Koliko ozbiljno shvaćate dijete s astmom i alergijama?

Spremamo se za van. Oblačim mu tenisice i jaknicu dok on prebire po svojim autićima jer kuću ne napušta bez barem jednog. Provjeram njegov ruksak; tu je bočica vode, sokić, nešto voća, jogurt od soje i krekeri. Izlazimo van, odsutno mu se osmjehujem i ispuštam svako toliko onaj aha, njegove priče i teorije su beskonačne, dok u mislima prebirem da li sam isključila peglu, jesam li mu spremila dovoljno hrane, gdje su mi ključevi… Tu negdje me presječe jer se sjetim onog najbitnjeg, onog što uvijek nosim sa sobom u svojoj ručnoj torbi, ali svejedno osjetim nekakav strah kao da je preko noći neobjašnjivo isparilo iz torbe. Dok se vozimo liftom, provjeravam svoju torbicu: tu su Ventolin, steroidni inhalator, komora za pumpicu, antihistaminik, te adrenalinska injekcija u slučaju kakve gadne alergijske reakcije. One opasne po život u kojoj ti se dijete guši i samo su sekunde važne.

Moj sin ima astmu i uz to je alergičan na određene namirnice, između kojih je ona najozbiljnija alergija na mlijeko. Ne, on nema intoleranciju na laktozu, kako mnogi iz nekog razloga zaključe, već je alergičan na mlijeko. U čemu je razlika? pitaju se neki. Najveća u tome što intolerancija nije opasna i mnogi koji su intolerantni zapravo mogu i dalje konzumirati određene mliječne proizvode samo u smanjenim količinama, dok je kod alergije stvar malo drugčija; iz prehrane je potrebno ukloniti apsolutno sve što u svom sastavu ima mlijeko pa makar samo u tragovima jer reakcije mogu biti opasne po život.

I nekako je sve to bilo no big deal, pa ima puno gorih stvari od koji pate brojna djeca, sve dok nije došlo vrijeme da moj sin, iz sigurne svakodnevnice koju provodi sa ultra opreznom majkom u kontroliranim uvjetima, stupi u vanjski svijet, postane dio zajednice. Krenuo je u vrtić, a s tim je krenulo i suočavanje s brojnim preprekama kojih, zaštićeni u svom malenom svijetu nismo bili pretjerano svjesni.

Njegovo stanje je bilo potrebno objasniti djelatnicama u vrtiću, objasniti im mjere opreza. Bile su ljubazne, kimale potvrdno glavom dok sam se ja trudila objasniti ozbiljnost situacije ako dijete ne daj bože pojede nešto što ne smije.

Iz nekog razloga, kad ljudima spomeneš alergiju ne shvaćaju to pretjerano ozbiljno, u glavi im je valjda slika kakvog bezopasnog osipa ili eventualno bolnog trbuha, definitivno ne slika djeteta koje se previja od bolova, čije lice, baš kao i dišni putevi otiču i ostavljaju ga bez onog najpotrebnijeg za život; kisika.

Svega par tjedana poslije primila sam poziv iz vrtića – imali su nekakvu proslavu i dali su djeci da izrađuju kolače, moj dečkić je dobio priliku da svoje rukice brćka u nekakvoj topljenoj čokoladi, istim tim rukicama dotakao se posvuda po licu, između ostalog i po ustima. Naravno, imao je gadnu reakciju koje i dan danas kad se sjetim osjetim probadanje u želucu, iako zapravo ništa nije ni pojeo. Njegovih okica kako me fiksiraju i mole za pomoć…

Odgovor djelatnica je bio u stilu; nismo znale da je ta alergija tako ozbiljna… Valjda sam im samo izgledala kao majka koja je previše zaštitnički nastrojena prema svom djetetu, bilo je očito da me nisu shvatile ozbiljno. Na moje pitanje zar je moje dijete jedino na svijetu s alergijama, zar se s tim nisu nikad prije susretali, dobila sam odgovor; Znate većina djece s alegijama koju smo imali nisu imali takve probleme… nismo mislili da on to zaista ne smije ni dotaknuti.
Ne, ne smije ni dotaknuti. Ne, ne smije ni okusiti samo malo. Ne, ne smije pojesti ni keks na kojem piše; može sadržavati mlijeko. A jogurt, pitaju me? Ne, zaboga, nikakav mliječni proizvod.
A L E R G I Č A N je na mlijeko. Aha, jao pa to je strašno, pa što on onda jede? Ovo obično usljedi nakon što objasnim da je ista stvar i s jajima, medom i orašastim proizvodima.

