Čovjeku za poludjeti ne treba puno, samo da je sam u zatvoru svojih misli

Nije rijetkost da me stvari koje su u trendu baš i ne privlače, i to iz nikojeg drugog razloga nego upravo zbog toga što su eto u trendu. U samom startu budem skeptična na sve što nosi oznaku must, na sve što obećava life-changing iskustvo i za čim mnogi luduju. Svjesna sam da ovaj moj stav nije pravovaljano mjerilo kvalitete po kojem bi bilo logično ravnati se, pa se tu i tamo potrudim dati onome što je mainstream ako ništa drugo barem šansu. Na kraju, neke me stvari uvijek ugodno iznenade i oduševe. Tako je bilo i s mindfulnessom.

Najkraće rečeno, biti mindful znači živjeti u trenutku. Mnogi kad čuju riječ mindfulness u glavi imaju sliku nekoga tko meditira s blaženim izrazom na licu dok sjedi u položaju koji izgleda svakako samo ne udobno. Iako postoji mindfulness meditacija, ako želite biti mindful ne morate meditirati u klasičnom smislu riječi. Ne morate dnevno odvajati vrijeme za to, slušati opuštajuću glazbu i brojati udahe i izdahe, iako dakako možete sve to.

Biti mindful, odnosno živjeti u trenutku znači u potpunosti osvijestiti i prihvatiti tko smo, gdje smo i što nam se trenutno događa ili što trenutno radimo, o čemu god bila riječ.

Na prvu, mnogi od nas će reći da to i rade, no nakon kraćeg razmišljanja postane očito da koliko god mislimo da smo prisutni, rijetko kad smo prisutni zaista, u punom smislu te riječi.

Osobno, često se uhvatim kako sam napeta zbog toka misli koji mi se stalno provlači kroz glavu. Uhvatim se kako ne uživam u potpunosti u trenutku, kako nisam sasvim prisutna iako objektivno nemam nikakvog razloga za to. Krivca uvijek pronađem u kaosu svoga uma koji bez prestanka vrti zamorne misli na replayu kao da su od presudne važnosti iako su često toliko banalne i suvišne da se čovjek zapita kako je moguće da se o iste saplićemo k’o bezglave kokoši po dvorištu.

Evo nekoliko savršenih primjera:

Umjesto da istinski uživam u društvu drage osobe ja, iako sudjelujem u razgovoru, negdje ispod svega toga kujem plan što i kako kad naše druženje završi. Hoću li ovo ili ono, ovako ili onako, danas ili sutra…

Umjesto da istinski uživam u igri sa svojim djetetom ja, dok na površini sudjelujem u svakom aspektu društvene igre koju igramo, lega koji slažemo ili bojanki po kojima šaramo, negdje u pozadini svog uma koji neprestano pogledava na sat, razmišljam o večeri, o šopingu koji moram obaviti, mašini robe koja se mora oprati, smjeni na poslu koju moram odraditi, vremenu za sebe koji nekako moram pronaći. Na kraju, kad ga i pronađem, ni u njemu ne uživam u potpunosti zbog mog živahnog uma koji je uvijek negdje korak ispred. Sada razmišlja o tome kako je ovo vrijeme izležavanja i čitanja knjige mogao pametnije potrošiti, npr. tako što će konačno očistiti frižider, presložiti ormar ili napraviti dvadeset trbušnjaka.

Dok primjerice jedem svoj ručak, razmišljam o desertu. Kad konačno dočekam taj desert, razmišljam o krivnji što tako besramno uživam u istom. Dok pretresam po osjećaju krivnje, razmišljam o šetnji pokraj jezera koja će umanjiti taj osjećaj. I dok se kasnije tako fino šetka, umjesto da uživa u tom jezeru i toj šetnji, moj mozak sad muči nešto sasvim deseto.

Iskreno vjerujem da čovjeku za poludjeti ne treba puno, samo da je sam u zatvoru svojih misli…

Moja draga prijateljica koja živi na drugom kraju Irske i s kojom se čujem telefonom zna me nazvati i optužiti kako se nismo čule ima mjesec dana, nekad i više. Uvijek ostanem zatečena tom činjenicom, u mojoj glavi naš zadnji razgovor kao da je bilo prije neki dan. U žamoru mojih misli vrijeme curi a da ga nisam ni svjesna, i često se pitam, što je život ako si u njemu samo prolaznik, nikad prisutan?

I tako sam nedavno odlučila svome napornom umu stati na kraj mindfulnessom. Dok sam se spremala put knjižare ne bih li se naoružala znanjem, moj unutarnji skeptik bio je na vrhuncu:

Do jučer nitko nije ni znao što taj pojam znači, odjednom svi ga prakticiraju ili barem kažu da ga prakticiraju, misliš da tu ima istine ili je samo nešto ispred čega staviš haštag na Instagramu da bi bio cool i prihvaćen?

Vrlo brzo sam shvatila koliko sam bila u zabludi. Mindfulness ne samo da je legitiman nego je i tehnika koja nudi spas u ovom ludom, ubrzanom svijetu.

