Kako izgleda početak prve školske godine u Irskoj?

Vrijeme teče drugačije kad imaš djecu. Sve to nekako ide laganini i onda jednog dana rodiš, a već drugog, svoje divno i drago djetešce spremaš u školu.

Točno takav osjećaj imam dok gledam svog Nou kako ponosno hoda ulicom s torbom na leđima i nije mi jasno, kud prije? Kud prije sam ja ona koja odlazi na sastanke i razgovore s učiteljima i ravnateljima, tim mrkim i ozbiljnim ljudima, ja koja se još uvijek osjećam kao dijete i njih doživljavam kao primjerke odraslih i zrelih ljudi koji će mi dok se šećem školskim hodnicima uputiti pogled pun neodobravanja zbog mojih poderanih traperica, izlizanih starki ili nekog drugog izraza buntovništva… Ti su dani odavno završili,  no svejedno, na prvu je zaista neobično gledati sebe u ulozi koju si redovno gledao u svojim roditeljima i shvatiti da si sada ti taj koji se priprema proći sve ono što su i oni s tobom.

Koliko god se trudila biti cool mama, brinula sam, jer osim što pripremam prvašića u školu po prvi put, pripremam ga u Irskoj i nemam pojma što me sve čeka, te isto tako pripremam nekoga sa zdravstvenim tegobama koje, ako nisu pravilno i na vrijeme zbrinute, mogu biti kobne.

Ne znam kako je točno prvašićima u Hrvatskoj, prošlo je poprilično otkako sam i sama obitavala u toj školskoj klupi, no ono što mi je ostalo negdje u podsvjesti od raznih priča koje bi čula tokom godina, uvijek se svodilo na isto: Previše knjiga. I po nekoliko za samo jedan predmet. A i dok ih sve nabaviš izgubiš po koji živac. Skupe su. Teške. I tek su djelić onoga što djeci treba nabaviti i na što ih pripremiti, posebice ako ste u situaciji da ih ne možete odjevati po posljednjoj modi ili im pribaviti nove knjige. Negdje putem sam jednostavno pokupila uvjerenje da je poslati dijete u školu sve samo ne ugodan i lagan zadatak, i koliko god sam sebi govorila: Ok, ali ovo je ipak Irska, sigurno je barem malo bolje, trema je svejedno bila prisutna.
Ispostavilo se na kraju da sam zaista, ali zaista, brinula bezveze. No idemo redom.

  • Upisi, knjige, uniforme, pribor – gdje, što, kud, kako?

Prva divota s kojom smo se susreli je lakoća i jednostavnost upisa – naravno kada svoje dijete upisujete u redovnom upisnom roku koji je obično početkom godine, odmah iza božićnih i novogodišnjih praznika. Ako to slučajno radite mimo redovnog roka, moguće su neugodnosti ako je npr. škola u koju bi vi htjeli poslati dijete popunjena.
Nakon što izaberete školu – možete birati između onih samo za dečke/cure, mješovite, katoličke ili tzv. multi-denominational škole gdje vaše vjersko opredjeljenje (ako ga imate) nije bitno; svako se poštuje i ni jedno se ne promovira – dijete upisujete popunjavanjem formulara  i prilaganjem rodnog lista, te dokaza o adresi.  I to je to.

Par dana poslije dobivate potvrdu da je vaše dijete primljeno, te pozivnicu na upoznavanje sa razredom, ostalim roditeljima, ravnateljem i učiteljem. Ovo upoznavanje je obično početkom ljeta i bude pravo umirenje za sve nervozne roditelje  jer, osim što svih upoznate i vidite da učionica u kojoj će vaše djete boraviti nije nikakva mučionica, ni zatvor, dobijete i detaljne upute što i kako dalje – kad točno počinje škola, koliko traje školski dan, kad su pauze, što smiju ponijeti za obrok (orašasti proizvodi i slatkiši su zabranjeni),  popis radnih bilježnica i pribora koji treba kupiti, gdje se to sve može nabaviti, kao i kako do obveznih uniformi koju djeca nose.

Sada slijedi ono najbolje – udžbenicima se ne zamarate. Osigurava ih škola i drži ih unutar učionice, te ih učitelj dijeli na satu. U prijevodu, torba koju kupite svom mališanu služi isključivo za nošenje lunchbox-a i jednog A4 foldera u kojem bude domaća zadaća – čak i radne bilježnice, pisanke, crtančice i ostala čuda stoje u školi.
Nema vukljanja teških, zapravo nikakvih, knjiga. Nema razmišljanja o izdanjima, koja vrijede koja ne, koje kupiti, koje posuditi, od kojeg autora, kako uopće izgledaju…
Nema ni rasporeda sati. S obzirom da su sve knjige u školi, potpuno je suvišan. Ono u što vas upute je program, odnosno predmete koje će djeca slušati, a to su: English, Gaeilge (Irski), Maths, Science, Drama, Geography, Music, History, Physical Education, SPHE (Social, Personal and Health Education), Visual Arts.
Nema kupovanja nikakvog pribora osim onog osnovnog; jedne gumice, oštrila, olovke i paketa bojica. Nema tablet uređaja, zapravo donošenje bilo kakvih elektroničkih uređaja je zabranjeno. Škola osigurava sve što im je potrebno za rad, uključujući i iPads-e koje im daju onda kad su im potrebni za rad. Da ne bi bilo zabune, to što osigurava sve gore navedeno, ne znači da je besplatno. Naknada koju plaćate školi iznosi 80 eura i pokriva sve što će djetetu trebati tokom godine.

