Nije život kratak – mi se kasno sjetimo živjeti…

Uhvatim se nekad kako žurim. Kako trgam šavove svog prirodnog ritma i nestrpljivo iskačem u svijet koji uspjeh mjeri brzinom, gomilanjem, posjedovanjem…
Osjećam nemir, kao da sam uvijek u nekom zaostatku i što više kvačica stavim na neku od svojih lista, taj se osjećaj produbljuje.
Društvo u kojem sam osuđena na život likuje, broji žrtve, naivce koji padaju na uzrečicu, više je bolje, više nosi prizvuk beskrajne sreće u svojim plodovima, dok nas istovremeno pretvara u marljive radilice koje vrijedno pridonose svima, ponajmanje sebi.

Vlastitom odlukom i izborom nezaposlena sam u klasičnom smislu – ne radim za nikog, ne ustajem se ujutro rano i ne odlazim na posao. Ipak radim, možda više nego ikad prije, no to ne doživljavam tako jer ono čime sam se odlučila baviti je ujedno ono što zaista volim, a moje zadovoljstvo tim izborom se reflektira i na sva druga životna područja. Negdje sam pročitala da trud koji ulažemo u nešto nije trud ako ga pokreću strast i ljubav. Živa istina. Ipak, za mnoge, moje pisanje je tek hobi dok sam zapravo u suštini samo supruga i majka, točnije kućanica.

Pitaju me obično: „Gdje radiš?“, dok im pogled kao neprimjetno klizi po mojoj jakni iz Penneysa (nešto kao New Yorker u Hrvatskoj), no name trapericama, starkama koje su vidjele i bolje dane, torbi punoj dječjih igračaka, krekera, sokića, banana i svih ostalih majčinih rekvizita potrebnih za održavanje zadovoljstva djeteta.
„Nigdje“, kratko odgovaram osjećajući određenu nelagodu jer već znam kamo ovakav razgovor vodi; pravo u srce mog trivijalnog postojanja. Jer biti supruga i majka, baviti se pisanjem i biti sretan što imaš privilegiju da živiš život koji zaista voliš nije ništa drugo doli čista trivijalnost.

Jebeš osobno zadovoljstvo kad ne sudjeluješ u bjesomučnoj utrci za više novca, više materijalnih posjedovanja, jakni koja nije iz Penneysa, srčanom u pedesetoj i djeci koja te preziru i liječe se na psihijatrijskim stolicama jer te, dok su odrastali, nikada nije bilo da im pružiš prijeko potrebnu ljubav…

„Oh, tražiš šta?“
„Ne baš…“
Zbunjenost na licu, a zatim lampica:
„Ma da, razumijem…malo dijete, muž i tako to…Uživaj dok možeš!“ dodaju i samo tako interes za daljnjim razgovorom drastično se smanjuje, onako je više usput sa sažalnim prizvukom.
Obično se ne trudim objašnjavati (čemu?), razbijati nečije predrasude. Nekad se zainatim pa namjerno dodajem dozu nevažnosti svom postojanju, na pitanja poput, što radiš po cijele dane, odgovaram: „Ah, nađe se već nešto…Peglati recimo uvijek možeš…“
Nekad pokušam sa: „Pišem…“, i obično zažalim jer tada slijedi niz još blesavijih pitanja koji skupa sa finalinim i onim najbitnijim, koliko zarađuješ od toga?, ne služe apsolutno ničemu osim pokušaju isticanja inferiornosti u mom statusu naspram njihovog.

Lagala bih kad bi rekla da me takvo ukalupljivanje ne dira. Potrudim se ostaviti dojam da me ne dira, no u svoja četiri zida ponekad vidam rane svog uvrijeđenog ega koji, naviknut na posmatranje svijeta koji uspjeh mjeri posjedovanjima, teško prihvaća moju težnju srca za življenjem jednostavnog života. Uspješnog, ali po mojim mjerilima.

Natjera me tako taj ego da i ja pomislim da je više bolje, da je više potrebno za opstanak u današnjem svijetu, da ću s više biti ispunjenija, sretnija. No srećom to ne traje dugo, taman toliko da osjetim kako sama sebi dajem šamarčinu dok osvješćujem prave životne vrijednosti.

Pritom ne mislim da je jedino moj put ispravan, da su svi oni koji umjesto za sebe rade za druge, u zabludi. Naš izbor puta dok god reflektira ono što zaista volimo i želimo – nije bitan. Bitan je značaj koji za nas ima ono što radimo, ne ono što drugi misle o tome, što žele od nas, što naš ego želi da bi se prikazao boljim i uspješnijim od drugih.

