“JA sam u pravu!” I ostale ljepote našeg ega

Koliko vas se, kad ste uvjereni da ste u nečemu u pravu, tvrdoglavo drži svoga, toliko da niti ne pomišljate zastati na trenutak i dozvoliti sebi pomisao da postoji mogućnost, koliko god ona možda minimalna bila, da ste u krivu?

Osobno, obično sam popustljiva, guram svoje do neke mjere i onda pustim. Uvijek se vodim time da se moja realnost ne mora i ne može poklapati s tuđom, pa čak i u situacijama kad sam neko uvjerenje iskusila na vlastitoj koži, koliko ono god bilo stoposto istinito meni, nekome drugome se može pokazati suprotno, pa nema smisla da k’o sivonja guram po svome.

Ali… naravno da ide, ali 😀 Nekad se baš, baš ne dam. Nekad sam uvjerena da nema apsolutno nikakve šanse da sam u krivu, ne popuštam ni za milimetar, a svako daljne prigovaranje i opiranje suprotne strane samo potpiruje moju ljutnju; Alooo, JA sam u pravu! Izvoli se pokoriti i ispričati što sumnjaš u mene jer JA znam!

U takvim trenutcima čak sam i ponosna na sebe jer sam se, eto, konačno odlučila izboriti za nešto, makar bila totalna glupost. Za promjenu nisam ona razumna strana, ona tolerantna i mudra kojoj je bitnije biti u miru i harmoniji sa sobom i ostatkom svijeta nego biti u pravu. Za promjenu sam tvrdoglavo magare.

Voli život takve. Voli im, onako elegantno, ukazivati na suprotno. I ovisno o vašem, Ja sam u pravu! stupnju, da li je povremeni ili gotovo svakodnevni, servira vam drame iz kojih, ili učite pa ih imate sve manje i manje, ili ste na iste slijepi pa nesretno zaključujete kako život nije fer prema vama, kako ste ukleti, sudbina vam nije naklonjena i slične isprike.

Zaradila sam i ja nedavno jednu takvu dramu. Riječ je bila, ni manje ni više, već o odvozu smeća. Tako banalna stvar, rekao bi netko, ali kao i sve druge banalne stvari, koje uzimamo zdravo za gotovo i ne cijenimo niti malo dok ih netko za nas ne prestane obavljati, od presudne su važnosti za optimalno funkcioniranje naše svakodnevnice.

No, idemo redom…

U Irskoj odvoz smeća funkcionira pomalo drugčije nego u Hrvatskoj. Postoje razne kompanije, između kojih izaberete onu koja vam se čini ok, dobijete od njih kante (ili njih nekoliko, ako odlučite reciklirati), koje određene dane u tjednu morate iznositi na ulicu ispred svoje kuće da bi vam ju ispraznili. Plaćate li uredno svoje račune, pazite da uvijek iznesete odgovarajuću kantu (ako je npr. dan za skupljanje organskog smeća, ne možete iznijeti kartone i plastiku i sl.) i da pravilno odvajate svoje smeće – duga i bezbrižna ljubav sa kompanijom za odvoz smeća vam je zajamčena. Sve dok, naravno, jedna od strana ne napravi nekakav propust.

U ovom slučaju, to je bez sumnje bio njihov propust, a do istog je došlo otprilke ovako: Suprug je iznio odgovarajuću kantu, odgovarajući dan, s uredno odvojenim smećem i podmirenim računom, ali kanta je ostala na ulici neispražnjena.
S obzirom da se radi o organskom smeću koje, eto, nema baš najugodniji miris i s obzirom da kante prazne svaka dva tjedna, blago rečeno – popizdila sam. Oni će MENI ne ispraznit kantu! MENI koja redovno plaća račune i pazi na kante k’o da su ne znam šta! 

Usljedili su dugi mejlovi i razgovori sa službom za korisnike koji su vrlo brzo prerasli u moje ljutite i živčane odgovore jer su mi postavljali pitanja koja su sugerirala da sam JA napravila propust; Jeste li podmirili račun na vrijeme? Jeste li iznijeli kantu? Jel vam kanta bila kontaminirana drugim smećem? Što sve bacate u organsku kantu? NE! NE! NE! Odrješito sam odgovarala. Pa nisam toliko glupa da ne znam smeće sortirati!

