33 etc. – “Važno je u životu pronaći svoju strast i baviti se njome što je više moguće”

AKO NAM PREGORI ŽARULJA S VREMENOM ĆEMO SE NAUČITI I NA SVJETLOST SVIJEĆE, A S VREMENOM I NA POTPUNI MRAK. TAKVI SMO MI LJUDI, SPREMNI PODNIJETI SVE ŠTO NAS SNAĐE..

Na svom dosadašnjem putu shvatila sam da su teške situacije u kojima sam se sama nalazila od mene uvijek zahtijevale ono  što nikad nisam htjela niti znala biti. Ono čemu sam se opirala misleći da to jednostavno nisu moje prirođene osobine koje sam godinama prihvaćala kao mane pokušavajući ih zaobići i do cilja doći zatvarajući pred njima oči. No život ih je uporno servirao. Jednu za drugom. Sve ostalo je stajalo, a sa svime time stajala sam i ja…

Nije svakodnevna pojava u potpunosti se pronaći u tuđim tekstovima, pomisliti dok isčitavaš tuđe misli: Da! Da, upravo to! Osjećati se kao da je dio tebe zagubljen negdje u nekome koga ne poznaješ osobno. I kad se tako nešto dogodi, naravno da beskrajno uživaš, a pitke riječi koje upijaš kroz ekran, griju ti srce i mame osmijeh na lice…

Upravo takav dojam na mene je ostavila Jana, autorica zaista jedinstvenog bloga – 33 etc. i njen pristanak na virtualno ispijanje kave bio je jedna od onih stvari koje ti trenutno poprave dan i u tebi probude bezbroj pitanja.
Za svoj blog Jana kaže da je nastao iz dnevnika dviju mladih žena – jedne stvarne i jedne nestvarne. Već u startu, samo s ovim opisom, mene je potpuno zaintrigirala, a koja je koja i što kroz njih čitateljima Jana želi poručiti, saznajte u nastavku. 

Jana dobrodošla! Za početak upoznaj nas malo bolje s nazivom svog bloga, odnosno s kvakom 33? Što te inspiriralo da pokreneš blog i što nam njime želiš poručiti?

Za početak, hvala ti na pozivu da gostujem na tvom blogu koji redovno pratim i veselim se svakom novom tekstu.

Kvaka 33? Iako sam nedavno pisala o Kvaki 35, mislim da je u mom slučaju kvaka 33 bila ključna. Sa navršene 33 godine započela sam svoj blog jer je to bila ključna godina u mom životu u kojem su se moja takoreći cjeloživotna razmišljanja prelila sa neke litice.  Jednostavno sam osjetila da više ništa nije kao prije – odlučila sam krenuti u nekom svom smjeru. Iako se u mom stvarnom životu nije puno stvari promijenilo (i dalje radim na istom poslu, živim na istom mjestu i život i dalje ide nekim svojim ustaljenim tokom za sada) – ja sam se promijenila, počela pisati i po prvi put u životu osjetila istinsku radost jer radim nešto u čemu silno uživam. Naziv 33 etc. Iliti 33 i tako dalje zapravo označava onaj put kojim sam krenula od 33. godine  počevši pisati svoj blog polako mijenjajući vizure u životu.

Blogom želim poručiti ono što on za mene osobno simbolizira – važno je u životu pronaći svoju strast i baviti se njome što je više moguće. Svatko od nas ima svoje afinitete, svatko ima svoja veselja, ali rijetki im se, uvijek nalazeći neke izgovore, posvećuju.

Uzimajući u obzir realnu životnu situaciju svakoga od nas, uporno tvrdim da moramo ići za svojim snom i posvećivati dužno vrijeme onome što nas ispunjava. Tada naš život ima smisla. 33 etc. je upravo to – moje dužno vrijeme posvećeno onome što me iznimno veseli i ispunjava – razmišljanja koja pretačem u riječi gradeći na taj način drugačiji život za sebe, a nadam se, s vremenom barem malo i za druge 🙂

Što radiš kad ne blogaš?

