Postoji li tamna strana potrage za srećom?

Postoji li tamna strana naše potrage za srećom?

Svi želimo biti sretni. Svatko od nas na svoj način traga za srećom i čini ono što smatra da će pridonijeti povećanju razine osobne sreće. Netko će čitati self help knjige na tu temu, netko slušati razne motivacijske govornike, netko će iskušati nešto novo  poput meditacije, joge, plesa, netko će se uhvatiti realizacije nekog svog odavno željenog sna. Okružiti ćemo se sretnim ljudima, ljudima koji nas nadahnjuju, što u današnje vrijeme nikad nije bilo jednostavnije i lakše – internet je prepun ljudi koji, čini se, posjeduju ključ sretnog i ispunjenog života i koji svojim primjerom žele pomoći drugima. Inspiracijske priče i misli su posvuda – nerjetko nam daju određeni boost, podignu nas iz depresije i ponude drugačiju perspektivu, te nam pomažu da ostvarimo ili povećamo svoju osobnu sreću.

Recimo da entuzijastično uletiš u sve to, klimaš glavom potvrdno na sve one mudre quotove, slušaš, upijaš, ispravljaš se. Ubrzo počneš primijenjivati naučeno i tvoja razina sreće počne rasti u razmjeru sa tvojim uspjesima. Divota. Osmijeh ti ne silazi s lica, ushićena si. Sretna. Do onog trenutka kad u tvoj život ponovno dođe tuga, frustracija, nervoza – nebitno iz kojeg razloga. Počneš se analizirati, tragati za problemom, a sva ona pozitiva kojom si se zaogrnula počne te gušiti. Svojoj frustraciji obično ne pronađeš ispušni ventil, razumijevanje stanja u kojem se nalaziš jer kamo god se okreneš svi su jebeno sretni.

To što ti ne uspjevaš, pa problem je očito u tebi – nisi se dovoljno trudila, nešto radiš krivo, nisi dovoljno dobra. I to ti obično nenamjerno potvrđuju silni osvrti, komentari, oduševljeni ljudi, srčeka, smajlići, floskule poput: budi sretna, isijavaj sreću, zrači ljubav…  Svi su super, samo si ti u banani. Odjednom eto problema, zbog problema kojeg, da stvar bude gora, na prvom mjestu nije ni bilo.

Greetings from beautiful city of Cork! 💞💞 #holidays #cork #ireland #riverlee #love #relax #enjoylife

Objavu dijeli Brankica Stanić (@brankica.stanic)

Susretala sam se i dalje se susrećem s ljudima kojima je fokus na mogućnosti uživanja apsolutne sreće, pozitive i mira. Obično slijede neku od inspirativnih ideologija koje obećavaju brda i doline, a ti sve što trebaš je svoju podsvijest istrenirati poput psića i ona će uzvratiti ostvarenjem svake tvoje želje i sna. Iako nemam ništa protiv istih, i iako u osnovi ono što govore drži vodu, uvijek osjećam otpor prema svakoj.

Ono što mi bode oči je navodno postizanje nekakvog nerealnog stanja u kojem se stvari odvijaju baš onako kako treba, po mjeri, nekakvom kalupu koji obećava sreću do kraja života, a ljudi koji se zakače za istu postanu hodajuća bočica neiscrpne sreće i mira, te uredno (navodno) svjedoče ostvarenju svih svojih želja.

Možda se sada pitaš što je tu loše? Po meni puno toga. Na svojoj sam koži osjetila kako te lako može zaposjesti osjećaj da si nedovoljno dobra jer ne uspijevaš postići tu idealnu količinu sreće, nešto što se drugima (opet navodno) događa kao od šale, a zapravo je nepobitna činjenica da ne možeš niti je zdravo biti stalno sretan.

Kao što ekstremna ljutnja i tuga mogu zasjeniti sve dobro u životu tako i ekstremna sreća može biti štetna.

Ne vjeruješ? Nisam ni ja. Vjerovala sam da je problem u meni, analizirala se iznova i iznova. Kako me može smetati pomisao na mogućnost postizanja stanja u kojem si stalno sretan i u kojem se sve tvoje želje ostvaruju? Pa zar to nije u konačnici čovjekov najveći cilj? Da li zbog ovakvog stava sama sebi uskraćujem brojne sretne dane koji bi me velikodušno zasuli kad bi svojim uvjerenjima dopustila da prihvate univerzalnu istinu: svemir sluša i daje, samo traži.

