Žene vs. muškarci: Tko više brlja u komunikaciji?

Prošli mi je tjedan bio jedan od onih kad u određenom trenutku poželiš poput noja zabiti glavu u pijesak samo da nekako izbjegneš navalu obveza koje su uredno najavile svoj dolazak, no ti ih ne odrađuješ pravovremeno ni kako spada jer si prekasno shvatila da gostoljubivost koju si im dala ne mora nužno uvijek biti vrlina.

Umorna, živčana, s petogodišnjim djetetom koje samo što se nije pretplatilo na ulogu brižnog čuvara moje sjene, tog sam se dana osjećala potpuno poraženo i preplavljeno. Nekako otprilike upravo u trenutku kad sam vrtjela u svojoj glavi sve ono što nisam stigla napraviti, moje vidno polje zahvatilo je mog voljenog kako blaženo plovi bespućima svog praznog, opuštenog uma potpuno ignorirajući nered koji još od ručka blaženo počiva na stolu, kao i košaru s robom koju treba objesiti, ali tek nakon što se prethodna tura suhe robe skupi i složi.

Bez riječi, prolazim mimo njega, iako imam osjećaj da mi od ljutnje doslovno para izlazi iz ušiju, a u mozgu pišti poput prokuhalog ekspres lonca.
„Što ti je?“ čujem ga negdje iza sebe i mislim se – Zar zaista, zaista ne možeš pretpostaviti?!
„Nije mi ništa“, odgovaram mu čvrsto stisnute vilice dok istovremeno živčano skidam odjeću sa stalka za sušenje. Štipaljke lete na sve strane, čarape, majice i hlače bivaju, bez uobičajenog slaganja, ljutito ubačene u košaru za robu. Stanom vlada mrtvačka tišina, izuzmu li se moje škripanje zubi i njegovi duboki uzdasi.

Stanje je takvo da izgleda kao da će svaki tren upravo usred našeg dnevnog boravka izbiti treći svjetski rat – ali meni nije ništa.

Njegovi pokušaji da me nekako umiri su nespretni, pokušava mi pomoći skupljajući štipaljke, kupeći zajedno samnom robu sa stalka, ali svaki njegov pokret me dodatno razdražuje, u tom je trenutku jednostavno kriv što uopće diše.
„Hoćeš li mi reći što ti je?“
„Kažem ti, nije mi ništa.“
„Kako ništa?“
„Tako. Ništa.“
„Dobro“, reče rezignirano slegnuvši ramenima i okrene se da ode, a ja u tom trenutku samo što nisam eksplodirala.
„Kako možeš samo tako otići?!“ vičem za njim dok se njegov hod lagano usporava. Poput životinje kad nanjuši opasnost, sasvim polagano okrene se i uputi mi jedan od onih pogleda koji govore – ovo je još jedan od onih ženskih histeričnih ispada koji upražnjavaju iz čiste dosade.
„Hej, evo, što god sam uradio, oprosti…“
„Molim!?“ oči samo što mi nisu izletjele van od ljutnje jer je sasvim očito da je njegova isprika reda radi i da ne služi apsolutno ničemu osim da me još više raspizdi. “Što misliš da jedna isprika rješava sve? Znači možeš raditi što god te volja, ali ako se ispričaš, sve je u redu, jel?“
„Ma o čemu ti pričaš?“
„Oh, znaš ti vrlo dobro o čemu ja pričam!“

Žene, zvuči li vam ovo poznato?
Slavne naše rečenice: „Nije mi ništa“  i „Znaš ti vrlo dobro.“  Sam bog zna koliko smo ih puta izgovorile. Izgovaramo li ih s razlogom? Ili su odraz naše potrebe da sve previše ozbiljno shvaćamo, da dramatiziramo i kad treba i ne treba? Kao i slavne muške rečenice: „Što sam sad skrivio?“  i „Oprosti“ iako blagog pojma nemaju za što se ispričavaju. Jesu li odraz njihove potrebe da bježe od problema, želje da se što prije pomire s ciljem da si navečer osiguraju seks ili zaista smatraju da je to jedino prihvatljivo za izgovoriti u danoj situaciji?

Ono što mene osobno iritira kod ovakvih muških izjava, a vjerujem i mnoge druge žene,  je činjenica da muškarci zaista nemaju blagog pojma o čemu se radi, a u većini slučajeva trebali bi. Osim ako su za vrijeme boravka u odnosu s drugom osobom samo tijelom prisutni, dok im duša slobodno luta nepreglednim prostranstvima svemira. I što se naravno ispričavaju, bez želje da pokušaju, (ono njihovo što ti je se ne računa ) ako su već drijemali u vrijeme nastajanja problema, saznati o čemu se zapravo radi.

Njega pak s druge strane iritira što na jedno jednostavno pitanje poput; „Što ti je?“, dobiva niječan odgovor iako je i pticama na grani jasno da nešto je. Naravno i on je u pravu,  jer bez obzira smatrale mi da bi on trebao znati ili ne, trebale bi reći, iskomunicirati svoje nezadovoljstvo, dati im do znanja da bi konkretnog problema trebali biti svjesni. Ali ne. Mi radije biramo svoje tipične uloge o kojima smo se toliko naslušale da ti pravo dođe žao remetiti taj ustaljeni ritam muško ženskih odnosa. Zašto?

Možda jer smo ljute. Toliko da u tom trenutku ne možemo pričati.
Možda jer je to automatski odgovor koji dajemo dok u pozadini uma još uvijek odlučujemo – da li je ovo nešto čemu trebam posvetiti pažnju ili me samo drma PMS?
Možda jer mislimo da je čitanje misli osobina koju muškarci od krvi i mesa posjeduju baš poput onih o kojima čitamo u ljubavnim romanima.
Možda, samo možda, jer je taj njihov pristup takav da bi se u tom trenutku radije povjerile najpoznatijoj tračerici u gradu nego njemu. Jer iako znamo reći da ne preferiramo slatkorječivost, čini se da nam upravo ona nedostaje svaki put kad se naši dragi partneri koriste onom – drito u glavu.
Nije zapravo ni bitno.

Činjenica je da se muški i ženski mozak razlikuju i samim time logično je da dolazi do nesporazuma.

Čitala sam nedavno jedan članak u kojem je jedan od najvećih muško ženskih problema različit pristup komunikaciji gdje mi žene preferiramo biti neizravne, a muškarci izravni. Na prvu sam pomislila – ma to je čista laž, jer gle čuda žensko sam, a preferiram upravo izravnu komunikaciju. A onda sam potonula dublje u kauč i sklopila časopis dok su se moje suptilne izjave koje često koristim nizale u mojoj glavi poput šarenih perli na koncu.

„Dragi, kanta za smeće je puna“, upućujem mu osmijeh od uha do uha i dajem brzinski poljubac u obraz dok marširam kroz stan i pokušavam minimalizirati nered koje je moje divno dijete ostavilo za sobom.
Par sati poslije živčano nabijam praznu kutiju keksa u prepunu kantu dok mi se on kune da mu baš ništa nisam rekla.
„Trebam li ti crtati?“ pitam ga, a onaj netom pročitani članak mi počinje plesati pred očima. Možda i trebam. Jer on zaista vjeruje da mu nisam ništa rekla, kod njega pali samo izravnost. Jedno jednostavno, nedvosmisleno: Odnesi smeće. Sve ostalo spada tek u žensko bespotrebno brbljanje bez posebnog cilja…

I tko na kraju brlja više? Rekla bih da smo koma i jedni i drugi, što vi mislite? 🙃

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s