Svaki moj uspjeh postignut zahvaljujući potrebi da se uklopim, radim ono što svi rade, što je logično, rezultirao je tjeskobnim srcem koje se borilo za otkucaje…

Suprug mi je neki dan pričao o svom kolegi sa posla koji svoju djecu viđa samo kratko nedjeljom jer sve ostale dane ujutro odlazi na posao dok oni spavaju i vraća se navečer kasno kad oni već odu u krevet. Ženu pozdravlja u prolazu, ovlaš je ljubi u obraz, odsutan duhom i tijelom i nastavlja svoju potragu za više koja će mu jednog dana omogućiti da uspori. Kada? Kad izgubi ono najvrijednije? Svoju obitelj i svoje zdravlje? I ne, nemojte mi, molim vas, početi sa onom; najbolje da pusti svoju obitelj da gladuje, nemojte mu dizati žrtveni spomenik, ne stavljajte svoje ni njegove životne odluke u koš – Nisam imao/la izbora – jer je to laž. Na kraju krajeva, on svoju obitelj i je pustio da gladuje, ali za nečim puno bitnijim od novca.

Wisely, and slow. They stumble that run fast. William Shakespeare

Još jedan primjer je moja prijateljica koju danas jako rijetko viđam. Oduvijek je stremila visokom položaju u društvu i svaki put sve većoj zaradi novca, nikad nije bilo dovoljno, uvijek je netko imao više i tjerao ju da i sama isto postiže. Nema veze što taj isti posao uopće ne voli, nema veze što sigurnost kojoj stremi zapravo ne postoji, što je dovoljan tek trenutak da se sve sruši poput kule od karata jer na njenom životnom putu ne postoji ključna stvar za opstanak – ljubav. Znam to vrlo dobro jer sam i sama provela punih 10 godina svog života radeći nešto što ne volim. Bez obzira na ostvarene uspjehe u tom vremenu, ne mogu, a da ne pomislim: Bože, kako potraćeno vrijeme. Ne znače mi apsolutno ništa.

„Brankice, ne budi idealist!“, zna mi reći, „Tko još voli svoj posao? Tko uopće voli raditi? Nitko! Ali svi radimo! Jer moramo, jer nam je to dužnost ako želimo dobar život. Jer donosi prijeko potrebni novac…Od ljubavi i snova se ne živi…“
Od mrskih nam dužnosti koje obavljamo robotski da bi zadovoljili svoju glad za posjedovanjem, da?

Idealist ili ne, odgovorno tvrdim, od ljubavi se jedino i živi. Sve ostalo samo produbljuje naše nezadovoljstvo dok se kotrljamo kroz dane svog života, čini ga konstantom, nečim što komotno može pisati na našem nadgrobnom spomeniku: Ovdje počiva nezadovoljstvo. Tvrdoglavo i uporno življeno.

Svijet kao da je poludio za više svega – novca, seksa, takozvanih prijatelja, veza, materijalnih stvari, gonjen nekakvim osjećajem krivnje ako uspori, osjećajem dužnosti. Sve u životu počinje nositi etiketu površnosti i nekvalitete, a život se bespotrebno zakomplicira i odjednom postane tako težak…

Dužnost ubija. Tvoj mukotrpni rad je uzaludan ako ga ne pokreće ljubav.
Sve sretne ljude koje znam su oni koji su sljedili svoju strast, njegovali svoju ljubav, slušali želje svog autentičnog bića. Sve briljantne ideje, sve velike promjene nisu pokrenule osobe okovane modernim načinom života, opterećenim gomilanjem, bez velikog reda i smisla. Nije ih motivirala potreba za više, već potreba da u toj silnoj buci i zbrci pronađu onaj komadić sebe zbog kojeg sve ono što rade duboko u njima rezonira ljubavlju i zadovoljstvom…

Manje je više.
Pojednostavni.
Ne žuri.
Nije život kratak, samo se mi kasno sjetimo živjeti…

Želim vam divan dan,
vaša Brankica

P.S. Naslov posta je citat preuzet sa interneta kojem ne znam autora. Ako tko zna, nek javi 🙂

17 Comments

  1. Super je što voliš pisanje i to je jedno od najljepših zanimanja jer je radno vrijeme fleksibilno. Ipak, postoje druga zanimanja koja nemaju takvo radno vrijeme (a ne mogu svi da pišu ili slikaju) i koliko god želio da imaš više vremena za sebe i druge – nećeš ga imati.
    Vjerovatno ni ti ne bi mogla živjeti,kao majka koja ima dijete, na ovakav način da nemaš muža koji radi i pomaže ti.

    Ipak, shvatila sam šta želiš reći sa druge strane jer postoji mnoštvo ljudi koji imaju sasvom dovoljno novca ali gomilaju sebi još više radnih sati i obaveza (iako ih niko ne tjera) samo da bi zaradili što više a porodica ispašta.