U ovakvim trenutcima osjećam strahovit mix emocija; od ljutnje, nemoći, razočaranja, straha. Osjećam se kao Pale sam na svijetu jer nailazim na nerazumjevanje, ljude koji me ne shvaćaju ozbiljno, ljude koji nemaju nikakvu svijest o ozbiljnim posljedicama koje alergije mogu imati i shvaćaju je kao šalu, jer eto i oni imaju strinu, tetku, mater, ćaću koji su alergični na određenu stvar i ne bi ju smjeli konzumirati, ali ju tu i tamo ipak malo pojedu iz gušta.

I dok ovakvo nerazumjevanje mogu očekivati od okoline, susjeda, mame u parku, ne mogu niti bi smjela od onih kojima je dužnost brinuti o djeci onda kad to roditelji ne mogu, kao što su to u ovom slučaju djelatnici vrtića. Užasavam se iti pomisliti dana kad mi sin krene u školu.
Ljudi ne razmišljaju. Samo sekundu nakon što saznaju za njegovo stanje, mom sinu nude keks, smoki, kinder pingui… Što tek mogu očekivati u školi gdje je kontrola nad djecom još manja u usporedbi s onom u vrtiću? I što mi zapravo sve to vrijedi, ako je učiteljica prva koja će ne razmišljajući ponuditi mom djetetu krafnu ili kakvo pecivo? Jer ono ne sliči na mlijeko pa valjda unutra nema mlijeka? Ne sliče ni neke salame pa su ga opet pune. Iznenadili bi ste se kad bi vam počela nabrajati gdje sve guraju to prokleto kravlje mlijeko.

Ništa bolja situacija nije ni kad je astma u pitanju. Iako je ima pod odličnom kontrolom, sve dok se ne prehladi i pokupi kakav virus, svejedno osjećam užas pri samoj pomisli da svog četverogodišnjaka učim kako da koristi pumpicu sam jer nemam povjerenja u nikog drugog. Jer ljudi sve shvaćaju olako dok problem ne eskalira i postane opasan. Čak i doktori koji su me znali uvjeravati sve je u redu dok vam dijete jede i pije, dok nema temperaturu, unatoč dosadnom kašlju koji traje mjesecima, da bi pola sata kasnije završio na hitnoj jer, gle čuda, odjednom mu je razina kisika u krvi jako niska i ne može disati.

Svi moji strahovi koje sam imala prilike osjetiti u životu su ništavni u usporedbi s onim koji osjećam kad je moje dijete u pitanju. Taj osjećaj lišenosti kontrole nad nečim što muči nekoga koga voliš više od života je nešto najgore što sam okusila. Da sama patim od kakve neizlječive bolesti, da bilo tko drugi pati – ništa se ne može usporediti s boli koju ja kao roditelj osjećam kad mi dijete nije dobro.

Žalosno je što nemam povjerenja u sustav. Žalosno je što ljudi čak i kad im kažeš i dalje ne shvaćaju i dalje mrtvo hladno bez razmišljanja nude djetetu razne grickalice. Žalosno je što svoje četverogodišnje dijete moram učiti kako da se brine samo o sebi, da pravilno samo odreagira kad mu roditelji nisu u blizini. Uzmi komoru dušo, protresi Ventolin, ušpricaj jednu dozu, broji do deset. Ponovi. Kad god osjetiš da ne možeš disati. Od nikog, nigdje ne uzimaj nikakvu hranu, samo ono što ti mama spremi. Još uvijek ne znam da li bi trebala biti ponosna ili se rasplakati kad smo negdje u nekom društvu, a moj Noa traži moje odobrenje prije nego dotakne bilo kakav komad hrane. Ponekad sam samoj sebi totalni frik dok i za najobičniji pomfrit pitam; A kako je pripreman?

Ne idemo u restorane, pekare isto izbjegavamo, ne naručujemo pizze, a rođendani druge djece su poseban problem. Grozno je gledati ga kako sjedi postrani i jede svoje posebne kolače dok sva ostala djeca masakriraju tortu. Naučio je i sam se povlačiti, navikao je biti drugačiji, da se pravila koja se odnose na većinu ne mogu odnositi na njega. Rekla bih da on svoje stanje podnosi puno bolje od mene. Svejedno me sve to skupa strašno žalosti.