Kad sam se konačno smirila i objasnila sebi, (divna i razumna kakva jesam), da svatko može pogriješti, nema smisla da sad tu budem neka babaroga, dva tjedna poslije, oni naprave potpuno istu stvar. Ista kanta, isto smeće – nepokupljeno. Paralelno s tim, ostale su dane uredno odvozili drugo smeće. Opet mejlovi, opet pozivi, opet njihova ista pitanja, opet ne znaju koji je razlog, ugovaraju izvanredno kupljenje mog smeća, pravdaju se godišnjim odmorima, zamjenama, novim zaposlenicima, možda su dečki jednostavno zaboravili… Opet ja, sad više ne ljuta, već bijesna, jer za što ih ja to plaćam, i zašto bih trebala imati razumijevanja kad su jedva preko usana prevalili jedno obično; ispričavamo se za neugodnosti, a kamoli, gle čudnog li zahtjeva od mene, radili svoj prokleti posao!

Dva tjedna poslije, dogodila se opet ista stvar. Sad već više nisam ni ljuta, situacija mi je tragikomična i razmišljam se raskinuti ugovor, pronaći nekog drugog, ali me ta pomisao odbija jer je to proces u kojem postojeće kante moram vratiti, čekati nove, i pritom se misliti kamo sa smećem koje u međuvremenu skupim. Cijelu stvar prijavljujem ponovno, agent s kojim razmijenjujem mejlove sad me već jadan ignorira, telefonski službenici zamuckuju, pozivaju se na još jedinu preostalu mogućnost; možda mi je čip koji je ugrađen u kantu oštećen, pa kad ga vozač skenira ne dobiva potrebne informacije o podmirenom računu i samim time nije njegova dužnost da pokupi kantu. Obećavaju istražiti stvar, a ja nadobudno ističem kako je ova cijela situacija apsurdna i da su totalno neprofesionalni…

Ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da je krivica možda moja. Tu sam mogućnost razmatrala nekoliko minuta kad smeće prvi put nisu pokupili i potpuno ju odbacila kad sam shvatila da su glavne i one najbitnije stavke s moje strane ispunjene, te joj se više nikad nisam niti pomislila vratiti. Ono na što sam se tada fokusirala bilo je kako dobiti bitku u tom glupom ratu, kako im dokazati da su aljkavi i kako ih natjerati, ne samo da mi se ispričaju, već i da mi nekako kompenziraju muke koje prolazim zbog njih. Jer JA sam apsolutno u pravu i zahtjevam da se mom povrijeđenom egu povlađuje.

A krivica je bila potpuno moja. Bolno moja. 😀 Kako, pitate se?
Smeće se kupi rano ujutro oko 6-7 sati. Moj suprug u pet i pol odlazi na posao i tada iznosi kante na ulicu. (ne večer prije, onako kako nam je kod sklapanja ugovora sugerirano da je najpametnije). Funkcioniralo je to savršeno neko vrijeme, dok iz nekog razloga vozač organskog smeća nije počeo skupljati isto u našem kvartu oko pet. Pokraj naše bi kuće prošao oko pet i dvadeset – svega deset minuta prije nego bi moj suprug krenuo na posao i iznio kantu, i naravno da ne bi ništa pokupio jer kante ne bi ni bilo.
Kako smo saznali za ovo? Igrom slučaja, jer su se jedno jutro moj suprug i vozač kamiona susreli točno u istom trenutku…

Trebam li opisivati taj bolni trenutak samospoznaje u kojem su mi kroz glavu prošli svi oni mejlovi i pozivi u kojima sam bila, blago rečeno, grozna, klijent iz noćne more čija slika vjerovatno stoji negdje na oglasnoj ploči u njihovom uredu i služi kao ploča za pikado? Dakako da su i oni napravili dosta pogrešnih koraka; u prvom redu nikome od njih nije palo na pamet pitati kada mi to zapravo iznosimo kante, jer da jesu cijela stvar bi bila odmah riješena na licu mjesta, ali valjda su pretpostavili da taj dio odrađujemo kako treba jer su ostale kante bivale uredno skupljane – a jesu samo zato jer su ti vozači dolazili kasnije.

Svatko će ovu priču shvatiti na svoj način, netko će možda i dalje njih smatrati većim krivcima jer nisu otpočetka pažljivo sagledali stvar, hvatali su se uobičajenih stvari koje dovode do problema, poput nepodmirenog računa i kontaminirane kante, no po meni je ovo savršena priča o egu na djelu – JA sam u pravu, JA znam i nemoguće je da sam JA pogriješilla.

Podvijenog repa odoh složiti skrušeni mejl isprike, već ih vidim kako likuju i zadovoljno trljaju ruke, ali tako to ide u životu, zar ne? Tko bi gori sad je doli i te spike, a vama želim da uvijek dobro promislite prije bilo kakvog djelovanja na koje vas tjeraju ljutnja, povrijeđenost ili uvjerenje da ste potpuno u pravu. Na kraju, to uvijek, bez iznimke, samo stvori nepotrebnu dramu.

Imate li vi priče u kojima su drugi vašu tvrdoglavost s širokim osmijehom spustili na zemlju? Pišite mi. 😀

brankica

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s