    Tako da, nemoj se ljutiti, ali koliko god da si u pravu u vezi načina života kojim ti živiš, neki ljudi nisu u opciji da žive pod laganijim tempom ma koliko željeli. Moj otac je ostao sam kada je meni bilo 8god a sestri 5 i sigurno bi ostali gladni da je odlučio da se bavi pisanjem umjesto poslom koji ima 12časovno radno vrijeme. Ipak, sada smo mi odrasle i on je u penziji i napokon živi i radi ono što voli. Tada nema šanse da je mogao.

    Odavno sam shvatila da je svaki život drugačiji i ni za koga ne važe ista pravila jer se niko od nas ne rađa sa istom startnom pozicijom.

    Lijep pozdrav 🌹🌹🌹

    Liked by 3 people

    1. Nema razloga da se ljutim 🙂 Razumijem što želiš reći, no poanta teksta nije moje pisanje, mogla sam se baviti bilo čime drugim, to sam i navela u tekstu, poanta je u predrasudama koje ljudi imaju kad svjesno ne sudjeluješ u utrci za novcem, kao i u važnosti voljenja onoga što radiš, što god to bilo. Kao netko tko je bio na obje strane, vrlo dobro znam razliku.
      Rijetko tko ima tu čast da čitav svoj život uživa u načinu života koji voli, životne okolnosti ponekad znaju biti posebno okrutne (ovo isto govorim iz iskustva) Ipak, smatram da nikad ne treba odustati od pokušaja da u životu radiš ono što zaista voliš, pa makar za to imala priliku tek u penziji, jer su dobrobiti takvog života ogromne…
      Šaljem puno pozdrava 🙂

      Liked by 4 people

  2. Sviđa mi se tekst. Mislim da o njemu ne treba promišljati doslovno jer svaka stvar u životu se može promatrati sa nekoliko razina…

    Razumijem što želiš reći i nadodala bih još nešto – ako stavimo sa strane gomilanje novaca i materijalnih dobara u životu (jer u Hrvatskoj npr. ljudi svojim radom ne gomilaju ništa osim muke :). Stav o tome da si u prihvaćenim životnim tijekovima samo ako radiš službeni posao je toliko rasprostranjen među svim dobnim skupinama ljudi kao i defetistički stav da je “to jednostavno tako”, “tako je svima”, “šta ćeš”, “dobro da nije gore” itd koji je toliko poražavajući da ga već treba promatrati kao sociološki fenomen ili zažetak nekog modernog mita. Okruženi smo ljudima koji upražnjavaju tu životnu filozofiju koja realno u ovom trenutku nema veze sa njihovim materijalnim stanjem. Pričam o stanju u njihovom mozgu. Meni osobno je nevjerojatno da netko proživi cijeli svoj život bez izravnog sudjelovanja u njemu nošen strujom okoline.

    Kad pročitam ovakav tekst budem zahvalna jer postoje ljudi na drugoj strani mita i to me čini jako sretnom 🙂

    Liked by 3 people

  3. „Brankice, ne budi idealist!“, zna mi reći, „Tko još voli svoj posao? Tko uopće voli raditi? Nitko! Ali svi radimo! Jer moramo, jer nam je to dužnost ako želimo dobar život. Jer donosi prijeko potrebni novac…Od ljubavi i snova se ne živi…”- ne govore ovo samo Vama 🙂 … ili ova dobro poznata rečenica: “Uživaj dok možeš”… Apsolutno Vas razumijem Brankice, ali isto tako ne trebate ni mariti za mišljenja ljudi kojima je vrhunac da li su starke Converse ili no name, da li radite, za koliku platu, na kojoj poziciji. I kojima život prođe u zarađivanju novaca, koje kasnije ne znaju gdje potrošiti jer su život tek tako potrošili. Meni se baš sviđa što ste idealist i što ste se organizirali da radite to što volite i uživate. I drago mi je što jednim dijelom Vam se može i što ste izabrali da ne budete rob. Big respect! P.s : Tekst je jako dobar i motivirajući !

    Liked by 3 people

  4. Ne znam niti sama od kuda da počnem komentirati ovaj post. Za početak – odličan je, i tema, ali i način na koji si se izrazila jer je teško obraditi ovu temu zbog njene kompleksnosti. I ja se borim sa ovim pitanjima već nekoliko godina, točnije od trenutka kada sam i sama dala otkaz i odlučila prestati sudjelovati u toj utrci hrčaka. Ovako ja to vidim – onaj tko nema izbora neće si moći priuštiti ne sudjelovati u toj utrci. Ali ti ovdje ne pričaš o izborima, već o ustaljenom načinu razmišljanja koje se najčešće javlja upravo kod onih koji imaju taj izbor. Ono što meni najteže pada je, da ne ponavljam baš sve o čemu si pisala hehe, onaj komplet pitanja oko posla – gdje radim, pa jel tražim što i tipičan odgovor – ma uživaj sad dok možeš 😀 nije poanta niti tražim li što, niti jesam li formalno zaposlena, nego uživam li u ičemu za što sam se odlučila. Pa makar to bilo i sudjelovanje u onoj utrci. A općenito mi se ne sviđa stav da se raditi mora i da nam druge nema. Ne zato što smatram da se raditi ne mora, ne smatram to, oh naprotiv! Samo smatram da je u ovom stavu sročeno puno previše ograničenog razmišljanja koje najčešće dolazi od ljudi koji nemaju ograničenja i koji zapravo ne znaju što žele od života pa onda rade jer to moraju. Bez da su pritome i pokušali osjetiti što bi ih veselilo pa probali baviti se time i na taj način imali oboje – i novac i zadovoljstvo … ma prekompleskna je ovo tema za jedan komentar 🙂 🙂 Nadam se da sam uspjela reći što mislim hehe ❤

