“Ne moram znati sve” – rečenica koja živcima daruje dugovječnost

Dan je divan; sunce sja, ptičice pjevuše i ono malo vjetra što puše dođe kao blagoslov u ovo vrijeme kad se irske ceste doslovno tope pod visokim temperaturama; kiše nema na vidiku i suša traje već više od mjesec dana.

Njen poziv za kavu bio je iznenadan, razgovor nabijen isčekivanjem i žurnošću; morala mi je nešto jako važno reći.  Moja bujna mašta odmah je proradila i korila sam ju neprekidno (prijateljicu, ne maštu), podsjećala kako više od ičega mrzim kad me ljudi namame, onako dobace mi kost, ali me pošteđuju glavnog jela jel, eto, zaključe da moja glad može još malo čekati.  Mogla sam i bez te kosti, hvala lijepa.
Pravdala mi se da se takve stvari ne govore preko telefona i evo me sada dva dana poslije čekam ju dok mi znoj klizi niz vrat ispod duge kose koja me grije poput kakve grijalice, a ja kao i obično nemam gumicu za kosu pri ruci.  Naravno, ona kasni. Naravno, ja sam uvijek točna kao švicarski sat.

Čekanje sam kratila proučavanjem knjiga koje sam iskopala u charity shopu; The Bell Jar od Sylvie Plath i The Glass Castle od Jeannette Walls – memoari od kojih puno očekujem jer su na svim mogućim must read top listama.  Svojim sam ulovom oduševljena jer se za jedan do dva eura (koliko knjige u charity shopovima inače koštaju) uspijem spasiti od bankrota i doći do brojnih naslova na svojoj beskonačnoj listi za čitanje.

Kad se konačno pojavila, s uvijek istim pokajničkim pogledom i širokim osmijehom komentirajući vrijeme (iz nekog je razloga to uvijek top tema u Irskoj – bilo da je riječ o neprestanoj kiši ili suncu koje danima sija), moja je mrzovolja već bila istopljena među pročitanim retcima i zamijenila ju je znatiželja.  Naručila je kavu pa se smjestila do mene, odmjerenim, polaganim pokretima kao da ona žurnost od prije dva dana nije ni postojala, a moje je strpljenje došlo kraju: „I? O čemu je riječ? Hoćeš li mi reći više?“
„Stara, nećeš vjerovati što mi je sve Ta i Ta napričala o tebi! Mislim, ne znam što je htjela postići s tim, zna da smo ti i ja dobre i da ću ti sve reći, ali nije se mogla zaustaviti, samo je k’o kakva luđakinja nabrajala i treptala onim svojim okicama u stilu jadna ja….“
Osjetila sam u tom trenu kako mi počinje zujiti u ušima, a krv mi vrije. Ta i Ta je netko koga površno poznajem, nismo pretjerano bliske; tu i tamo koja kava i brdo površnih razgovora. U trenu sam bila prebačena u ratno stanje i nakon prvotnog iznenađenja već smišljala načine kako s dotičnom izravnati račune, dovesti ju pred lice pravde. Taman kad sam svoju sugovornicu htjela oštro ispitati, tražeći da mi kaže sve do najsitnijih detalja, zaustavila sam se.
Jel zbilja važno?, upitala sam se. Toliko da je vrijedno mog živciranja i uvrijeđenog durenja koje će neizbježno usljediti nakon što moj ego zaradi ogrebotinu-dvije.
„Ne želim znati“ prekinula sam ju. „Što god ti je rekla ne želim znati.“
Pogledala me kao da sam upravo rekla da bolujem od kakve neizlječive bolesti. „Šta?“
„Rekoh da ne želim znati što ti je Ta i Ta rekla o meni.“
„Ali, ne možeš ju tek tako pustiti da te ogovara…“
„Naravno da mogu.“
„Ali… zašto bi itko normalan to htio? Toj blesači treba pokazati da ne može…“
„Da ne može, što? Biti zlobna, zavidna, frustrirana, skučena uma i puna predrasuda? Mogu li  ja zaista ispraviti njene, bilo čije, emotivne boljke? Kažeš li mi, jedino što će se dogoditi je to da ću se naživcirati. Neznanje je blagoslov koji u ovoj zaista nebitnoj situaciji koja uključuje jednu zaista nebitnu osobu u mom životu, želim zadržati.“
Moja je sugovornica ostala bez teksta par trenutaka, a zatim slegnula ramenima. „Valjda si u pravu“, rekla je. Nastavile smo pričati o puno ugodnijim temama, ona oslobođena pritiska prenošenja tuđih frustracija, ja blaženih živaca koji su se po povratku doma bezbrižno izgubili među koricama nove knjige.

