Upalite svoje unutarnje svjetlo zahvalnosti

Nisam dovoljno spavala noćas. Kao ni noć prije. Ni onu prije. U prosijeku odrapim šest, nekad sedam sati, ali osjećam da mi je to malo. Kuham si kavu dok mi u glavi tutnji, udovi se jedva kreću, a obveze koje me čekaju nižu se u mojoj glavi dok prigovaraju mojoj tromosti.

Level stresa se podiže, ničim izazvan osim mojim mislima, pa se trudim disati duboko, biti svjesna sada, ove šalice kave ispred sebe i mačke koja mi se mota oko nogu. Mindfulness i tako to. Jednu sekundu, dvije, tri. Ali moj mozak kao da vapi za mukama i problemima, ako ne stvarnim onda barem onim izmišljenim koje sam iskreira. Pitam se, zašto nam je tako teško prakticirati ono što je dobro za nas? Dobra tema za neki drugi post, definitivno.

I odjednom sve me smeta. Pramenovi kose koji me škakljaju po licu, mačka koja zahtjeva svoj obrok, loše skuhana kava koju ne bi ponudila ni najljućem neprijatelju. Radijator kojem treba stoljeće da se ugrije (trebaju mu jedva dvije minute), to što mi omiljene traperice nisu čiste, što mi se u autu upalia rezerva baš sada kad je vani toliko očajno vrijeme da ti odlazak na pumpu i točenje goriva dođu kao kazna.

Prođe mi nekad u ovom unutarnjem grintanju skoro cijeli dan. Kad smo ovako divno raspoloženi, svemir nam na naš zahtjev šalje više nego dovoljno prilika da zamijetimo ili doživimo bezbroj neugodnosti koje za cilj imaju natjerati nas da vjerujemo kako smo najveći baksuz koji postoji.

Svako svjetlo na semaforu je crveno.
Na svakoj radio stanici Dance Monkey pjesma koji me iritira do bola.
Svaki sudionik u prometu je idiot. Osim mene naravno.
Svaka izbjegavana obveza baš danas dolazi na naplatu. U obliku emaila, poziva, podsjetnika, poruke.
To je dan kad će svaka blagajna u trgovini imati podugačak red, a ja samo jednu stvar u ruci.
Dan kad neću imati kovanica da platim parking pa ću skoknuti do ljekarne samo na minutu i po povratku obradovati se kazni za parkiranje.
Dan kad će moje dijete zahtjevati omiljeni obrok, desert, igru, put na Mars i natjerati me da se osjećam kao najgori mogući roditelj jer nisam u stanju ispuniti sve njegove mušice.

Mogla bih ovako nabrajati do sutra.

Generalno sam zahvalna osoba, kao, vjerujem, i većina nas. Ali ne po defaultu. Treba me, kao i većinu nas, podsjećati na zahvalnost. Treba mi onaj lakat u rebra, da me netko ili nešto uštipne pa da postanem svjesna nezahvalnosti u koju uskačem poput hiperaktivnog klinca u onaj bazen sa bezbroj šarenih loptica.

Mi ljudi kao da smo baždareni na nezahvalnost. Samo što se naviknemo na nešto, nazovemo to svojim, dolazi ona i oduzima nam mir. Mir koji se nadamo pronaći čim nešto drugo, nešto novo, postane naše, zaboravljajući pritom da smo i za onim što sada imamo nekoć čeznuli i kleli se da je upravo to sve što nam je za sreću potrebno.

U svom osobnom svemiru sebi smo najveći i najbitniji, ono što nam se događa za nas ima ogromnu važnost i tek kad si dozvolimo iskoračiti iz tog skučenog oblaka vlastite važnosti, shvatimo koliko je većina naših briga i muka zapravo mizerno malena. Koliko nam naš, uvijek za kritiku spreman um, bespotrebno otežava svakodnevnicu.

In ordinary life, we hardly realize that we receive a great deal more than we give, and that it is only with gratitude that life becomes rich.
Dietrich Bonhoeffer

Ponekad se iz tame nezahvalnosti isčupam promišljanjem, podsjećanjem koliko su u šemi velikih stvari moje nelagodnosti beznačajne.
Ponekad svijest o tuđim patnjama koje su u usporedbi s mojim boljkama zaista velike i teške, učini svoje.
Ponekad se sjetim pa upalim svjetlo, ono unutarnje koje mi pomaže vidjeti se u potpunosti. Registrirati besmislenost mog grintanja i činjenicu da nezahvalnošću doslovno umamjujem svoju osobnu sreću.

Prečesto toliko blagoslova uživamo, a da ih nismo svjesni. Krenimo od prvih jutarnjih; otvorili smo oči, udahnuli zrak, ustali se iz kreveta i prošetali domom koji ima toplu vodu, grijanje, hranu, odjeću, možda i dječje stope i smijeh. Koliko je samo onih koji nemaju nešto ili ništa od navedenog? Koji se svakodnevno bore za zrak, o ustajanju iz kreveta mogu samo sanjati, a za toplim domom, odjećom i hranom tek čeznu.

Što um ne zna, oči ne vide i osim ako ne radite u nekoj od profesija gdje su vam susreti sa nemoćnima i bolesnima ili beskućnicima svakodnevnica i služe vam kao konstantan podsjetnik, živite u blaženom balonu nezahvalnosti u kojem brojne luksuze uzimate zdravo za gotovo i dozvoljavate si loš dan zbog loše skuhane kave, rezerve u autu i kućnog grijanja koji ne može predvijeti vaše vrijeme ustajanja i upaliti se samo.

Daleko od toga da čovjek ne treba težiti nečemu većem ili boljem na svom životnom putu. Daleko od toga da se, zato što je netko možda u puno težim životnim okolnostima od nas, trebamo ispričavati za svoje želje, umanjivati ih, ili stagnirati jer se povedemo onom; kako neki ljudi žive ja sam još super ili onom; otkud mi pravo zahtjevati više od onoga što imam, netko bi sve dao da je na mom mjestu.

Ali ako ne znamo osjetiti zahvalnost za ono što imamo sada, kako ćemo je osjetiti za ono čemu se nadamo, ono što tek treba doći? Nećemo li i tada, bez upaljenog unutarnjeg svjetla, tapkati u tami svoga ega i tražiti još?

Večeras ću s mužem zapaliti cigarillos, popit ćemo po gin tonic, dignut noge na stolić i upaliti Netflix. Zadimit ćemo prostoriju i cerit se k’o blesavi jer gostima je zabranjeno pušiti i kad ih imamo tjeramo ih u dvorište. Kasnije ću leći da dobijem svojih pa makar samo šest sati beauty sna.
Zahvalna.
Zahvalna.
Zahvalna.
Za sve blagoslove koje uživam.

Možda si ovo i utuvim jednom za svagda u ovu svoju ludu glavu pa jutra s početka priče budu tek maglovito sjećanje na dane kada sam često kroz svoj život išla spavajući…

brankica