Duše koje u svojim očima više nemaju onaj sjaj…

“Parkiraš se na gu*icu sada da ti poslije bude lakše,” ovim je riječima moj muž objasnio našem sinu zašto se na uskom prenapućenom parkingu pokušava uparkirati unazad i zašto trgovina igračkama mora sačekati koju sekundu duže prisustvo našeg sina koji je uvjeren da njegov tata samo gubi vrijeme.  „Mogao si samo smotati volan i ući,“ nestrpljivo je prigovarao ocu, pogledavajući prema izlozima trgovine koji su ga mamili svojim šarenilom.
„Tako ti je i u životu, sine moj. Pomučiš se malo u početku pa ti poslije bude lakše,“ zaključio je muž gaseći  motor automobila, pa me pogledao. „Ženo, zapisuješ li ti ovo? Ova iznenadna zrnca mudrosti?“

Iako je njegova primjedba bila pomješana s dozom sarkazma tipičnom za njegov stil humora, nakon koje smo oboje nizali komentare za koje bi jedna fino obrazovana osoba zaključila da su u najmanju ruku neukusni i sa zgražanjem nam okrenula leđa (naša sreća pa živimo u Irskoj), tog mi je jutra dao materijala za misliti.

Ako ćemo biti iskreni, svi bi mi rado izbjegli ono što je teško i zahtjevno o čemu god da se radilo. Svima nama je milo sve što postignemo uz minimalan napor i nekako uvijek kombiniramo kako postići što više, a utrošti što manje, bilo truda, bilo vremena, novca ili nečeg desetog.

Nekad je to sasvim OK i prihvatljivo. Nekad neke dobre stvari zaista ne iziskuju puno truda. Nekad nam neke stvari nisu toliko ni važne pa nam je svejedno što i koliko ulažemo dok god se to već nekako odrađuje.

S druge strane, naše nas površno zalaganje na početku često skupo košta na kraju. Naša želja da ono za čim žudimo ostvarimo/imamo što prije, tjera nas na brzinska riješenja koja na prvu djeluju sasvim solidno, ali u svojoj suštini nose nepobitnu činjenicu; prije ili poslije morati ćemo zasukati rukave i ozbiljno se uhvatiti posla ako želimo nešto konkretno i postići.

Svakoj ćemo mi želji naći izgovor, dovoljno dobar da nas spriječi da se pomučimo i da ju ostvarimo onako kako smo oduvijek vjerovali da možemo.

Nemam vremena/živaca/novaca.
Ne znam kako.
Nisam dovoljno dobra za to.
Probala sam, teško je.
Dugo traje.

Pa krenemo linijom manjeg otpora ili ostavimo za poslije. Za onda kad vjerujemo da ćemo naći vremena, postati nekim čudom preko noći dovoljno dobri pa nam ono teško je neće više biti tako teško. To poslije uglavnom nikad ne stigne pa prečesto svjedočimo dušama koje u svojim očima više nemaju onaj sjaj.

Svjedočimo ljudima koji su zapeli. Koji naizgled imaju sve, ali opet nisu zadovoljni jer su ono što zaista žele stavili na čekanje.

Jeste se ikada zapitali kako zarasta rana na vašem tijelu?

Ima svoj prirodan proces zacjeljivanja koji se odvija od trenutka kada ranu zadobijete, i to bez ikakve vaše pomoći. Ako iz bilo kojeg razloga u tom procesu naiđe na prepreke, rana zapne na određenom stadiju i ne može zacijeliti.

Nisu bogzna kako drugačije ni naše duševne rane. Kad naiđu na barijere koje im ne daju osloboditi se svih onih boljki koje ih grickaju i muče, naš život zapne na jednom mjestu. I ne može naprijed. Naše želje ostanu samo želje. Naši snovi samo snovi. I sve što nam ostaje su naše izlike.

View this post on Instagram

Ne volim taj svijet u kojem se ljudi stalno žale. Ne volim tu stvarnost gdje ljudi troše dragocijeno vrijeme na ogovaranja, usporedbe i slične ludosti koje isisavaju sve dobro iz tebe. Kad gledam ljude odbijam registrirati zavist, podvale, laži i sve ostala bolna mjesta što peku pojedince i tjeraju ih na ludosti. Kad promatram zbilju i njene stanovnike oko sebe, ne vidim strahove što koče, dvojbe što muče dušu, sve one riječi što razdvajaju i udaljavaju nekoć najbliže duše… Vidim ljubav. Upornost. Pokušaje. Neodustajanja. Vjeru. Nadu. Volju, tu divlju snagu što se skriva u svakom od nas i strpljivo čeka da joj ukažemo svoje povjerenje. Biram ono što ću vidjeti. Biram svoju stvarnost, sve ono čemu poklanjam svoje vrijeme i svoju pažnju. Biram te misli što posjeduju začuđujuću moć. Biram i uzvikujem; divan si svijete! Usprkos svemu u tebi je toliko ljepote… 📝💫💖 #random #writings

A post shared by Brankica Stanić (@stanich_b) on

Otkako živim u Irskoj želja mi je pisati na engleskom. Ne samo kratke tekstove za blog, već i romane. Ništa strašno, reći će netko, obično onaj kojeg ni najmanje nije briga koliko je ono napisano ispravno. Oni ponešto svjesniji koji znaju kojiko je truda potrebno za jedan kvalitetan tekst na jeziku koji vam nije materinji, to vam neće reći.
Reći će vam da ako je to ono što želiš, jednostavno kreni. Na prvim ćeš rečenicama plakati od muke. Google translate i Thesaurus bit će ti vjerni drugovi, često i neprijatelji jer nemaju sposobnost raspoznati sve one nijanse koje su jednom piscu često vrlo važne. Ali s vremenom biti će sve lakše. S vremenom ćeš se smijati onim početnim strahovima, onim prvim tekstovima prepunim grešaka koje sada sama možeš uočiti. Shvatit ćeš koliko se tvoj vokabular proširio, kako rijetko posežeš za prevoditeljem ili riječnikom i pišeš bez puno muke.

Svega sam toga bila svjesna, ali svejedno, sve do prošle godine nisam se usudila krenuti zbog ničeg drugog doli straha. Koji nije bio ni toliko bezrazložan, ako ćemo pravo. Danas kad gledam neke svoje prve tekstove sram me koliko su puni pogrešaka. Onih koje tada nisam bila u stanju vidjeti, a danas ih mogu uočiti iz prve.
Nakon pune godine dana rada.
Cviljenja kako je teško kad je bilo i kad nije.
Pisanja/brisanja/prepravljanja.
Ostajanja uz laptop do kasno u noć.
Osjećaja da sam srasla sa stolicom i da je sve na što mi se život svodi buljenje u ekran, u onaj kursor što blinka na praznom listu papira.
Ali isplatilo se.

365 dana i 120 000 riječi ispisanih. A moglo je i drugačije. Mogla sam si reći da je i to što pišem na hrvatskom sasvim dovoljno. Moja je želja mogla ostati tamo negdje u mojoj mašti, odmah pored one
teško je,
ne znam kako,

nemam vremena,
možda jednog dana…

brankica

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s