Jedino za što ljudi danas zaista imaju vremena je usamljenost

Dobila sam nedavno savjet koji je izgledao otprilike ovako: Filtriraj ljude. Promatraj ih pažljivo, njihove radnje ili ne radnje, njihove riječi, i udalji od sebe sve one koji ti ne odgovaraju.

Na prvu ima smisla, no ne bih ja bila ja kad o svim dobronamjernim savjetima, koje mi se svakodnevno nude posvuda, ne bih dobro promislila.

Zasmetalo me ono, filtriraj ljude, isprva nisam znala zašto, no negdje između pranja suđa poslije večere, stavljanja malenog u krevet i čitanja pred spavanje, taj prvi impuls dobio je svoj misaoni oblik.

Ovako je taj savjet zapravo odjeknuo u meni:
Udalji ljude od sebe, sve one koji su drugačiji od tebe, koji misle, rade i ponašaju se onako kako ti nisi navikla, ne pokušavaj ih razumjeti, umjesto toga kreiraj spisak prihvatljivih ponašanja i tko god ne ispuni sve kvačice na tom spisku nije vrijedan boravka u tvom životu. Eliminiraj ih po kratkom postupku.

Možda će netko sad reći: I što je tu pogrešno? Pa ništa ako ti neki predstavljaju nešto što zaista ne možemo probaviti, ono u što ne vjerujemo i ne želimo niti pokušati razumjeti jer pripadaju svijetu kojeg ni u najluđim snovima ne želimo biti dio. Ako se sve što svojim postojanjem u našem životu postižu svodi na vrijeđanje, omalovažavanje, zlostavljanje i ostale divote. Znate već na što mislim.

No, ono filtriranje koje se svakodnevno događa oko nas i kojem smo sve više svjedoci je ono kojim drugim ljudima ne dozvoljavamo da griješe, da imaju dane, mjesece, pa i godine kad prolaze kroz poteškoće i kad im nije dobro, kad žele probati nešto novo i drugčije, ono filtriranje kojim im poručujemo da nemaju pravo biti ono što jesu, da u suštini nemaju pravo biti nesavršeno ljudsko biće s bezbroj, koliko vrlina, toliko i mana, i ono najžalosnije, da se nemaju pravo mijenjati i željeti nešto drukčije od onoga što je nama prihvatljivo.

Zanimljivo je ovo današnje vrijeme; slobodni smo činiti što god nas je volja, potičemo svakoga na bezuvjetnu ljubav prema sebi i stavljanje sebe na prvo mjesto, pa opet kao da nikad nismo bili nezadovoljniji. Nakon generacije u kojoj su svačije potrebe i osjećaji bili bitniji od onih naših, pustih zabrana i represija, nekako je valjda i bilo za očekivati dolazak onih koji su fokusirani isključivo na sebe i svoje potrebe. Kako se jedan ciklus završi, započinje novi, drukčiji od onog prethodnog, manje je nažalost bitno da li je i bolji, još manje to što očito ničemu ne znamo mjeru, već uvijek idemo iz krajnosti u krajnost…

Činjenica je da nitko od nas ne želi biti filtriran. Nitko šutke procjenjivan pa onda odbačen, bez objašnjenja, bez iskrenog razgovora, bez pokušaja da nas se razumije, prihvati, bez one temeljne vrijednosti koju svi zaslužujemo; poštovanja onoga što u svojoj suštini jesmo.
Ne želimo to, da, ali kako samo baš to volimo raditi, pa se onda svima pravdati, svima osim onoj osobi kojoj bi trebali, obično na Facebooku uz podužu mudrost i hešteg #loveyourself i #takecareofyourself. Jer ako nećemo mi brinuti o sebi, nitko drugi neće, zar ne? I neće, ali iz nekih potpuno drugih razloga od onih koji su nam na pameti, često baš zbog tog famoznog filtriranja, zbog kojeg odgurnemo toliko ljudi od sebe da na kraju ostajemo potpuno sami, s hrpom istomišljenika koji nam šalju ljubav i podršku, ali samo na papiru. Kad zagusti nema ih ni blizu jer su odveć zauzeti, jelte, voljenjem sebe i filtriranjem svega negativnog što im narušava auru.