Uuu… što ne radim?! Mama sam četverogodišnjaka. Jel bi to bio točan odgovor? 🙂 Dakle, radim (regular job u Sveučilišnoj knjižnici), jurim u vrtić, iz vrtića kući, pa opet van dok se premoreni ne vratimo ponovno kući. Među pobacanim Borninim stvarima u torbi uvijek puna nade nosim neku knjigu koju upravo čitam nadajući se nekoj filmskoj sceni u kojoj Borna satima gradi dvorac u pješčaniku, a ja u poluhladu neke klupice čitam i uživam. Osim što mi ista knjiga stoji u torbi već više od mjesec dana – nemam više ništa drugo reći po tom pitanju 🙂 Kada navečer sve utihne, onda me uhvati uzbuđenje  od svega onoga što bih htjela napraviti, a nisam stigla tijekom dana – čitati, pisati novi post, istraživati neke teme koje me zanimaju, učiti strani jezik…Ako izuzmemo svakodnevnicu, ono u čemu neopisivo uživam su putovanja i posjećivanje novih mjesta što me ispunjava do neviđenih granica,  obožavam more pored kojeg bih mogla sjediti danima, uživam u glazbi i u posljednje vrijeme – čitanju biografija.

Najveća inspiracija jest život sam. Unatoč njegovoj prividnoj jednoličnosti, pored otvorenih očiji, prepun je iznenadnih misli i neočekivanih nadahnuća.

Ono što tvoj blog čini posebnim je priča u nastavcima koju nam donosiš kroz lik djevojke Bele koja kreće put New Yorka u ostvarenje svojih snova i želja. Možeš li mi reći što te potaklo na pisanje ove priče i koja je poruka koju njome želiš prenijeti?

U trenutku kad sam počela pisati blog, nije mi bio najjasniji smjer u kojem bih trebala ići, imala sam samo snažnu volju da počnem pisati – što se vjerojatno i vidi u prvim tekstovima. S vremenom su se moja i Belina priča odvojile iako su krenule iz istog izvora – želje da krenem put onoga što volim i želim. Bela se preselila u svoju zasebnu priču ostvarujući svoje snove iako je na tom putu očekuju još razni zastoji, premišljanja, realne životne poteškoće i izazovi. Vjerujem da će ih na kraju sve savladati jer duboko vjerujem u nju. Bila sam potaknuta pisati kako Belinu priču, toliko i svoja razmišljanja kako bih prenijela poruku koju snažno zagovaram – dužnost svakoga od nas da prepozna ono što voli i što ga pokreće, da koracima kojima može krene prema tome i cijelim tim putem bude sretan. Duboko sam uvjerena da je to naše poslanje i poanta našeg putovanja ovim životom koji nam je dan.

Čitajući, često nisam mogla uočiti razliku između tebe i Bele. Ima li i koliko tebe u Beli? 

Kako sam i napisala u blogu, često nisam sigurna koja je koja i da je to na neki način moja sreća. I čitateljima sam preporučila da probude Belu u sebi koja simbolizira naš alterego koji se u nekom trenutku odvojio od nas i krenuo stazom kojom smo željeli poći. Koliko ima mene, ima i fikcije naravno. Izdvojila bih detalj i mjesto radnje u koji sam smjestila Belu –  New York – grad svih mojih stremljenja i kao što sam napisala u jednom postu dom moje duše. Mislim da je neizbježno da se u liku pojavljuje autor – autorova je odluka koliko se kroz neki lik želi (raz)otkriti. Ali da, u Beli ima puno mene 🙂

Način na koji si predstavila Belu me oduševio. Kažeš da je Bela djevojka koja živi sasvim neobičan život zatrpan obvezama sa sasvim malo vremena da zastane i razmisli što želi i o čemu sanja. Vjeruješ li da su ljudi u današnje vrijeme izokrenuli svoju perspektivu i umjesto da potragu za svojim snovima doživljavaju kao nešto sasvim obično i normalno u životu, često upravo ta potraga ima prizvuk neobičnosti i nečega što se događa samo rijetkima, sretnicima, a ustaljena svakodnevnica koju obavljamo potpuno robotski i bez užitka nešto što se opisuje onom; Ah, to ti je život, to je tako..?

Pa da, u tom smislu, svi smo mi pomalo Bela. Živimo svoje neobične živote u kojima često ne uživamo.

Uživanje doživljavamo kao neki nenadani dar s neba za koji se često puta pitamo zaslužujemo li ga uopće i samo čekamo kad će iščeznuti, a mi se vratiti u svoj život na traci. Svjedočim tome svakoga dana. Ono što je porazno jest da takvim životom žive ljudi u najboljim godinama i svojoj punoj snazi. Vlada golemi defetizam i prepuštenost rutini do zabrinjavajućih granica.

