Kad živiš negdje u stranoj zemlji…

Kad živiš negdje u stranoj zemlji s vremenom dobiješ onaj osjećaj između. Duša ti je ni na nebu ni na zemlji gdje god bio. Zbunjen si dok koristiš riječ doma, ponekad je to; jedva čekam doma u Hrvatsku na godišnji, a kad si na godišnjem; jedva čekam doma u Irsku. Koliko god možda nevjerovatno zvuči, nisi više stranac samo u onoj zemlji u koju si otišao, već se tako osjećaš i u onoj iz koje si otišao.

Tokom svog života selila sam se često, još dok sam bila malena djevojčica dom je mijenjao svoja naličja stvarajući nejasnoće, muteći osjetilne vode mog osobnog pripadanja. Možda sam vjerovala da odlazak u Irsku neće biti mnogo drugačiji od toga, kad su ti uspomene iz djetinjstva vječito gurane u kovčege u kojima preživljava samo ono najosnovnije, a sve ostalo se baca ili poklanja, nije baš da ti ijedan novi odlazak predstavlja nešto posebno značajno. I ne predstavlja zapravo, odvojiš se lako, puno lakše od nekoga čiji su korijeni netaknuti od rođenja, no možda upravo to i je problem. Možda me upravo moja lakoća u odlascima čini vječnim strancem kamo god pošla…

Šetajući se nedavno dublinskim ulicama shvatih da sam izgubila potrebu da se pripremam unaprijed; što točno trebam reći službenici, doktoru, korisničkoj službi, prodavačici, što ću i kako pitati, kako se točno izgovara neka riječ koju slabo koristim, sve iz straha da ne zablokiram, da se ne osramotim, ispadnem neka tamo seljanka iz istočne europe koja ne zna guknit engleski. Izgubila sam potrebu da šutim kad nešto ne razumijem, prihvatim nešto jer je takva praksa, ako je jedini razlog tomu moja potreba da me kao stranca prihvate. Znam gdje je dobra kava, hrana, u koji sati izbjegavati odlazak u grad, gdje kupovati, koja prijevozna sredstva i kako kombinirati. Znam da nekim čudom sada volim jesti neke tipično njihove proizvode nad kojim sam se zgražala kad sam tek došla, a da mi je okus nekih do jučer jako dragih namirnica od doma postao koma, poput turske kave ili trajnog mlijeka. Znam da mi je nezamislivo sada sjesti na kavu, a pritom ne pojesti kakav kolač ili muffin, sama s knjigom ili laptopom u rukama. Da sam i sama počela koristiti Sorry i Thank you poput papagaja i kad treba i ne treba, neke tipično njihove riječi ili izjave poput; It’s grand, Thanks a milllion, No worries. Znam da više ni ne primjećujem one drugčije od sebe kojima Dublin vrvi, a koji su upadali u oko po dolasku, ne zbog osude ili neprihvaćanja već isključivo jer ih u okolini iz koje sam došla jednostavno nema, ono s čim se ne susrećeš često uvijek plijeni tvoju pažnju bez obzira kakvo je i kakav stav imaš prema istom.
Što bi se reklo, udomaćila sam se. Unutar sebe stvorila neki novi svijet, život koji, baš kao i svaki, ima svoje bolje i lošije dane. Pa opet, uhvati me nekad ona: A što sve to nisam mogla i kod kuće? Zar je tamo zaista bilo toliko loše? Nepopravljivo loše?

Prošlost je varljiva. Kad god se osvrneš da ju pogledaš, iznenadi te nekim novim naličjem, drugačija je, posebno u danima tuge kad voli obući svoje najsjajnije haljine i zasljepiti te svojim blještavilom.

I baš tada dogodilo bi se nešto da potvrdi moje sumnje, nešto tipično irski (a što mi nije drago) i potpuno je netipično hrvatski. Ogriješila bih se o nostalgiju poput kakvog pijanca o bocu najdražeg pića. Pa opet, baš svaka pomisao o povratku isčeznula bi onog trena kad bi moje noge dotakle hrvatsko tlo. Promatrala bih ljude i zbivanja oko sebe i pitala se; gdje sam ja to? Stara srcu draga mjesta su i dalje tu, ista su, a opet potpuno drugačija. Kao da sam svojim izbivanjem, tim neminovnim protokom vremena napravila nepremostiv procjep. Istina je valjda kad kažu da čovjek jednom kad ode, najbolje da se nikad ne vraća jer nikad neće pronaći ono što je ostavio.

