Koliko je samo snova propalo zbog uzrečice; A što će selo reći?…

Da znam pisati shvatila sam u srednjoj školi kad je moja profesorica hrvatskog jezika izdvajala moje zadaćnice sa strane kao primjer drugima. Gledala bih ju blijedo iz svoje klupe preko hrpe knjiga netom posuđenih u knjižnici i pitala se: Ma o čemu ova priča?! Nije joj puno trebalo da zapali iskru u meni, iskru koju je društvo jedva dočekalo da što prije ugasi, dobro utaba nogama da se više nikad ne vrati. Nije prošlo dugo, a pisanje se našlo pri samom dnu mojih prioriteta. Nema veze što sam se zbog njega osjećala dobro, nema veze što je svaki moj ulazak u taj svijet bio poput odlaska na neko mjesto koje malo ima veze sa onim koji me okružuje, prestala sam ga potpuno prakticirati.

Selo je iznijelo presudu, a selo, jebiga, treba slušati. Ono zna što je dobro, a što nije. Što je prihvatljivo, a što spada u isti koš sa jednorozima, vilama i životu u oblacima.

I nije mi ovo bilo prvi put, a bome ni zadnji. Selo mi je često u životu znalo stati na žulj  jer sam nekako baš uvijek birala činiti ono što ono ne odobrava pretjerano. Nekad bi mu se oduprijela, nekad ne bi. Moj nagli odlazak u Irsku jedan je od takvih primjera: Tko normalan, Brankice, napušta stalni posao i redovnu plaću i odlazi u nepoznato?!  Misliš da si vani itko i išta? Misliš da će te prihvatiti? Pa svatko svagdje gleda samo svoga….
Činjenica da nisam krstila svog sina još je jedan trn u oku mnogih:  Brankiceeee, duša ti raja vidjeti nećeee… Osudite me slobodno, optužite za nemajčinstvo i bogohuljenje, ali ja i dalje vjerujem da je veći grijeh raditi nešto iz navike, običaja, zbog one: Pa svi to rade, ako je to nešto što ne osjećate, što ne živite, što vam zapravo baš ništa ne znači, samo je još jedan dodatni papir koji pospremite lijepo u ladicu, dodatna kvačica na to do listi da bi selo bilo sretno. Uostalom, kakvo ja to pravo na izbor dajem svojem djetetu ako mu već po rođenju namećem u što treba vjerovati?

Anyway…

Svatko od nas je osjetio selo na svojoj koži, bilo da se radi o poslu, hobiju, odabranom partneru, stilu života, ma bilo čemu. Svi smo zbog sela barem jednom u životu podrezali svoja krila, što iz straha od osude, što zbog mrskog nam iskakanja iz zadanih okvira i stajanja postrani potpuno sami.

Postoji u nama to nešto što silno žudi za prihvaćanjem. Baš nitko ne želi biti crna ovca, onaj u kojeg se upire prstom, koji poput školarca stoji u centru dok svi oko njega s podsmjehom izvikuju njegovo ime.. Čak i oni najhrabiji među nama, oni koji se usude, često pokleknu. Pritisak okoline postane neizdrživ, njen se uporni, odriješiti glas provlači kroz naše biće, ponavlja se neprestano poput pokvarene gramofonske ploče dok nam potpuno ne ispere mozak.

Nema jedinstvenijih i kreativnijih bića od nas pa opet baš sve ćemo učiniti da uguramo u kalup bilo sebe bilo druge i od svojih seljana dobijemo odobravanje i potvrdu vrijednosti i dalje uvjereni da smo slobodni i živimo svoj život. Hm, da.

Jedna sam od onih koju apsolutno zaboli neka stvar kako i s kim drugi žive dok god je njihov izbor zaista njihov i ne nanosi štetu nikome. Ako se ne slažem s onim što predstavljaju, ne nabijam im to na nos, povlačim se. Zašto bi se itko mijenjao zbog mene? Zašto bih se ja mijenjala zbog ikog osim zbog sebe same? Zašto bi se svi morali složiti sa mnom? Zašto bi se ja morala složiti sa svima? I zašto bi si to međusobno morali nabijati na nos?