Dok sam bila mlađa često sam imala potrebu znati sve. Kad kažem da sam željela znati sve, ne mislim na stvari poput; želim znati glavni grad apsolutno svake države koja postoji, želim pročitati do iti jednu knjigu o feminizmu ikad napisanu, želim znati sve o japanskoj kulturi ili indijanskim plemenima na američkom kontinentu… Neee, to bi bilo odveć korisno znanje koje bi mi možda negdje na nekom kvizu moglo i donijeti, ako ništa drugo, štogod para pa je prema tome potpuno suvišno tako nešto znati.

Moje želim znati sve odnosilo se na međuljudske odnose, točnije na one dijelove međuljudskih odnosa kod kojih sveznanje obično bude kobno za sam odnos, a i zdravlje naših osobnih živaca. Tvrdoglavo bih skupljala tuđe smeće, ispitivala, preispitivala, obraćala pažnju i na najsitnije detalje, sve s ciljem da znam sve/srušim tuđe predrasude/razbijem zablude/opravdam svoje riječi/dijela/postojanje. Valjda je to bila prirodna posljedica moje potrebe da nad svim imam kontrolu, o čemu sam već pisala prije. Jer tako je zapravo i stječeš, kad o nečemu ili nekomu znaš apsolutno sve.

Zašto je rekao/la to što je rekao/la? Što je zapravo mislio/la? Što mu/joj je ono značilo? Zašto je uvjeren/a da mi je to važno/nije važno/bitno/potrebno/suvišno? I kopala bih do iznemoglosti, trudila se da ljudi zaista kako spada shvate moje riječi, postupke, moje emotivne oluje i tišine. Ispravljala bih krive Drine i plakala što se ne daju ispraviti, što njihove krivine kao da postaju sve veće kako ih ja pokušavam izravnati.  Jer čemu sve ako si neshvaćen, krivo procijenjen, lažno optužen? Zar ne? Ne!

Istina je da su te stvari potpuno izvan naše moći. Drugi nas ne procjenjuju na osnovu onoga što mi jesmo već na osnovu onoga što oni jesu.

Ako sam paranoična, u tuđim ću riječima i djelima vidjeti isključivo načine na koji oni hoće mene ili nekog drugog zaje*ati. Ako sam neiskrena, u drugima ću tražiti tragove njihovih laži. Ako su me povrijedili nebrojeno puta, sa svakim novim susretom povijati ću se jače strahujući od novog udarca iako oni nemaju ni najmanje namjere da mi ga zadaju. Ako sam nesigurna i ne vjerujem onome kome bih najviše trebala – sebi, i druge ću pokušati obezvrijediti onako kako obezvrijeđujem sebe – s pogrdnim riječima i uvjerenjima koja nemaju veze s realnošću. I pritom ću biti uvjerena da je ono što radim ispravno i stvarno! Bit ću uvjerena da sam u pravu jer moje oči vide samo ono što moj um razumije i ostati će tako sve dok si ne dozvolim nove spoznaje.

I čemu onda željeti znati svaku krivu riječ koju netko prevali preko svojih usana? Truditi se shvatiti što se krije iza svakog krivog pogleda, lažne optužbe, dvosmislene izjave, rezerviranog osmijeha, uvjerenja skrojenog prema nečijim predrasudama? Skloni smo seciranju svega što nam upućuju drugi jer nam je mrska pomisao da netko ima loše mišljenje o nama (ah, taj ego) iako smo svjesni da je nemoguće svima udovoljiti. I što na kraju imamo od toga, osim narušenih kako živaca tako i odnosa?

Na prste jedne ruke stanu ljudi čije nam je mišljenje zaista važno, čije riječi ćemo uvijek htjeti čuti kakve god bile.  I oni će nam ih uvijek reći u lice, nikad iza leđa, preko neke treće osobe, s potisnutim gnjevom i nadom da ćemo nasjesti na njihove provokacije. Oni su bitni, njih čuvajte, za njih se borite.
Ostali nek lagano, jelte…

brankica

1 Comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s