Uspijem proći ulicama svog grada, a da pritom ni jedno lice ne prepoznajem. Uspijem proći i sresti mnogo poznatih s kojima kad zastanem nemam bog zna o čemu pričati, ne jer to ne želimo ni ja ni oni, već jer jednostavno nemamo o čemu, ono što nas je vezivalo davno je isčeznulo. I odjednom, sve što želim je vratiti se u svoj poznati svijet, u svoj sadašnji dom. One svoje nove navike koje sam zavoljela i sada nose oznaku domaće bez obzira što su tisuće kilometara daleko od mjesta na kojem sam odrasla. I znam, kad bih se vratila, sve bi morala iznova. Izgraditi ponovno sve one mostove zbog kojih ti nešto priraste srcu; uspomene, bliskost, ono zajednički provedeno vrijeme koje te na kraju krajeva i vezuje za nešto. U tim trenutcima shvaćam da bez obzira na sve, na nostalgiju i one drage bliske ljude, to ipak ne želim. I pitam se, prođe li to ikad? Ili je to stanje između, taj ni na nebu ni na zemlji osjećaj, nešto što vječno prati svakoga tko tlo na kojem je odrastao zamijeni nekim drugim…

A možda samo prekratko izbivam, brojim tek 3 godine. Vi koji ste jako dugo vani, kakva su vaša razmišljanja? Pišite mi. 🙂

brankica

14 Comments

  1. Mislim da je to posve normalna stvar. Isprva ti je neobično u novom gradu, novi ljudi, nova hrana, novo sve. A onda vremenom sve to postane tvoje, a sve ono što je bilo tvoje postane strano. Neko to može bolje izvesti, neko ne može. Neki jednostavno popuste i vrate se na staro. Možda zbog straha od promjena.

    Liked by 1 person

    1. Očito je tako. 😀 Ja sam valjda nekako uvijek mislila da je ono mjesto odakle jesi “tvoje”, tamo te lijepo čeka, uvijek isto, nepromjenjeno, tu si doma bez obzira gdje otišao i koliko bio. Kad ono zajeb 😛 Ne vidim to kao nešto loše, ali je zanimljivo, ide u prilog onoj da je dom tamo gdje ti je srce, malo ima veze sa samim mjestom u kojem živiš.

      Liked by 1 person

  2. Draga Brankice, jedno sam vrijeme bila odsutna iz Hrvatske, gotovo tri godine, po povratku sam se osjećala vrlo strano i da je tad bila prilika da se vratim rekla bih si idem doma. Tamo gdje živimo sada postaje naš istinski dom i možemo eventualno imati neku “grižnju” savjest jer se može misliti da se pretvaramo ali tako to jednostavno bude i dom smo mi sami i širimo ga na druge kad si dozvolimo otići provjeriti kako je biti doma i negdje drugdje. Grlim te.

    Liked by 2 people

  3. Lijep ti je tekst. Podijelila sam ga na FB ne bi li i moje kceri procitale… Ti si sigurno mlada osoba ali si senzibilna i istancanog duha. Moja starija kcer koja je vec drugu godinu u NYC, mi je za zadnji Bozic donijela poklon na kome pise ” Home is where your Mom is’. I ne zna koliko je to tacno. Dom nisu mjesta, dom su ljudi koji te vole, kojima nedostajes kad nisi tu, koji jedva cekaju da te vide i da se s tobom ispricaju. Dom su i nasa lijepa sjecanja a ne samo konkretna fizicka mjesta. Dom je nesto sto nije staticno, sto se mijenja, za cime ceznemo a da ga ponekad ne znamo naci…
    Veliki pozdrav, Brankice, sestrice po dusi!

