnošljivi. Bol nije oštra ni povremena. Tupa je i konstantna, kao da vam je netko zavukao ruku u tijelo i čupa vam organe van. Ne mogu sjediti, ne mogu ležati, namjestiti se u udoban položaj. Kad je nepodnošljivo, kružim po sobi i brojim koliko je stopa potrebno da je obiđem cijelu. Bol u plućima je neobična, osjećam je negdje duboko unutra, tako da mi se čini kao da me leđa bole. Kašalj je tu, ali slab. Temperatura je nestalna, jedan dan je tu, dva dana je nema. Osim kratkog daha prilikom bilo kakvog manjeg napora, nemam većih problema s disanjem.

Svejedno, i dalje ne vjerujem da je to korona. Čak ni nakon skrolanja po društvenim mrežama koje su u stanju na jedan tako nezdrav način usisati vas u jedno nerealno stanje gdje imate osjećaj da ulicama šetaju zombiji i da će skoro smak svijeta.
Dobivam poziv s posla, nisam jedina bolesna, možda ipak je korona? Mijenjam mišljenja iz minute u minutu. Na kraju sam shvatila da je zapravo nebitno kako ću ja ili netko drugi nazvati moje stanje. Činjenica je da sam bila bolesna i da sam se nadala da se simptomi neće pogoršati. I nisu. Držali su me dobra dva tjedna. Temperatura se prva povukla, a slabost i bolovi u tijelu su otišli zadnji.

Rezultate testa sam čekala gotovo tri tjedna (za duga čekanja kažu da su bili krivi reagensi i njihov nedostatak). Čak sam bila uvjerena da ih neću ni dobiti, da su vjerovatno bili negativni i nitko se u svom ovom ludilu kroz koji svijet prolazi nije zamarao s time da mi javi. U Irskoj za izaći iz samoizolacije i smatrati se oporavljenima morate zadovoljavati dva uvjeta; mora proći 14 dana od prve pojave simptoma i 5 dana da ste bez ikakvih simptoma.
Polagano sam se već pripremala ostaviti svoju bolest iza sebe sretna što nitko od mojih ukućana nije razvio simptome, kad sam dobila poziv. Test je pozitivan. Čudan osjećaj. Kad sagledam sve nije bilo tako strašno i pitam se ima li ikakvog značaja to što sada znam. Pa i ne baš. Osim što je svakom čovjeku valjda neobično kad se susreće s nečim nepoznatim, nečim što mu um nema s čime usporediti i shodno tome dodati odgovarajuću oznaku.

Dugo čekanje rezultata me živciralo no kad sam ih konačno dobila bilo mi je drago da je ispalo tako kako jeste. Nekako vjerujem da je takvu vijest lakše primiti kad ste već ozdravili nego u trenutku dok se borite s bolešću o kojoj cijeli svijet tek uči.

Dragi moji, čuvajte se i pazite. Možda za nas mlađe i zdrave ovo nije ništa teže od gripe, no zbog našeg nemara oni koji su nam bliski, a ne mogu se pohvaliti dobrim zdravljem ili mladošću, mogu itekako stradati.

Svjedok sam tome na poslu svaki dan.

brankica

4 thoughts on “Moje iskustvo sa koronavirusom

  1. Ne mogu ovo lajkati, drago mi je da si dobro. Čuvaj se. Pa meni je hrpa stvari suluda s tim rukavicama, maskama, a opet se tako osjećam sigurnije. Manično dezifinciram i nadam se najboljem 😊 najviše zbog onih koji se ne mogu hvaliti dobrim zdravljem.

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s