Žalosti me nedostatak svijesti u ljudi, sažalni pogledi kao da je u najmanju ruku netko s ozbiljnim hendikepom, kao da je uskraćen za nebrojena životna zadovoljstva, a sve što mu je zapravo potrebno je razumijevanje, podrška, čvrsta ruka nekog starijeg tko će mu pokazati da svijet nije nekakvo opasno mjesto i da postoji život pa tako i zabava čak i kad su lišena tog sveprisutnog svetog kravljeg mlijeka. Potrebno je samo istražiti mogućnosti, prilagoditi se, ne tražiti od djeteta da se samo prilagođava kako zna i umije.

Sa svakog izloga opsjedaju me back to school natpisi, neka su djeca ushićena, neka baš ne, stariju more brige poput odjeće, obuće i raznih gadgeta neophodnih za život današnjeg školarca, mlađu manjak vremena potrebnog za njihove najdraže igre, odgovornosti koje su dobili, a da ih nisu tražili. Roditelje pak financije, upisi, knjige…

Dogodine će  i moj sin biti prvašić. I moja jedina briga je što će jesti, hoće li svako malo oboljevati od virusa koji će mu pak aktivirati napadaje astme. Hoće li mu biti osigurano ono najosnovnije, ono što svi uzimamo zdravo za gotovo i o čemu uopće ne razmišljamo. Disanje.

brankica

10 Comments

  1. Nažalost, kod nas su ljudi toliko primitivni kod nekih stvari da je to zabrinjavajuće. OK, ima ljudi koji pretjeruju, ali zna se kad roditelj pretjeruje sa djetetom, a zna se kada je mrtav ozbiljan. Još kad tako kažu “nismo mislili da je ozbiljno”. Pa dobro, ko živi s djetetom? Ti ili ja? Valjda roditelj zna koliko je ozbiljno. I neka je “čudan”. Izrast će u jednog snažnog pojedinca kojem ništa neće nedostajati 🙂 Borac je to.

    Liked by 2 people

  2. Tocno znam kako je to i koliko umara objasnjavanje iznova. Moja curka je od rodjenja alergicna na proteine bjelanjka, zumanjka, kikiriki i orasasto i na mlijeko( alergija je prosla nesto poslje 2. Rodjendana). Jaja na 5 metara nesmije vidjet, a kamo li dirat… kikiriki, bolje da nije u istoj kuci… tesko je bilo ljudima objasnjavati, ali u nasem vrticu su stvarno super sto se tog tice. Malena zna da nista nesmije bez pitanja uzeti, ali kad i pita i bude sumnjiva, ne uzme. Ja u pravilu vise ne panicarim od alergijskih reakcija, jer na svu srecu vise ne stavlja nista u usta,tako da one masivnih reakcija vise nema. Eventualno ako negdje sto prstima dotakne pa ako dotakne lice ili nedaj boze oko…. to doduse uzasno izgleda… obicno uokolo ljudi pocnu panicarit,a ja sebi nekako to ne mogu dopustit u takvom trenutku. Meni je grozno sto ljudi kad znaaju da je alergicna( vec 6 i pol godina), apsolutno nista za nju ne pripreme sa strane na nekakvim proslavama. Ja obavezno s njom onda njene muffine il keksice il sto vec saljem , jer ono… bude bez veze… al ne mogu ocekivat bas da budu svi obazrivi i na to i nju moram pripremit

    Liked by 1 person

    1. Istina, nekad baš umara objašnjavati, puno puta sam se našla u situaciji da moram i po nekoliko puta ponoviti jer taj netko jednostavno smetne s uma. Iscrpljuje ponekad to što konstantno morate biti na oprezu… Znam kad odemo negdje kod nekoga, prvo što slijedi je pomna analiza okoline, da li je preblizu određenih alergena, da li će ga netko umazan čokoladom dotaknuti i slično.