Usudim se reći da smo jedna vrlo usamljena generacija usprkos svim slobodama kojima raspolažemo, mogućnostima koja nam se nude na dlanu, a do jučer su bila gotovo nedostižna, komunikaciji koja bi zahvaljujući društvenim mrežama trebala biti lakša i dostupnija nego ikad, te nam dozvoliti da se povežemo sa što većim brojem pojedinaca. Takvi smo jer smo u pustoj brizi za sebe prestali mariti za druge.

Kad nečega imaš previše, isto je valjda i kad ga imaš i premalo; uvijek ostaneš gladan, u prvom slučaju zbog površnosti s kojom pristupamo svemu čega je previše pa nemamo ni vremena ni volje sve probaviti temeljito i kako treba, u drugom, pa to je barem jasno.

Tokom svog odrastanja nisam imala tu čast steći prijateljstvo još u vrtićkim ili školskim danima i imati ga do danas, dijelom jer je zbog čestih seljakanja kroz koje je moja obitelj prolazila tako nešto bilo teško ostvarivo, dijelom jer je uz moje ime uvijek stajala titula čudakinje koja me uvijek tjerala da se osjećam kao izrod kojeg nitko nema namjeru prihvatiti (osim naravno, ako se ne potrudim biti ista kao prihvatljiva većina).

Zbog toga se, priznajem nikad nisam posebno ni trudila oko prijateljstava, mirila sam se s površnim odnosima, činjenicom da sve moje prijateljice imaju najbolje prijateljice, a meni pripada uloga one druge s kojom se družiš kad je ona prva zauzeta, čisto da si nekako ispuniš vrijeme. S tim sam se obrascem pomirila i prihvatila ga u tolikoj mjeri da ni onda kad sam imala priliku produbiti neke svoje odnose, nisam, jer dok bi do mog radara doprla ta mogućnost, već bi bilo prekasno… Već sam bila filtrirana. Eliminirana zbog nekoliko minusa na nečijem spisku za koji obično ne bih ni znala da postoji.

I tek unazad nekoliko godina, upoznala sam osobu koja se usudila prigovoriti mi, koja je bila dovoljno zrela da umjesto da me bez riječi izbriše s liste prijatelja (jer to je osnovno pravilo filtriranja i za nešto više se nema vremena) i pravi se luda kad ju pitam u čemu je problem (ili krene u napad), iskreno porazgovara sa mnom. Kaže mi da je ovo prijateljstvo nešto u što, ako želim da opstane moram ulagati, i to ne ono što ja mislim da je potrebno, već ono što je njoj potrebno, baš kao što je i ona spremna istu stvar učiniti obrnuto. S njom sam postala svjesna nekih obrazaca koje sam do tada potpuno nesvjesno uredno ponavljala, kao i svojih filtriranja kroz koja sam i sama provukla mnoge ljude jer me moderni i brzi ritam života uvjerio da je tako jedino ispravno. Isti onaj ludi ritam zbog kojeg bih se i u rijeci ljudi nezaobilazno osjetila nevjerovatno usamljenom.

Ne filtrirajte ljude, ne odbacujte ih olako. Ako vam je iti malo stalo, potrudite se zaista ih upoznati, prihvatiti da nikad nitko neće moći ispuniti sve kvačice u vašem izmišljenom spisku i hvala bogu da neće! Kome više treba ta agonija savršenstva i beskrajne sreće koja nam se neprestano i uporno nameće kao ispravan i poželjan stil života, a sve što nam zapravo radi je da nas razdvaja, otuđuje jedne od drugih i čini beskrajno usamljenima?…

Ostajte mi dobro,
brankica

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s