Gdje je nestao čovjek?

Kako ostvariti svoje najluđe snove? Postati super uspješan radeći isključivo ono što najviše voliš? Kako lišiti život bilo kakvih moranja i ispuniti ga blaženstvom koje sa sobom nosi ostvarenje svake tvoje egoistične mušice? Kako biti pozitivan 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu?  

Ne iskaču li vam ovakvi savjeti sa svih strana? Ne šalju li vam poruku da niste dovoljno dobri onakvi kakvi jeste? Da ste utopljeni u mediokritetu, da trebate težiti nečemu višem i većem, mrziti svoj 9 do 5 posao/ulogu kućanice/bračni status, bilo kakvu „običnost“ u vašem životu i baciti se u potragu za najboljom verzijom sebe, jer život je samo jedan…

Što ako ne želim ništa od toga? Što ako je moja “običnost” najbolja verzija mene? Što ako volim to što jesam iako to u mnogim očima nije ni približno dovoljno za sretan i ispunjen život? Što ako umjesto konstantne borbe (koja iscrpljuje i lišava nas uživanja) da se dokažem i pokažem, izlazim iz te omražene zone komfora i okvira „običnog“ života ja jednostavno želim samo biti?

Jesam li zbog toga lijena, nemarna, nedostojna samog života?

Mnogi od nas sanjaju o tim nekim visinama, dokazivanjem i pokazivanjem. Pod krinkom ispitivanja svojih granica i mogućnosti mnogi, ili hrane svoj uvijek gladni ego ili žude za priznanjem i prihvaćanjem.

Da se razumjemo, nema apsolutno ništa loše u ganjanju tih nekih naših visina, ne želim reći da ne trebamo stremiti ostvarenju svojih želja i snova, no kad putem izgubimo ono najosnovnije – zaboravimo kako biti čovjek – i kad povjerujemo da je naša sreća uvijek tamo negdje gdje nam drugi govore, nikad tamo gdje mi zapravo jesmo, nastaje problem.

Sindrom 20-godišnje djevojčice koja me uči životu, važnosti ostvarenja snova i kako ih ostvariti, iako se sve ono što je sama postigla svodi na lijepu odjeću, velik broj followera na instagramu, titulu influencera i svega onog drugog što je tu samo za pokazivanje i što će druge natjerati da vjeruju kako je važna i uspješna.

Ili sindrom starije, iskusne dame koja je otkrila smisao života i krasi ju blažen osmjeh dok uz četvero male djece, bračne i kućanske obveze, ima i mega uspješni vlastiti posao, uvijek je skockana od glave do pete, prati modu i trendove, te tvrdi da se može sve odjednom jednako kvalitetno i da nijedna strana ne pati…

Nedavno sam pročitala komentar jedne javne uspješne irske dame na post neke druge javne osobe koja je osobno izabrala pauzirati karijeru i posvetiti se svojoj djeci dok ne porastu jer smatra da im jedino svojim prisustvom u njihovim životima može pružiti kvalitetan odgoj. Pomalo ljutit komentar dame bio je u stilu: Naravno da se može sve, imati mega uspješnu karijeru i paralelno odgajati dvoje, troje malene djece – upravo ona je dokaz tomu – svaku večer djeci pročita priču i provede s njima pet minuta kvalitetnog vremena u kojima im daje do znanja koliko ih voli i koliko su joj važna. Pet minuta. Ne šalim se, upravo toliko je napisala.

Malo ljudi će priznati očitu stvar; Da, naravno da možeš raditi i biti više stvari odjednom, no uvijek će jedna od tih stvari biti više zanemarena u usporedbi s drugom i tvoju stopostotnu pažnju će dobivati na smjene. To je čista logika, čak i kad su banalnije stvari u pitanju (npr. – kad se posvetim blogu, pati moje pisanje romana, kad se posvetim pisanju romana, pati moj blog – isto je i s bilo čime drugim).
Ali o tome se ne govori, to se prešućuje, to se ni za živu glavu ne priznaje u ovom današnjem savršenom svijetu prepunom multitasking mogu sve žena koje bi radije umrle nego priznale da nisu svemoćne.

Sve su to maske koje nosimo jer su trenutno u trendu, zbog kojih se forsiramo, stalno podižemo ljestvicu svoje izdržljivosti i guramo naprijed ususret tom savršenom životu koji nam uporno izmiče.

No, što si kad skineš sve to sa sebe? U tišini svoga doma bez mobitela u ruci, bez svjedoka, tko te dočeka u odrazu ogledala?

E, ta osoba… ona je najbitnija. Od nje sve počinje i završava. S njom se budimo i s njom liježemo. I ako ona nije kvalitetna, ako u nju ne ulažemo trud, ne činimo ju boljom, sve ono izvana, taj iskreirani imidž za vanjski svijet je nebitan, a ono što pružamo drugima (ako uopće pružamo), nema pretjerano visoku kvalitetu.

A zamijenili smo nekako to vanjsko s onim unutra. Dali smo mu preveliku važnost, pustili da upravlja nama, dok ono drugo, naše unutarnje ja viče: pusti, živi… Ne budi samo lijepa izvana, budi lijepa i iznutra, budi ljubazna, iskrena, svoja, spremna pomoći, spremna praštati, voljeti, prihvaćati. Ne ganjaj život – živi ga. Ne dozvoli da tvoje akcije pokreće isključivo korist – neka ih pokreću osmjeh i zahvalnost na licima drugih, onima kojima si pružila ruku ne očekujući ništa zauzvrat.

Odbijam vjerovati da smo svi mi tek samoživa bića, uspješna samo onda kad uz svoje ime možemo zakačiti razne titule i postignuća.

I pitam se sve češće, gdje je nestao čovjek?

Divimo se drugima, priznajemo ih, poštujemo, dajemo onaj; Wow, svaka čast! samo onda kad je njihov uspjeh opipljiv, kad je materijalne prirode. Materijalna vrijednost se iskazuje isključivo u moći, statusu, novcu, materijalnim stvarima. Jel’ to zbilja ono najbitnije?

Kad ste zadnji put aplaudirali nekome tko:

  • Usprkos proživljenoj traumi, čvrsto stoji na svojim nogama.
  • Tko daje svoje srce na dlanu iako je već nebrojeno puta slomljeno.
  • Tko i dalje pruža svoju ruku usprkos svima onima koji su ga izigrali, iznevjerili, iskoristili.
  • Nekome tko zaista ostaje svoj čak i kad time naizgled gubi mnogo.
  • Nekome tko učini dobro djelo bez ikakvih skrivenih namjera.
  • Tko se žrtvuje za drugog.
  • Tko prihvaća i voli bez očekivanja.
  • Tko ono skriveno njeguje jednako kao i ono vidljivo; s ljubavlju i pažnjom, bez obzira što za to nema dovoljno svjedoka…

U današne vrijeme znamo reći da volimo knjige, da čitamo jer smo svjesni koliko je života tamo, priča koje oplemenjuju, koje nas uče životu, ukazuju nam na ono bitno. Pitam se što je to što zaista čitamo kad smo i dalje uvjereni da je ono izvana jedina mjera uspješnosti života.

Nije valjda da su nam police pretrpane knjigama samo zbog Instagrama? Još jedan vanjski ukras za druge, još jedan doprinos savršenom društvu koje je zaboravilo kako biti čovjek?..

brankica

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s