Svaki naš pokušaj mijenjanja s ciljem da udovoljimo nekome drugome je čisti primjer Sizifovog posla. Guraš, trudiš se i taman kad misliš da si stigla do cilja, udovoljila seljanima, strovališ se s vrha planine jer zaboravljaš da se selu ne može udovoljiti. Dovoljan je samo jedan mali, po njihovoj procjeni, krivi potez i ti si opet svo ono zlo i naopako s početka priče koje sebično sve hoće po svom.

I zašto onda to radimo? Zašto sam to radila i zašto se i dan danas uhvatim kako to potpuno nesvjesno radim bez obzira na trud koji ulažem u to da ne dam nikome da me oblikuje i prikraja po svojoj mjeri?

Tako je lakše. Neki dan mi je to postalo savršeno jasno…

Moj Noa nije tipičan četverogodišnjak. Osim što je zahtjevno i vrlo tvrdoglavo dijete malo čemu pristupa oslanjajući se na pravilo većine. Primjerice, kad dođemo na igralište, neće poput većine djece uletiti među sve one rekvizite i početi se igrati, nego će stati negdje uz rub i promatrati, obično jedva milimetar odvojen od mene, kao da igralište u najmanju ruku predstavlja deveti krug pakla. Tek kad sve dobro snimi i procjeni, upada unutra, pažljivo birajući hoće li kome i kako prići.  Ponekad uopće ne želi na igralište. Ponekad me tjera da se šetamo okolnim parkom, provlačeći se ispod krošnji drveća, preko uzbrdica i nizbrdica, postavljajući pritom milijun pitanja na koja je gotovo nemoguće dati odgovor, ali ih on uredno očekuje, ljuteći se pritom ako nisam ispunila bilo koju od njegovih zadanih stavki. Moj muž i ja ga znamo u šali zvati Hitler, jer baš sve mora biti po njegovom, onim redosljedom kako je on zamislio i nije mu ni najmanji problem to svoje mišljene iskazati jasno, glasno i odriješito. Ponekad me njegova osebujnost strahovito iscrpljuje, uhvatim se kako gotovo bez daha pokušavam uhvatiti njegov ritam, a u dubini duše vrisnem: Pobogu, zašto ne možeš biti kao druga djeca?! Zašto baš ti moraš biti poseban?!

Istog trena kako sam izgovorila te riječi, osjetila sam kako me preplavljuje sram, iako nisu bile izgovorene naglas. Zatim spoznaja, kako će svatko od nas o čemu god se radilo poprijeko posmatrati svako iskakanje iz uhodanog  uzorka držeći se samo provjerenog recepta, iz samo jednog razloga: Tako je lakše. Tako možeš mozak pustiti na pašu i odahnuti. Tako ne moraš razmišljati, ne moraš pretjerano paziti… Tako ćeš izbjeći selo da govori i svi skupa živjet ćemo sretno do kraja života. Hm, da.

Naoružala sam se strpljenjem i bez pogovora pratim sinove korake po uzbrdicama i nizbrdicama, postajući svjesna kako nas naša vlastita djeca mogu puno toga naučiti, dovoljno je samo dozvoliti im da se izraze, izbrisati iz misli onu:  A šta djeca znaju? Znaju ponekad puno više od nas…

Do tipkanja,
vaša Brankica

Napomena: Ovaj tekst je imao svoju premijeru na APortalu.

8 Comments

  1. Selo moje ljepše od Pariza 🙂 Seljani nisu ništa do rulje sa vilama i bakljama koja dolazi da uništi naše snove i uvjerenja jer su drugačiji od njihovog. Lijepo si ti ovo napisala, Brankice i potpisujem. Nažalost, na našim prostorima je selo itekako jako i rijetki se otrgnu tom “šta će selo reći”. Iskreno, apsolutno me ne interesuje šta selo ima reći. Nije me nikad ni interesovalo niti će kad interesovati 🙂 Svaka čast na ovome 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s