Mindfulness svoje korijenje ima u ranim Buddhinim učenjima i tehnika za prakticirati je bezbroj, no svaka tehnika ima isti cilj; postići stanje budnosti, fokusirane opuštenosti, svjesnosti naših misli, osjećaja i našeg okruženja, bez osuđivanja i etiketiranja nečega kao ispravno ili pogrešno.

Ono što nam ovo stanje donosi, jednom kad ga postignemo, je nevjerovatan mir. Mir pak pruža bistrinu uma uz čiju pomoć svijet u kojem živimo vidimo jasnije. Jasniji pogled na stvari pošteđuje nas pak brojnih nesuglasica, nedoumica i emotivnih oluja, te nam pruža stabilniji i sretniji život. Kao začarani krug, jedna stvar vodi k drugoj, no za razliku od mnogih u ovom krugu je divota boraviti.

Iz svega ovoga nije teško zaključiti zašto je baš u današnje vrijeme mindfulness tako popularan.

Činjenica je da svijet, kako vrijeme ide i tehnologija napreduje, postaje sve brži i brži. Usporedite li ritam današnjeg života sa onim svega dvadeset godina ranije, razlika je ogromna. Činjenica je i da se mi ljudi na te promjene lako navikavamo, kao i da brzi ritam života stvara ovisnost. Zaposlenost smo pretvorili u gotovo statusni simbol i ako naši dani nisu nabijeni zanimljivim aktivnostima i događanjima, imamo naviku doživljavati se bezvrijednima.

Par desetljeća ranije bili smo opušteniji, smireniji, naši odnosi autentičniji. Danas se radije hvalisamo nego što se zaista trudimo uspostaviti iskrenu povezanost. Život nam je kao Facebook feed; vidi me, super sam, zaposlena, bolja nego ti.

S ovom užurbanošću raste i naš osjećaj nestabilnosti. Konstantno smo pod stresom, koji ne samo da loše utječe na naše emocije i tijelo, već i na rad našeg mozga. Njegovu funkciju, strukturu pa čak i veličinu. Možda je upravo to razlog tolikom broju mindless stvari kojima svakodnevno svjedočimo. Stres iskrivljuje naš pogled na stvari. Baš kao i anksioznost, ljutnja, mržnja…

Nakon što sam posjetila knjižnicu i nabavila nekoliko knjiga, poslušala sam i zanimljive podcaste vezane za temu, kao i prošetala do mindfulness event-a koji se taman nudio u gradu gdje živim. Teorija je zvučala divno, bilo je vrijeme za praksu. A nema boljeg načina za započeti praksu od uzimanja frendice pod ruku i odlaska na mjesto koje vrvi ljudima koje zanima isto što i tebe, i grupnih, vođenih vježbi koje i najveću ljenčinu među nama potaknu na akciju. Naš voditelj eventa bio je irski autor i mindfulness učitelj Padraig O’Morain, a na njegovoj web stranici možete pronaći mnoštvo zanimljivih i korisnih informacija o ovoj tehnici, kao i razne vježbe i tečajeve.

Jednom kad počnete prakticirati mindfulness shvatite koliko je taj jednostavni koncept zapravo teško održavati u praksi. Shvatite koliko je vaš um poput majmuna koji neprestano skače naokolo, te kako mu svaki i najmanji detalj odvlači pažnju. No ono što je divno kod mindfulnessa je to što se može prakticirati na bezbroj načina i svatko za sebe može pronaći onaj način koji mu najviše odgovara.
Mindfulness možete prakticirati dok meditirate, slušate glazbu ili razne audio vježbe koje vam drže fokus bilo na udahu i izdahu, određenim mentalnim slikama ili senzacijama u vašem tijelu. Isto tako ga možete prakticirati dok se šetate, stojite negdje u redu ili čekate zeleno na semaforu. Dok perete zube ili se tuširate. Pospremate stan ili perete suđe. Pijete kavu ili čaj i uživate u svojoj omiljenoj čokoladi. Ali onako, zaista. Nije poanta samo odraditi ove stvari, poanta je zbilja ih biti svjestan. Koliko ste samo puta pojeli cijelu ploču čokolade bez razmišljanja, bez da ste iti bili svjesni da ste je jeli, a kamoli kakvog je okusa?

Možda se još uvijek pitate kako sve ovo gore navedeno zaista može biti od pomoći. Pogotvo kad se radi o dosadnim i zamornim aktivnostima kao što je recimo pranje suđa koje često svi mi zbrljavimo na brzinu, jer ga doživljavamo kao gubljenje vremena, dok maštamo o šalici čaja koju planiramo popiti poslije u miru.

U Thich Nhat Hanhovoj knjizi The miracle of mindfulness sljedeći paragraf to divno objašnjava:

“If we can’t wash the dishes, the chances are we won’t be able to drink our tea either. While drinking the cup of tea, we will only be thinking of other things, barely aware of the cup in our hands. Thus we are sucked away into the future and we are incapable of actually living one minute of life.”

Nadam se da ste uživali u ovom tekstu, baš kao što sam i ja u stvaranju istog. 🙂
Želim vam što više mindful trenutaka,brankica

2 thoughts on “Čovjeku za poludjeti ne treba puno, samo da je sam u zatvoru svojih misli

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s