    Liked by 3 people

    1. Hvala ti draga Slave ❤ Da, ovo je tema o kojoj se može nadugo i naširoko, taman je za jednu podužu kavu koju ćemo nadam se uskoro imati prilike konačno i popiti 🙂 ❤
      A i pročitala sam jednu knjigu na ovu temu nedavno koja me oduševila i o kojoj ću naravno uskoro pisati ovdje na blogu, tako da s ovom temom još definitivno nisam gotova. 🙂

      Liked by 1 person

  5. Bravo, bravo, bravo. Ovo je tako divno i napisano i argumentirano. U zadnje tri godine sam promijenila dva posla – nije bio problem u poslu već u mom općem nezadovoljstvu tj. pristajanju na zadane forme i društvene regule. Danas radim pola radnog vremena, još neko vrijeme, trenutno (s manje novaca i više vremena i najviše slobode raspolaganja vlastitim vremenom) sam sretna i presretna. Želim postati sama sebi gazda – freelance- i idem u tom smjeru. I meni su govorili da je to glupo, nesigurno, nemoguće, ali kada sam pukla zadnji put onda mi je postalo jasno da moram nešto promijeniti. Prvo sam počela pisati blog, a onda sam počela tražiti druge putove. Da je lako – nije. Da nema frustracija, suza, zidova – ima, ali ovo putovanje ne bih mijenjala za ništa na svijetu.
    Odjednom su mi prestiž, statusni simboli i sl prestali biti važni. Odjednom su mi se u zadnjih 5 mjeseci prioriteti drugačije posložili. I sretna sam jer napokon ne trebam nikome ništa dokazivati i iskreno zaboli me što drugi misle o mom izboru profesije/posla jer kao što doktor Seuss kaže: “Say what you want and be who you are, because those who matter don’t mind, and those who matter don’t mind.”

    Liked by 2 people

    1. Da Dunja, upravo to, slažem se sa svakom riječi ❤ ❤ Zanimljivo je kako se sve počne mjenjati i prioriteti i potrebe, ma sve, kompletan pogled na život, kad se konačno odlučimo slušati sebe i krenemo polako, korak po korak prilagođavati svijet sebi umjesto konstantno se prilagođavati svijetu.

      Liked by 1 person

  6. Evo i mene nakon pročitanog teksta i svih komentara… 😀 Tekst je izvrstan, tema je izvrsna, a tvoje izražavanje nevjerojatno. Ja to ne bih znala tako lijepo napisati 🙂
    Ne volim generaliziranje i izigravanje žrtve. Svatko uvijek ima izbor, svatko si slaže prioritete i svatko radi kako najbolje misli i zna. Važno je biti otvoren prema mogućnosti da možeš raditi ono što voliš i od toga sjajno živjeti.

    Kod mene je to ovako: radim dva posla koja obožavam + pisanje nešto malo povremeno. Ipak, nisam jako zadovoljna jer sam u sustavu, imam šefa, nemam potpunu slobodu u tim poslovima raditi najbolje što znam jer me ograničavaju, s nekim ljudima se nikako ne mogu slagati itd. Moj izbor je što i dalje ostajem tamo raditi, a ostajem jer je dobra lova i trenutno se uspoređujem s onima koji imaju manje. Trudim se biti zahvalna jer ipak radim što volim. Ipak, sigurno ću jednom sa zadovoljstvom dati otkaz i sve ih potjerati da ne velim kamo 😀 Ako čovjek ima snove, ne znači da treba odustati od svega ostaloga i glavom kroz zid ići za njima, ali nikad ne treba odustati. Pa neki ljudi nakon godina i godina uspiju u nečemu.

    Uglavnom, slažem se s tobom, a ljudi si ne vole priznati takve stvari jer bi to značilo prihvaćanje vlastite odgovornosti. To nitko baš ne voli 🙂 Ti si puno više od majke i kućanice i sretna sam što mogu čitati tvoje tekstove. Šaljem virtualni zagrljaj ❤

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s