 Zamisli svoj idealni život. Sa svim ostvarenim željama za koje duboko smatraš da na njih polažeš pravo. Zamisli taj osjećaj u potpunosti. Zamisli na trenutak taj mjehurić apsolutne sreće u kojem plutaš. Probudiš se ujutro i što onda? Imaš li razlog za ustajanjem? Ako smo stalno sretni nije baš ni bitno gdje smo i što radimo, zar ne? Da li bi nam tada išta predstavljalo izazov? Da li bi postojali posebni momenti, značajni momenti? Što dalje? Koja je sljedeća stanica? Ne gubi li naš život tada svrhu? A ne postojanje svrhe volju za životom?

Čovjeka težnja prema nečemu gura naprijed. Čovjeku su trenutci patnje i boli potrebni za rast, da nešto nauči, otkrije dio sebe, savlada nešto, postane bolji.  Što smo bez uspona i padova, bez promjena? Kakav život ima ustajala voda, a kakav promijenjiva rijeka koja neprekidno teče? A nismo ništa drugo doli ustajala voda ako ne rastemo, makar ta voda bila ispunjena samo apsolutnom srećom.

Collect moments not things 💞💞#coffetime #relax #enjoylife #love #happy #holidays #cobh #ireland

Objavu dijeli Brankica Stanić (@brankica.stanic)

Pa opet, da me pitaš koja je jedina stvar koju najviše želim od života, odgovoriti ću, kao i uostalom većina nas – biti sretna. Zbunjena svojim podvojenim osjećajima o poimanju sreće, počela sam istraživati.

Prvo otkriće bile su psihološke studije (Gruber, Mauss i Tamir, 2011.) koje govore o tome kako, kada i zašto potraga za srećom nije uvijek dobar izbor. Ovdje se ne osporavaju dobrobiti koje sreća ima na pojedinca, već se postavlja pitanje da li je uvijek dobra? Studija je pokazala da potraga za srećom i velika razina sreće ponekad mogu imati negativne učinke.

Primjerice, umjerene razine pozitivnih emocija izazivaju više kreativnosti od onih visokih. Kod visokih razina pozitivnih emocija neki pojedinci imaju tendeciju involviranja u riskantne situacije, a u ozbiljnijim slučajevima nisu uopće u stanju iskusiti negativne emocije.
Previše ljudi trči za srećom. Forsira sreću. Pretjerano se trudi osjetiti sreću. Potraga za srećom nema uvijek željene ishode i ovdje se postavlja pitanje da li bi ljudi zaista trebali maksimalizirati pozitivne osjećaje i umanjiti negativne?

Ispostavilo se da što jače tragamo za srećom, manje smo sposobni zadržati ju. Što su nam veći standardi za sreću veće je razočaranje kad ti isti standardi nisu ispunjeni. Opsjednuti potragom za srećom (kojoj smo dodali veliku vrijednost) zaboravljamo koliko smo sretni što smo tu gdje jesmo i što imamo ono što imamo, te nismo sposobni uživati u ničemu što je ispod naše visoko postavljene ljestvice očekivanja…

Ne vodi li sve ovo do logičnog zaključka da umjesto forsiranja pozitivnih emocija, trebamo prihvatiti i prestati umanjivati one negativne da bi konačno postigli taj sretniji život kojem grčevito težimo? Shvaćanju da je sasvim u redu ne biti ok, da su nam usponi i padovi potrebni, da linearan život ne znači ujedno u sretan život, niti je uostalom moguć. Da sve naše želje koje u određenim periodima života želimo, nisu uvijek dobre za nas i kad bi se ostvarile napravile bi zapravo pomutnju koje u trenutku silnog željenja nismo svjesni…

O važnosti prihvaćanja svojih emotivnih stanja kakva god jesu i tehnikama koje u tome pomažu, možete čitati u tekstu moje drage kolegice blogerice Slavenke, Biti OK sa sobom ili okness. metta. mindfulness. na njenom blogu Knjiga inspiracija, a o štetnosti stanja u kojem je svaka naša želja ostvarena u tekstu, Nikada nemojte odustati od svojih snova, osim ako vas oni vode u krivom smjeru, na blogu Sretna Patka.

