Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata

Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata

Nekoć sam sve svoje poraze pomno bilježila u crnoj knjižici svog uma. Imali su svoje posebno mjesto s kojeg su me promatrali prijekorno, pomno prateći svaki moj korak, analizirajući, pušući i na hladno, kočeći me, zatežući svoj povodac svako toliko kao da sam neposlušni i živahni psić kojemu je potrebno dresiranje. Danas sam valjda zrno pametnija, danas ih opsujem, nadglasam pjevušeći, odbijam im prepustiti uzde. No to i dalje ne znači da ih ne čujem, da me ne dodiruju. Možda smo samo oboje naučili kako biti dobri sustanari, davati prostor jedno drugome, s blagom napetošću se ophoditi i odahnuti tek kad se svijetla pogase i svatko od nas za sobom zatvori vrata svoje sobe.

Ponekad me iznenade, zaskoče, natjeraju da se zavučem u krevet i tulim poput djeteta. Obično ruku pod ruku sa samosažaljenjem. Nebo odjednom postane bljutavo sivo i nekako… ne da ti se… Nije baš da će svijet stati ako će jednog dana tamo neka pčelica zujalica  prestati letjeti od cvijeta do cvijeta. Pa onda previše dana provedem tugujući, brojeći sekunde kao da su zrnca u pješčanom satu. Satu kojeg u određenom trenutku moraš preokrenuti ako želiš da se zrnca održe u pokretu, na životu. Trenutku kojeg sam se znala plašiti i priželjkivati ga istovremeno. Odustajanje je vrlo zavodljivo, „smrt“ vrlo privlačna  jer u svom samozatajnom ogrtaču nosi obećanje nečeg daleko podnošljivijeg od ovog života. Pa opet nekakvi prgavi ponos ti ne da da ti život zakači etiketu slabića, onoga tko se tako lako umorio i prepustio. I što ti preostaje? Guraš. Ustraješ. Razvlačiš životu lice u osmijeh. Nanižeš već nekako dovoljno životnih pobjeda da se koriš oštro i pri samoj pomisli o bilo kakvom povlačenju. Puštanju drugima da preuzmu glavnu ulogu na pozornici tvog života.

Ako me ičemu život naučio to je kako mu kontrirati, kako ustajati i smijati mu se u lice dok otresam prašinu sa svoje haljine i krećem u nove pobjede.

Na kraju, možda ne bude neke velike razlike u vodstvu između mojih pobjeda i poraza, dva ravnopravna borca u čijoj borbi pobjedu ne odnosi onaj koji je jači, tek onaj koji je budno pazio svaki korak svog protivnika ne dozvoljavajući svojim umornim kapcima da se sklope ni na tren i tako drugoj strani omoguće prednost…

No znaš što sam shvatila? Nije baš ni da je važno, zapravo uopće nije važno. Čak i samo etiketiranje, brojanje, vaganje s konstantnim osjećajem straha jer nikad ne znaš koja će strana prevagnuti je sve samo ne produktivno i korisno. Služi samo našoj potrebi da sve imamo pod kontrolom, da nam se život odvija onako kako smo zacrtali jer jel’te mi znamo najbolje.

Uvijek smo uskraćeni za brdo spoznaja, shvatimo to kako starimo i kako ih otkrivamo jednu po jednu, i kad se usporedimo sa nekoć i sad vidimo to sasvim jasno. A nismo li i nekoć vjerovali da smo najpametniji, da znamo više nego dovoljno da bi glumili pravednika koji vješto barata vagom dobra i zla?

Sreća je uvijek stvar trenutka, potpuno imuna na želje našeg ega, na ono što mi nazivamo pobjedama i porazima. Sposobna je pojaviti se u nemogućim okolnostima, kad ju najmanje očekujemo i ako pažljivo ne osluškujemo, proći pored nas bez da nas iti okrzne. I dok je moj razum bolno svjestan te činjenice, ipak često se zaboravim ponašati u skladu sa naučenim. Svi smo mi vrhunski teoretičari, no praksa nam uvijek iznova dokazuje koliko nam je znanje bezvrijedno ako nismo sposobni integrirati ga u svoj svakodnevni život. Još je bezvrijednije kad smo ga u stanju primijeniti na primjeru baš svačijeg života osim onog vlastitog. Sljepoća? Ponos? Sebičnost? Strah? Što god da je posrijedi, otpuštam, zaboravljam… Trenutci se nižu, dolaze i odlaze, jedan po jedan i ode život… A nije baš da se da premotati na početak i stisnuti play ponovno.

"Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata." Emily Dickinson #quoteoftheday #inspiration #sundayvibes

A post shared by Brankica Stanić (@brankica.stanic) on

I što je onda bitnije? Biti sposoban nabrojati svoje sretne trenutke ili izvući podeblji esej o svim plusevima i minusima s podcrtanim zamjerkama na sve one momente kad nas je netko preveslao, zajeb’o, povrijedio, ili još gore kad smo sve to sami sebi napravili? A čak i tada je bilo razloga za sreću, samo što u trenutcima tuge dozvoljavamo da nam sva osjetila otupe osim onih koja potpiruju ideju da je život samo prema nama nepravedan i da je ono što se nama događa najgore, najteže, najbolnije.

Neke svoje najsretnije trenutke doživljavala sam dok sam plivala u morima tuge prouzročena mojim očekivanjima. Smijala bih se i plakala istovremeno. Svojoj naivnosti. Svojim zahtjevima i željama. Jer sve što je život tražio od mene je da bude življen onakav kakav je, u svoj svojoj običnosti i jednostavnosti čija me ljepota uvijek iznova zatekne nepripremljenu.

Ležala bih mu u naručju žaleći se na ispraznost života. Svaka slika u mom umu odbijala je surađivati, ponuditi išta drugo osim silueta na pretjerano zacrnjenim fotografijama. Obrisao bi mi palcem suzu izdajnicu, mirisom tijela koji bi udahnula u predjelu njegova vrata, pružio utjehu, svojim blesavim smislom za humor natjerao bi me na smijeh i dok bi me u predjelu trbuha obuzimala slatka bol, pomislila bih: Bože, kako sam sretna…

Brinula bih, žalila, ljuta na nepravdu, na cijeli svijet, a onda bih izašla van i ugledala invalida, prosjaka, bolesno dijete… Postala slučajni svjedok u nekim tuđim tragedijama zbog kojih bih se posramljeno prisjećala svojih jutara u kojima sam tražila razlog za ustajanjem iz kreveta. Ja, živa i zdrava, s obje ruke i noge zahvaljujući kojima mogu kamo god poželim, kad god, s kim god… Okružena ljubavlju ljudi koji, iako stanu na prste jedne ruke, čine jedan osobni svemir u kojem je baš sve moguće, u kojem je snaga koju ujedinjeni posjedujemo jača od bilo kojeg poraza ili pobjede, bilo kojeg natjecanja, uspjeha, etikete kojom nam naš ego obožava mahati pred očima…

The greatest thing you’ll ever learn is just to love and be loved in return, poznati je stih pjesme Nature boy od Nat King Colea. Koliko samo ima istine u tome!

Vaše najveće bogatstvo su oni koje volite i koji vas vole, čuvajte ih. ❤

Do tipkanja,
vaša Brankica

*Ne znajući kad će zora doći, otvaram sva vrata, je izreka američke pjesnikinje Emily Dickinson

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s