      Sviđa mi se

  3. Draga Brankica, moj sin sada ima 5 godina i ima sasvim iste dijagnoze kao i vaš. Alergičan je na proteine kravljeg mlijeka, 6 stupanj reakcije – anafilaksija. Također ima astmu inducirani virusnim i bakterijskim oboljenjima dišnog sustava. Ja sam do sada već par puta spašavala život svom djetetu adrenalinom, hitnom pomoci. U vrtić je krenuo sa 4 godine, ali ja sam održala edukaciju djelatnika vrtića da im ukažem na ozbiljnost bolesti i postavila protokl postupanja u slučaju kontakta s mlijecnim proizvodom ili napadom astme. Na dječje rođendane ja mu nosim posebne kolače. Ljudi oko nas znaju da je alergican, da je životno ugrožen mlijekom i paze. On sam takoder pazi i pita za svaki novi nepoznat proizvod. Moja snaga je u tome što educiram ljude da svahate ozbiljnost stanja mog djeteta jer znam da ne znaju. Takva djeca su se tek sada počela rađati i svi se još tome čude. Treba ih naučiti. A da napomenem da je Tin skoro umro zbog Solu- medrola koji se daje bez opreza, a sadrži pomoćnu tvar laktozu. Zato budite i vi na oprezu i nemojte dozvoliti da vam djetetu apliciraju Solu- medrol. Do sada su već svi liječnici obaviješteni za slučaj Solu- medrola i ljudi alergičnih na mlijeko no uvijek postoje oni koji to ne znaju. Bilo bi mi drago upoznati vas i da se decki podruze i da znaju da nisu jedini- ima nas više. Srdačan pozdrav

    Liked by 1 person

    1. Draga Tanja, mene često ljudi ne shvaćaju ozbiljno jer imam blag nastup, nekad se jednostavno umorim od silnog objašnjavanja pa kao policajac bdijem nad njim i pratim svaki njegov korak. Trenutno ne ide u vrtić, stalno je sa mnom, kud ja tu i on, osim suprugu, nikome ga ne ostavljam. Svjesna sam da ni to nije dobar pristup, no nakon cijele zime koju je proveo po principu dva dana vrtić, deset dana bolestan i na kraju završio u bolnici s teškom upalom pluća, na kraju me više nije bilo briga ni za socijalizaciju, ni uklapanje u društvo već samo da je zdrav. Dogodine će u školu, ostaje nada da će mu imunološki do tada barem malo očvrsnuti i da ćemo ovaj put ipak biti spremniji. I meni bi bilo drago upoznati vas, dečki bi se družili, tu su po godinama. No to stoji jedino ako živite u Dublinu ili nam se putevi već nekako poklope prilikom naših posjeta Hrvatskoj. Šaljem vam puno pozdrava 🙂

      Sviđa mi se

  4. Draga mama Brankica, ne poznajem Vas ali bih Vaš tekst mogla potpisati od riječi do riječi. I moja curica pati od teške anafilakse na mlijeko i orašaste plodove, a sklona je astmi te su pumpica, ventolin, antihistamin i epipen injekcija stalno i svugdje sa nama.
    Doživjeli smo već nekoliko napada nakon kojih je djevojčica završila na hitnoj pa na intenzivnom liječenju a u dva navrata nisam znala hoće li preživjeti. Dok većina roditelja prožive život ne strahujući opravdano za živote svoje djece, za nas je svaki obrok koji nemamo pod nadzorom potencijalno fatalan, a da ne spominjem trenutke u kojima joj dopustimo da jede u Mcdonaldsu (pomfrit, chicken nuggets, ketchup i pitu od jabuke) pa ju s grčem promatram hoće li dobiti reakciju ukoliko je negdje zalutao trag mlijeka. I ona reagira na tragove u hrani i ne jede ništa što mi ne pripremimo i ne pročitamo.
    Znam kako je teško sve ono što je drugim izvor radosti Vama je izvor anksioznosti, straha i panike. Dok djeca žvaču krafne i ližu sladoled na moru, dok roditelji opušteno odlaze na put ne razmišljajući što će im dijete jesti jer uvijek ima nešto negdje za prigristi, dok se slave rođendani a police pekarnica i trgovina mame svojom ponudom, mi prolazimo pored svih tih gušta i pravimo se da nisu važni.

    Naša curica sada ima sedam godina i ide u školu. Moram priznati da nas je sustav ugodno iznenadio, učiteljice su spremne naučiti, liječnica je došla na sastanak u školu sa pedagogicom i psihologicom, poduzimaju se mjere koje smo predložili, pa opet, teško je čovjeku vjerovati da će netko needuciran odreagirati kao treba dođe li do toga.
    Čini mi se da je najvažnija riječ u svemu PREVENCIJA. Educirati dijete prije svega, ne skrivati da od toga može umrijeti i da je ono što je drugima hrana njemu/njoj otrov. Educirati prosvjetne djelatnike, educirati prijatelje i roditelje, educirati okolinu. Stalno i svuda govoriti o tome. Osnovati UDRUGU za promicanje svijesti o ovom problemu. Ako ste za, javite mi se na mail, pa možda zajedno uspijemo okupiti roditelje i alergični djecu i pružiti im podršku i pomoć koju trebaju jer i sami znamo koliko je nevjerojatno teško biti prepušten sam sebi i nerazumijevanju okoline.