Uniforma je obavezna; nekome je to super, nekome baš i ne i voljeli bi da im djeca imaju više slobode u odjevanju. Osobno, uniforme smatram odličnima iz jednog vrlo jednostavnog razloga – nema klasnih podjela. Tko se oblači u Lidlu, tko u Zare, a tko preferira markiranu odjeću, sasvim je nebitno – svi su isti. Nema, Maja ima rebe na perlice, hoću i jaaaa! Ili Svi cool dečki imaju Nike trenirke, zašto ja ne mogu? Ako ovo ne može maknuti more živaca/glavobolja/svađanja/financijskih izdataka s roditelja, ne znam što drugo može.

  • Početak školske godine – kako to zapravo izgleda? 

Prvi dan škole za prvašiće je trajao dva sata. Roditelji su uveli djecu u učionicu koja ima stolice i stolove prilagođenje njihovom uzrastu i podijeljeni su tako da djeca sjede jedni nasuprot drugima  u grupama po četvero do šestero djece. Cijela učionica podsjeća ne nekakav hibrid između vrtića i škole; zidovi su veseli i šareni s dječjim crtežima i posterima, tu je i brdo edukativnih igračaka, slikovnica, knjiga i raznih pomagala koja će im biti potrebna tokom nastave. Djeca se lako prilagode jer ih sve skupa podsjeća na vrtić; naš malac nas je doslovno istjerao iz učionice jer je zaključio da ga ometamo dok on pokušava složiti nešto od kockica koje je zatekao na stolu. Produžili smo na malu zakusku gdje smo imali priliku popričati s ostalim roditeljima i ravnateljem koji je dao sve od sebe da svakog roditelja prvašića upozna osobno i razmjeni s njima par riječi.

Komunikacija između osoblja škole i roditelja je izvrsna. Rado odgovoraraju na sva vaša pitanja i nedoumice i ono što posebno oduševljava je da se zaista potrude upoznati vašu djecu i eventualne smetnje koje možda imaju. S obzirom da naš Noa ima astmu i po život opasne alergije ovo nam je bilo iznimno važno. U svakom trenutku šalju vam jasnu poruku –  tu su zbog vaše djece, te su i njima i vama dostupni za sve vezano uz njihov rast, razvoj i sigurnost.

Svaki dan djeca se okupljaju u dvorištu (svi razredi). Tu je teta koja ih dočekuje i pazi na red. Tu su i ravnatelj i njegov zamjenik; druže se s djecom i pričaju. Kad zvono zazvoni svi se postroje u red i svaki učitelj svoj razred vodi u školu i do njihove učionice. Mi smo bili uvjereni da je to nešto što rade samo prvi dan, čisto onako jer je eto prvi, ali ne. Ovaj ritual ponavljaju svaki dan.

Prvašiće postupno navikavaju na školu. Nakon dva dana od po dva sata boravka u školi, usljedio je tjedan od tri sata dnevno, zatim tjedan od četiri i na kraju pet – onoliko koliko im traje uobičajeni dan.

Brine li vas kako će se vaš mališan uklopiti ako ne zna dobro engleski jezik i za to imaju riješenje; poseban support program gdje se procjenjuje koliko vaš mališan zna i sukladno njegovom/njenom stupnju znanja planira se program učenja.

Naš Noa je oduševljen školom, kaže da su podijeljeni u timove, da crtaju, bojaju, uče slova, igraju se. Da već ima nekoliko prijatelja i da mu je učitelj baš neki cool tip.
Mi smo pak presretni jer je sve prošlo glatko i, kad razmislim, poprilično jednostavno i na jedan potpuno prirodan i stress free način.

Znamo da mu je u školi dobro, znamo da je siguran. Znamo da će i na najmanji znak problema bilo tko od zaposlenika, ne samo učitelj, reagirati pravovaljano i na vrijeme, jer ne samo da nam je tako rečeno, već smo i na svoje oči vidjeli kako se ophode s djecom. Na način koji je nama Balkancima pomalo čudan jer smo skloni, Ajde, bogati šta će mu biti, nek malo plače, nek se čeliči, sistemu.
Znamo da će na sva naša pitanja i nedoumice biti odgovoreno jer se, osim uobičajenih sastanaka, čak i na dnevnoj bazi, dok svog mališana ostavljate ili kupite iz škole, zaista trude komunicirati s vama i uključiti vas u sve vezano uz školovanje vašeg djeteta.
Znamo da je Noa u okruženju gdje je svako dijete dobrodošlo i poštovano bez obzira odakle dolazi, koje je vjere ili nacionalnosti, i da će djeca dosegnuti svoj puni potencijal usprkos tim različitostima jer su one ono što ih spaja, a ne razdvaja.

  • Money, money, money! 

I za kraj odgovor na pitanje koje mnoge zanima – koliko zapravo košta poslati prvašića u školu u Irskoj?  Iznos koji ću navesti je onaj koji smo mi potrošili, da budem iskrena ne znam jel’ to manje – više po cijeloj Irskoj isto, ili ovisi od škole do škole, jedino što sigurno znam je koliko je nas sve skupa došlo, a to je cca 300 eura.
To je iznos koji uključuje apsolutno sve. Iznos koji ne dajete odjednom jer imate cijelo ljeto za pripremiti se, pa ćete danas riješit uniformu, sutra naknadu za školu (čak ni nju ne morate platiti jednoročno), preksutra knjige… Iznos koji je manji ako vaše djete ima brata ili sestru koje isto ide u školu ili ako ga zbog vašeg imovinskog stanja niste u mogućnosti platiti – u tom slučaju dobivate financijsku pomoć kako bi vaše dijete imalo sve što i svako drugo. Na kraju, to je iznos koji ne provlačite na rate niti dižete ikakve kredite za isti. S obzirom na standard u Irskoj takvo nešto jednostavno nije potrebno.

brankica

4 Comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s