Ta životna filozofija usađivana je u nas generacijama kroz sve društvene zajednice počevši od obitelji. Kada malo bolje pogledamo, zaista je neobično živjeti životom kojim nismo zadovoljni, a učili su nas godinama da je neobično ono suprotno – biti zadovoljan i sretan. Pristajemo li zaista na teoriju u kojoj su ljudi koji žive sretnim životom iznimke? Srećom,  to je samo stvar naše odluke.

Otkrij nam svoj ritual pisanja. Kad najčešće pišeš? Gdje dobijaš inspiraciju za svoje tekstove? I ono što mene osobno najviše zanima, kako uspijevaš nalete inspiracije koji, kad je pisanje u pitanju, obično ne pitaju ni za vrijeme ni mjesto, uklopiti u život i obveze jedne majke? 

Uhhh….Pišem uvijek i svugdje u svojoj glavi. Realno vrijeme u kojem sjedim ispred laptopa su kasni večernji sati kada po tipkovnici skupljam sve ono zapisano u glavi tijekom dana. Inspirira me sve oko mene, naizgled beznačajno i uobičajeno. Svaki dan pješačim do posla i toj šetnji se svakoga dana neopisivo veselim jer znam da će naići neki novi tekst u mojoj glavi. Često mi se vraćaju stvari o kojima sam razmišljala i prije nekoliko godina za koje tek sada osjećam da ih mogu razriješiti upravo pisanjem. Tekst Velike stvari iza scene doslovno sam tipkala na šest različitih lokacija tako da je svako mjesto kao i vrijeme – pravo. Kao majka ne mogu si ni priuštiti drugačije, ali nekako osjećam da je to pravi ritam za mene 🙂

Nekim su dušama za život potrebne nepregledne i otvorene livade. Ne da bi njima neprestano trčale, samo da mogu znati da su uvijek otvorene. To zaustavlja njihovo lutanje.

Upoznaj nas sa svojim projektom Bookhelp.

Moj mini projekt Bookhelp još nije zaživio onako kako bih htjela. Nedavno sam pročitala da je svaki od problema razriješen u nekoj od knjiga i s time se slažem u potpunosti. Kako cijeli dan trčim za vremenom za pisanje, uvijek se nekako radije odlučim da ga utrošim na pisanje nekog novog teksta, pa se kao rezultat toga pročitane knjige koje bih htjela predstaviti u Bookhelpu samo nižu na mom stolu. Mislim da pisana riječ ima veliku moć i ideja mi je bila predstavljati knjige na način da probam odgovoriti na pitanje kako mi ova knjiga može pomoći? Istina je da svatko u knjigama pronalazi različite odgovore, a ja sam Bookhelpom sam htjela potaknuti na njihovo aktivnije traženje. Pritom ne mislim samo na publicistiku već svakako i lijepu književnost koja je prepuna ispisanih životnih istina. Jako me intrigiraju i bajke i cijela misterija oko njihovih interpretacija. Za sada, moj Bookhelp čeka svojih 5 minuta 🙂

Možeš li nam navesti svoje najdraže blogove koje pratiš i objasniti zašto su ti najdraži?

U posljednjih nekoliko mjeseci upoznala sam zaista divne blogove i njihove još divnije vlasnike. Ako ograničimo mojih top 5 to su svakako:

  1. Brankica Stanić
  2. Knjiga inspiracija
  3. Naranča
  4. Stvarati, voljeti, živjeti
  5. Mirma u zemlji čudesa

Od slatkih blogova redovno pratim blog Like Chocolate.

Ima ih još mnogo koji prekrasno pišu, ali i ovim putem moram iskazati svoje oduševljenje sa energijom koja vlada među blogerima, nesebičnošću, podrškom pa u konačnici i ljubavlju prema radu ostalih u kojima prepoznaju kvalitetu i posebnost. Kompetitivnost kojom je toliko zaražen naš svijet na svim razinama – od poslovne do osobne ovdje je potpuno zamijenjen zajedništvom i orijentiranošću ka nekom višem cilju. Prekrasno.

Tvoj post, Velike stvari – iza scene, je jedan od boljih tekstova koje sam pročitala u zadnje vrijeme. U njemu je toliko istine i inspiracije, da sam osobno dok sam ga čitala htjela highlight-ati gotovo svaku rečenicu. Po meni iznijela si suštinu dvojbe s kojom se svaki čovjek kad tad suoči; ostati voziti se u udobnom i sigurnom vlaku ili se konačno ukrcati na avion kojeg stalno iz daljine promatramo s čežnjom… Vjeruješ li u onu da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj? Da li određenu krivnju za ovakve strahove od života nose okolina i društvo u kojem živimo?