    Liked by 1 person

  4. Draga Brankica, evo mene i na ovoj temi jer sam i sama osam godina živjela van Hrvatske, prvo u Americi pa u Europi. Sve je onako kako si opisala; kad sam vani čeznem za Zagrebom, kad sam u Zagrebu nešto me vuče natrag. Ponekad pomislim da je proklet takav osjećaj gdje zapravo pripadaš svugdje i nigdje. Istina je da je dom ondje gdje ti je srce, ali što ako ti je srce na dva mjesta? Ili nedajbože tri? A što ako si komadić srca ostavio u svakoj od zemalja u kojoj si živio? Prvi puta sam otišla prije deset godina ali sam znala da je to određeni period i da ću se nakon par godina vratiti. Održala sam sve svoje prijateljske i obiteljske veze, putem skype-a i odlascima u Zagreb. Prijatelji i obitelj dolazili su u posjetu. Stekla sam nove ljude ali zbog prirode mog posla nikada se nisam do kraja vezala za taj kraj jer sam znala da ću jednog dana otići. Znam mnoge koji su otišli pa bi došavši u Hrvatsku pljuvali po tome kako je tu sve grozno. Ja nisam takva. Meni će zemlja u kojoj sam rođena i odrasla, koja me odškolovala i dala mi obitelj, prijatelje i osjećaj pripadnosti uvijek biti dom, bez obzira gdje mi se trenutno nalazila kuća u kojoj živim. Imam muža koji je stranac i živi u Zagrebu i znam da iako ovdje živi i radi i podiže djecu, nikad se ovdje neće osjećati doma kao što se osjeća u zemlji iz koje je došao; gdje ljudi pričaju njegov jezik, imaju iste kulturološke reference, istu povijest, isti mentalitet. Ja bi tu citirala Gibonnija koji kaže “ne moš’ živog čovika prisadit” a podsjetila bi i na Balaševića koji je još davno rekao da u mnoge gradove možeš odlaziti ali u samo jedan se možeš vraćati. Za mene to je Zagreb, za tebe, tko zna, možda je to Dublin.
    Meni će dom uvijek biti mjesto gdje postoje tople bućnice i ćevapi i špica i rolanje oko jarunskog jezera i kava na Bundeku i odlasci na Sljeme i vikend na moru i ljudi sa kojima sam rasla i koje volim kao da si mi sestre i braća. S druge strane, poznam brojne ljude koji su otišli i stvorili dom negdje drugdje. Na tebi je da otkriješ kojoj kategoriji pripadaš. Puno sreće! I.

    Liked by 1 person

  5. Draga Brankice ,Ja sam puno duže po tuđini od tebe, punih 20 god .Doduše ja Navigajem pa nemogu reč da je baš isto ( tuđina je tuđina ) iako sam živija u jednoj zapadnoj zemlji dulje od 2 god .Definitivno nisam od onih koji nakon 2 ili 3 godine zaboravu materinji jezik .Nebitno i mene je ekonomsko stanje u državi ajmo reći potiralo ča iz domovine ,Ali ma koliko ja u tuđini bija nepostoji niti jedna minuta koju proveden vani , da ne mislim na svoju domovinu .Na svoje misto ,moje prijatelje, rodbinu ,hranu itd .Ma mogu ja biti tamo i priko 20 god ja se tamo neću osjećat ka doma ,uvik ću biti stranac i jedva ču se čekat vratit doma .A o hrani neću ni govoriti ,ko može platit onu ribu na gradele ,pa Vinčine domače,domaćega ulja ,krumpirin, salate, pome i svega ča jema u mome malome vrtlu kraj kuće i onda sa prijateljima zapivat i dobro se iščakulat .Nema toga u tvome zapadu i nijedna Irska (u kojoj san bija barem 10 puti ) nemore se miriti sa mojom Hrvatskom i Dalmacijom .Pa baciti mriže ,poč na ribe okupat se u toplome i kristalno čistome moru ,pa navečer izač Vanka sist na mul i gledati put pučine ej Irska ????? Ma kakva Irska ????Mogu razumit tvoj odlazak iz domovine većina slično proživljavamo ali tvoj komentar da se osjećaš stranac kada dođeš u Hrvatsku draga moja Brankice e to razumit nemogu .Pogotovo kada kažeš da te više ništa ne veže sa tvojim prijateljima …..Neznan nemogu to shvatiti ,šta češ nismo svi isti ….Proša sam cili svit i mogu ti reč da nepostoji doslovno u svakom smislu riječi lipše zemlje od ove naše jedine nam Hrvatske domovine .

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s