Hello 🙌💞 #walk #nature #green #happiness #enjoylife #love #smile #ireland #dublin #ststephensgreen

Objavu dijeli Brankica Stanić (@brankica.stanic)

Iako je ovo istraživanje dalo odgovor onom mom pitanju: Da li je moguće i zdravo stalno biti sretan?, i dalje nisam bila potpuno zadovoljna. U redu je ne trčati za srećom, u redu je prihvaćati, ne forsirati, no čemu težiti? Ako je sreća okarakerizirana kao prolazna emocija (poput svih drugih) koja je obično vezana uz naša nekakva postignuća i nije preporučljivo svoju životnu potragu vezivati za njenu nestalnost, što nam preostaje? Moje daljnje istraživanje dovelo me do zanimljivih otkrića.

Znate li da postoji velika razlika između pojma sreća i pojma zadovoljstvo? Iako ove dvije riječi često koristimo u istom kotekstu, između njih postoji zapravo velika razlika. Tolika da, ako su vas mučile dileme slične mojima, vam daje jedno novo i sasvim jasno gledište na put kojim se postiže jedan ispunjen i stabilan život bez iscrpljujućeg forsiranja postojanja apsolune sreće u istom.

He has the most who is most content with the least.
Diogenes

Sreća je prolazna, zadovoljstvo nije. Sreća može doći i otići, zadovoljstvo je s druge strane dugotrajnije, predstavlja svojevrstan način života. Sreća je često vrlo subjektivna i ovisi o vanjskim utjecajima, dok zadovoljstvo nije i ne ovisi o nikakvim vanskim utjecajima, ono uključuje mir koji traje. Osoba može biti sretna i nezadovoljna, što bi značilo da je u stanju iskusiti povremene navale sreće u inače potpuno nezadovoljnom životu.

Kad ste zadovoljni osjećate mir sa sobom i svojim životom. Sreća dodaje određenu boju zadovoljnoj osobi, no ne ostavlja je praznom i nesretnom nakon što ode.

Kad ste zadovoljni, opušteni ste, smireni, prihvaćate život u svim svojim usponima i padovima, svim krivinama i pravcima, nepredvidljivim preokretima. Uživate u ljepoti promjene. Cijenite jednostavnost, zahvalni ste. Osjećate dobrobit koja dolazi od bezuvjetnog prihvaćanja sadašnjeg trenutka.  Osjećanje zadovoljstva stavlja vas u perspektivu u kojoj ste dobri onakvi kakvi jeste, a vaše postojanje ne ovisi o konzumaciji, posjedovanju, imanju, bilo kakvom vanjskom utjecaju.

Zanimljivo, zar ne?

A kako postići to zadovoljstvo, pitate se?  Više o tome u nekom od sljedećih postova. 🙂

Do tada, budite mi dobro i pišite mi, jeste li ikada razmišljali o sreći na ovaj način?

Vaša Brankica

7 misli o “Postoji li tamna strana potrage za srećom?

  1. Draga moja, ovim tekstom si nadmašila samu sebe! Rekla bih da si ovime zaokružila sve ono o čemu razmišljamo i o čemu su mnogi od nas već pokušali razjasniti pisanjem – sami sebi, ali i drugima 🙂 Hvala ti što si spomenula i moj post iz razloga što zaista smatram da je iznimno važno prihvatiti sva stanja koja su u nama jer jedino tako ćemo doći do tog osjećaja zadovoljstva i ispunjenosti (i kada stvari nisu baš naj-ok). ❤

    Liked by 2 people

  2. posve se slažem…ja se tu uvijek ravnam po riječima Ivane Brlić Mažuranić tj. starice iz njene poznate bajke: meni je draža moja nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ponekad je ta naša “nesreća” zapravo posljedica naše osobne hrabrosti…a svako stanje je prolazno, pa tako i nesreća. Kao i fizička bol, osjećaj tuge ili nesreće može nam biti alat za dijagnozu koji nas upozorava da nam je potrebna promjena ili da nešto ne radimo ispravno. Tu je potraga za srećom nešto kao tableta za bol…povremeno i privremeno ublažava smetnje izazvane boli, ali dugoročno ne koristi ničemu.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s