Da… činjenica je da smo odrasli u strahovima, ograničenjima i tek prividnoj slobodi. Teško je nakon toliko godina provedenih u sustavu na svim razinama izaći kao slobodan čovjek. Očekivati takvo nešto bilo bi potpuno utopično. Najveća ironija je u tome što kada bismo baš tada, nakon svih tih godina provedenih u školama i fakultetima trebali krenuti u život kao slobodni ljudi okolina nas je  već toliko zavezala da nažalost postajemo, kako si rekla, neprijatelji sami sebi. Slobodu da to raspoznamo nam, s druge strane, nitko ne može oduzeti kao ni slobodu da preuzmemo odgovornost svoj život i same sebe.

Imaš li kakvih planova vezanih uz svoj blog? Postoji li šansa da jednog dana vidimo ukoričene Beline avanture? 

Iskreno, sanjam o ukoričenoj Belinoj priči, sretna sam jer je  već duže vrijeme u svojoj glavi vidim kao zaokruženu cjelinu.. Ipak, do tada je potrebno još puno posla, kasnih večeri provedenih za svojom tipkovnicom, ali veselim se i tome. U jednoj divnoj knjizi pročitala sam da je uspjeh zajamčen ako uživamo cijelim putem do njegova ostvarenja. Ja mogu reći da na tom putu zaista uživam.

Za kraj, reci nam po čemu bi htjela biti pamćena? Što je ono što želiš ostaviti u naslijeđe?

Velika mi je želja napraviti nešto dobro za druge, biti korisna, nastaviti pisati jer vjerujem da će se jednoga dana otvoriti vrata da na nekom širem planu napravim nešto dobro, kako za sebe, tako i za druge. Upravo sam pogledala divan film Smisao života jednog psa. U svom posljednjem životu nađe se zavezan na kratkoj uzici neke straćare govoreći: „Više nisam trčao. Više se nisam zabavljao. Više se nisam igrao. KAO DA SU DANI PROLAZILI BEZ MENE.“

Voljela bih da svi moji dani budu puni mene u njima, a da pritom imam priliku raditi dobro za druge.  Nekako većeg smisla od toga ne vidim. 🙂

Jana - 33 etc.

Nadam se da ste, poput mene, uživali u toplini koja izvire iz Janinih riječi.
Ovu zanimljivu i posebnu mladu ženu, možete pratiti i na Facebook stranici, te Instagramu.

Do sljedećeg coffee break-a,
vaša Brankica

9 misli o “33 etc. – “Važno je u životu pronaći svoju strast i baviti se njome što je više moguće”

  1. Janu sam otkrila relativno nedavno i oduševila me svojim pisanjem, blogom, Belom … sve oko nje ima divnu energiju i iskreno se nadam da će svojim pisanjem uspjeti napraviti ono što si priželjkuje! Baš kao i da ostvari svoj smisao da dani budu puni nje, a da drugima pomaže – prekrasno! Time je i meni dala moj smisao ❤

    Liked by 2 people

      1. Hvala ti draga moja, i meni čak nedostaje moje pisanje i ilustriranje 🙂 nadam se i ja da ću se uskoro ponovo baciti u tom smjeru .. za sada imam neke druge stvari koje rješavam. Ma kako to obično ispadne, sa svakim povratkom budemo još bolji i još dublje izviremo iz sebe! ❤

        Liked by 1 person

      1. Tako je Brankice, objavila sam jedan od njenih postova i iskreno se nadala da će se i tebi svidjeti i da će se dogoditi upravo ovo što se dogodilo – bile ste na virtualnoj kavici i na taj način si ju predstavila puno široj publici nego što bih ja mogla! Jana i njen blog su to zaslužili! Ovako su svi sretni i zadovoljni ❤

        Sviđa mi se

  2. 33etc

    Draga Brankice, od srca ti hvala na ovakvom uvodu za koji mogu reći da me dotaknuo kao rijetko što u zadnje vrijeme. Hvala ti što si me predstavila otvorena srca i prepuno pozitivne energije. Jako sam sretna što sam gostovala na tvom blogu koji je i moja inspiracija i nadam se da je naše druženje tek započelo! <3<3<3

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s