    I to vječno pitanje: ajme jadna pa što onda jede? Jede corn flakes (koji košta tri puta više) i sojino mlijeko, jede Misura senza dvopeke sa margarinom i pekmezom, jede špek i pršut i pojedine salame, jede kruh i kolače i kiflice koje sami pečemo, jede jaja i razno svježe povrće, jede hummus i pico de gayo i gvakamole, jede sarmu i punjenu papriku i čušpajze i rižota i pečeno meso i ribu i lignje i rizu i palentu i tjesteninu i krumpir ali samo kod kuće. Jede bolonjez i druge umake od sojinog vrhnja. Jede kiki i gumene bombone i žvače žvake i jede jednu vrstu čokolade koju nabavljamo izvana. Jede Misura kekse bez jaja i mlijeka i neke iz Spara. Jede jednu vrstu smokija, pereca i krekera od proizvođača koji rade takve proizvode u strogo kontroliranim uvjetima. Jede čak i sladoled od rižinog ili sojinog mlijeka, i to od čak dvije vrste: vanilija i čokolada.
    Iako se čini kao puno, izbor joj je limitiran i često joj dosadi pa stalno tražimo nešto novo.
    Mislim da je važno objasniti djetetu da se ne osjeća kao bespomoćna žrtva.
    Moja se djevojčica plakala više puta kada je shvatila (oko 5. godine) da nije kao ostala djeca i puno je puta rekla da joj je jedina želja u životu da ne bude više alergična.
    Užasno se teško ne slomiti u tom trenutku i ne plakati zajedno s njome zbog nepravednosti života.
    Ali onda.. sjetim se odjela u Klaićevoj iz kojeg mališani izlaze bez kose a mnogi među njima nikada niti ne izađu.. i pomislim, Bože, ima i gorih stvari u životu, neka je svo zlo u tome. Mene takav pristup tješi.
    A moju djevojčicu?
    Njoj sam objasnila da se svatko rodi s određenim kartama u životu.
    Na njenim kartama piše da će biti pametna, lijepa, voljena, snažna, duhovita. Piše da će lijepo pjevati i dobro glumiti, krasno crtati i biti odlična u školi, da će imati veliku obitelj punu ljubavi, da će govoriti nekoliko jezika i živjeti na Zapadu – što znači da će joj biti dostupni svi oni proizvodi koji nisu dostupni djeci koja žive u težim uvjetima u siromašnim zemljama.
    Možda nije kao druga djeca u području ishrane ali se jednako igra kao i druge curice, jednako skače i trči, jednako uči i pliva i radi sve ono što i druga djeca.
    Nakon takvog objašnjenja prestala je plakati, i ne dam joj da osjeća samosažaljenje jer je zaista u boljoj poziciji od mnoge djece koja nisu alergična ali imaju grozne roditelje ili neki drugi nedostatak tipa loš socio-ekonomski status ili žive u nekoj nazadnoj zemlji.
    A što mi činimo? Sve ono što i vi – pečemo tortu za svaki rođendan na koji ide, pakiramo uvijek njenu hranu i slatkiše i lijekove sa njom, ne koristimo mliječne prozivode kad kuhamo za ostatak obitelji (osim mlijeka i jogurta koje dajemo drugo dvoje djece), stalno peremo ruke i usta sebi i djeci nakon jela, a ja kao majka pijem kavu sa sojinim mlijekom ujutro jer ne mogu podnijeti da se moram brinuti smijem li poljubiti svoje dijete u obraz nakon jutarnje kave.
    Ako nema dostupnog sladoleda za nju, vani ne kupujemo sladoled niti drugim dvjema kćerima.
    Možda se čini nepravedno prema drugo dvoje djece ali ako dijete ne može naići na razumijevanje i suosjećanje i podršku u obitelji, kako očekivati isto od drugih?
    Draga mama Brankica, ako ste ikada u Zagrebu, javite nam se pa da se djeca upoznaju i možda podijele zajedno kakav allergy friendly kolač, čokoladu (Enjoy life) ili čak lazanje (sa Daiya sirom iz Amerike).
    Dirnuo me Vaš tekst i rasplakao.. kao majka djeteta koje je u istoj situaciji iako sedmogodišnjakinja, suosjećam s Vama i želim Vam reći, da niste sami i da postoje ljudi koji Vas razumiju. Hvala Vam na širenju svijesti ljudi oko ozbiljnosti ovog problema.
    Mama Ivana

