Godina dana bloganja!

Prije točno godinu dana pokrenula sam ovaj blog. Nakon dugog promišljanja, vaganja svih za i protiv, definiranja što je to ono što zapravo želim postići pokretanjem ovog bloga, objavila sam svoj prvi post. Zvao se Koliko uvjetujete svoju slobodu? i sad kad ga čitam želim se na tren od srama zavući negdje ispod pokrivača, ali ipak se ne dam; s vremenom se sve mijenja pa tako i ja i moje pisanje, bilo bi glupo sramiti se svog rasta i razvoja.

Bloganja sam se hvatala nekoliko puta u životu, a moj posljednji pokušaj prije ovoga zvao se Dublin efekt, i kao što se po imenu može zaključiti vrtio se uglavnom oko teme iseljeništva i novih početaka u stranoj zemlji. Usprkos tome što je blog vrlo brzo postao popularan i imao jako veliku čitanost, mene nije potpuno ispunjavao, s vremenom sam ga pisala sve rijeđe i rijeđe, inspiracije nije bilo nigdje na vidiku, činilo mi se da sam iscrpila sve moguće teme i osjećala sam se sputano jer sam shvatila da sam se odabirom niše potpuno ograničila u svom pisanju koje se željelo okušati i u drugim područjima. Zahvaljujući upravo staroj slavi i dodavanju tekstova s Dublin efekta u posebnu kategoriju na ovom, prvi koraci ovog bloga nisu bili tako strašni, a pozitivne povratne informacije bile su dodatni elan uz pomoć kojeg sam izlječila svoju staru boljku; da tekstove na godišnjoj bazi mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Izazvala sam samu sebe, želeći vježbati svoje pisanje što više, obećala sam si da ću blogati jednom tjedno. Nekad se potkrao i koji dan više, nekad i manje, no danas je iza mene napisanih 70 tekstova u godinu dana i moram priznati da sam na svoje maleno postignuće vrlo ponosna.

♡ Let there be sunshine in your soul today…💕🌸🌞 #goodmorning #sunnyday #coffee #cupofhappiness

Objavu dijeli Brankica Stanić (@brankica.stanic)

Svatko od nas blogera ima različita očekivanja i želje od svog bloga.  Ovaj blog je prvenstveno nastao iz potrebe da nekud smjestim sve te silne misli koje su se nakupile u meni tokom moje duge apstinencije od pisanja. Iz potrebe da svojim životnim lekcijama kroz koje sam imala prilike proći i shvaćanjima i spoznajama do kojih sam pritom došla, nekome ponudim one riječi koje nam svima često fale: ne brini, razumijem te, nisi luda, proći će. Također, željela sam steći povjerenje kod vas čitatelja jer sam paralelno s blogom završavala svoj roman, možda ostvariti kakvu suradnju… Sve svoje želje sam ispunila, zapravo dobila sam i više nego sam očekivala. Ponekad svoje pisanje ne shvaćam ozbiljno, ne vjerujem da posjeduje ikakvu moć, i baš zato i dan danas kad od nekog čujem riječi poput: tvoji su tekstovi životni, iskreni i inspirativni, mogu se s njima poistovjetiti i potiču me na promišljanje, ostanem zatečena i shvatim da je to zapravo moje najveće postignuće.

Svi se mi osjećamo najzadovoljniji i najkorisniji, ne kad stavljamo kvačice na svojoj listi želja, kako prvotno često mislimo, već onda kad na ovaj ili onaj način pomažemo drugima.

Svaka promjena u životu, pa tako i pokretanje jednog bloga, donosi sa sobom nove i zanimljive spoznaje. Zbog nekih sam gorko plakala, zbog nekih skakala po kući od sreće, neke su pak dobile potvrdu svog nepokolebljivog postojanja, poput one; ljudi su ljudi, kamo god da pođeš i čime god da se baviš – neki su divni i sa sobom nose svjetlost, neki baš i ne. Neki te vole, neki preziru, nekima je sasvim svejedno. Neki su spremni pomoći, neki baš i nisu ako nemaju neke koristi od tebe i dok se naučiš kome možeš vjerovati a kome ne, opečeš se nebrojeno puta. No upravo tu i leži sva zanimljivost; nebo posuto zvijezdama dobije svoju čar tek onda kad saznaš koje zvijezde su tvoje…

S obzirom da je ovo rođendanski post, neću puno filozofirati. Isto tako neću držati govore, daviti vas svojim postignućima i nepostignućima (to sam zapravo već obavila 😛 ), ne zato što mi nije stalo, već što sam po tom pitanju smotana i sve samo ne elokventna, da smo sada svi skupa negdje na nekoj zabavi, ja bih vam bila ona što izgubljeno pretražuje prostoriju i traži kutak iz kojeg će moći neprimjetno promatrati svijet oko sebe.

Duboku zahvalnost koju osjećam prema svima vama koji me podržavate suvišno je iti spominjati. Neke promjene koje su mi se dogodile, možda prorijede moje objave jer iziskuju dosta moga vremena, no blog će i dalje ispunjavati svoju svrhu; da bude inspiracija, potiče na razmišljanja i one male pobjede u nama zbog kojih s vremenom mijenjamo svoje poglede na svijet koji nas okružuje.

Hvala vam što ste tu i što me trpite. ❤ I s obzirom da rođendan bez poklona nije zapravo rođendan, pa makar to bio samo onaj blogovski, ovo je izvrsna prilika za jedno maleno darivanje. 🙂
Nekome od vas poklanjam dva primjerka svog romana Putevima svitanja, a ako želite sudjelovati u ovom darivanju, ono što trebate je:

  • podijeliti ovaj post pod javno na Facebooku,
  • ostaviti komentar (na mojoj Facebook stranici ispod linka na ovaj post) ili tagirati osobu kojoj bi ju rado poklonili.

Igramo se do nedjelje 02.07. Sretno svima! 🙂

Do tipkanja,
vaša Brankica

23 Comments

  1. 🎊✨🎉😊 Srećan rođendan draga Brankice 🙂 Želim ti još puno uspešnih, kvalitetnih postova i još veći broj pratilaca. Sve lepo što ti se dešava i što će ti se, sigurna sam, tek dešavati si zaslužila ღ 😘

    Liked by 1 person

  2. Najsretniji ročkas blogu Brankice! 🙂 Tvoj blog je meni predivan i nadam se da ćeš još dugo ostati u ovom svijetu. Pročitala sam prvi tekst i meni je super. Znam osjećaj kad gledaš stare tekstove i osjećaš taj neki sram, ali nema razloga za to. Tekst je baš u tvome stilu, a nadam se da ću Puteve svitanja uskoro kupiti jer to istinski želim. Veliki zagrljaj ❤

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s