    Liked by 1 person

    1. Draga Ivana, rasplakali ste me, evo iskreno dok nisam objavila ovaj tekst nisam shvaćala koliko nas ima jer tako se nekako pogodilo da u svojoj okolini baš nikoga nemamo s istim problemom. Sa svime se mogu poistovjetiti, taj grč dok sjedim s njim u McDonaldsa i on bezbrižno jede krumpiriće a ja vrtim scenarije u glavi: A što ako je neko od zaposlenika slučajno prolio negdje mlijeko, kao da bi razmišljali o tome i pazili. Pa ga pratim prvih pet minuta, svaka crvena flekica na licu je sumnjiva, i tek onda odahnem. Ako slučajno kupim nešto od nekog proizvođača kojeg inače ne konzumira, opet strepim, kao da me ni ono što piše na proizvodu ne može stoposto uvjeriti… Slažem se, prevencija je bitna, ali zaludu sve ako nam je svijest o tome koliko alergije mogu biti zapravo opasne niska.
      Javite mi se u inbox facebooka, Vaša ideja o udruzi mi se jako sviđa. 🙂

      Sviđa mi se

  5. Odlican tekst!
    Prvi puta nailazim na gotovo identicnu situaciju kao nasa! Sin nam je sada vec 6 godina, astma, alergija na proteine km 6. klasa i reakcija na dodir (od rodjenja i nikada nije konzumirao).. Da i ne spominjem prasinu i peludi i najstrasnije – svugdje dim od cigareta! Zato malo gdje i idemo..
    Zeljela sam napisati da je fascinantno to o cemu pises kako ljudi ili ne shvacaju ozbiljno ili zaista ne razumiju ozbiljnost ovakvog stanja.. Zalosno je to.. I takodjer, najvise me strah pocetka skole.. Dali ce nam djeca biti u mogucnosti ici na ikakve izlete? A one visednevne!? Jer tesko je i bliznjima objasniti a ne nekome drugome da nema veze ako hrana ne sadrzi mlijeko ali je tijekom pripreme kontaminirana, sto je gotovo i nemoguce izbjeci u restoranima, hotelima…
    Valjda cemo smoci snage kada bude potrebno i prebroditi polako sve prepreke kao i do sada!
    Sreca je velika imati razumno dijete!
    I ne, nisu nasa djeca nizasto uskracena ili jadna.. Dapace, ja uvijek govorim “sreca u nesreci” jer izbjegava sve te stetne namirnice i jede zdravu domacu hranu i voce i povrce! A to je danas mozda i rijetkost..

    Liked by 1 person

    1. Da, toga je i mene najviše strah, kad krene ta škola i kad shvatiš da nemaš više kontrolu nad njim kao prije kad je stalno bio s tobom. Slažem se, sreća je imati razumno dijete, Nou sam toliko istrenirala da čim mu netko drugi spomene hranu ili ga upita bi li nešto jeo, provali kao iz topa da je alergičan na mlijeko. Ni ja ne vjerujem da su uskraćeni, dapače, samo zbog većine, zbog onoga što se često nameće kao jedino ispravno, stekne se taj dojam kao da jesu…

      Sviđa mi se

  6. Sve sto ste nepisali u tekstu prezivljavam identicno skoro 14 godina tako da se slazem sa vama u potpunosti . kod nas u BIH je jos gora situacija . manje su ljudi informisqni primitivni . ali moje iskustvo govori negdje od 8 god pa do 13 bolest se moze dobro kontrolirati sa pocetkom puberteta pocinju opet problemi i eto nas opet na isto samo se vrtimo u krug.Moj djecak je naucio sam sta smije a sta nesmije od svoje 3 god tako da vremenom bude bar malo lakse kako dijete raste jednostavno nauci samo sta predstavlja opasnost po njegov zivot i navikne na neke stvari koje kasnije prihvati kao nesto normalno.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s