Što je zajedničko materijalizmu i sreći?

Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.

Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.

No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…

U početku sam naravno bila ushićena,  samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.

Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.

Ironično, što sam više zarađivala, moji su apetiti postajali veći, više sam trošila, više dugovala, u smislu posjedovanja raznih kreditnih kartica. I što sam više dugovala, više sam težila napredovanju, povećanju posla koji radim da bi zaradila još više novca kojim bi pokrila sve svoje želje. Nikad nije bilo dovoljno i uvijek je falilo još samo malo.

I tako sam postala vezana.
Rob koji je svoju slobodu vidio daleko od odgovornosti koje sam sebi natovarila na vrat samo da bi prestala biti materijalno uskraćena.

Mi ljudi često slobodu i sreću povezujemo s novcem. Jer kad ga imamo, mislimo možemo sve. Nema granica, sve što poželimo ostvarimo bez muka koje prolaze oni koji su slabije materijalno potkvani.
Ali zapravo, to nema nikakve veze sa slobodom, a kamoli srećom.
Da, u materijalnom smislu možemo puno, ako ne i sve što poželimo, ovisno o količini novca kojim raspolažemo. Ali, to je ujedno i jedino što možemo – posjedovati nešto. Onaj osjećaj slobode i sreće je prividan i privremen.  Traje taman toliko koliko je potrebno da shvatimo da naša duša i dalje ostaje gladna usprkos obilju kojim se okružujemo izvana.

Znamo biti strahovito ponosni na svoja materijalna postignuća. Osjećati moć, superiornost, imati visoku razinu samopouzdanja i samodostatnosti – jer smo postigli nešto što smatramo važnim, što cijeli svijet smatra važnim.  Skrivati se iza svojih postignuća, novca koji nam omogućuje zadovoljenje naših poriva za posjedovanjem, a zapravo samo služi kao barijera između svijeta i onoga tko smo i što smo zapravo: zbunjeni, tužni, nesigurni, izgubljeni u vječnoj potrazi za srećom.

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.
Arthur Schopenhauer

Zaraditi novac je lako.
Osigurati si materijalnu sigurnost unutar svoja četiri zida opremljena brojnim čudima tehnologije stvorenim da nam olakšaju život i dobrim ukusom na kojem nam prijatelji i poznanici zavide, osigurati si materijalnu slobodu u kojoj jednim klikom miša bez po muke kupujemo što god poželimo, odlazimo na daleke destinacije, ulažemo u svoje znanje i profesionalni razvoj, u sigurnost svoje obitelji…

Sve to je lako – u usporedbi sa postizanjem osobnog mira i sreće.

Kad vas bace u život, nakon što su vas školovali i opskrbili raznim titulama i vještinama koje bi trebale osigurati penjanje po društvenoj ljestvici, ne dobijete naputak za ono najvažnije, ono čemu svako ljudsko biće najviše teži – kako biti sretan. Kako proživjeti svoj život na kraju kojeg možeš reći: Bila sam bogata jer sam umjesto para zgrtala uspomene, iskustva, emocije koje su me drmale u samu srž i činile bićem vrijednim življenja. Na kraju puta svih nas čeka ista sudbina, sudbina koju nije ni najmanje briga jesmo li tokom svog života bili rob svojih materijalnih posjedovanja ili smo uživali u slobodi koju nevezivanje za materijalno može pružiti.

Ovim tekstom ne želim poručiti da novac nije važan – naravno da je važan. Kao ni postizanje određenog statusa u društvu ako je to ono što pojedinac zaista želi. Ovim vas tekstom želim natjerati da se upitate je li vaš život rezultat svjesno donešenih odluka koje za cilj imaju da vas dugoročno učine sretnom osobom, ili tek potrebe da se osjećate prihvaćeno, kako od svih tako i od sebe samih? Jer zgrtanje para da bi mogli imati ono što svi drugi imaju je upravo to – potreba da se osjećamo prihvaćenima, potreba koja nema apsolutno nikakve veze sa srećom. Jer i kad imamo apsolutno sve tuga nam može rezati dušu, naoko bezopasna poput običnog lista papira, no lako nas ozlijedi samo ako nespretno rukujemo s njom.

S vremenom, postajalo mi je nejasno kako sam prije s tako malo uopće mogla živjeti. Prisjetila sam se kako sam tada, kad sam imala malo, vjerovala da će sve moje muke nestati kad budem imala samo malo više, kako je to malo više sasvim dovoljno za jedan sretan i ispunjen život. No, sretan i ispunjen život  je izmicao i kad sam prešišala to malo više.
Poznato vam je ovo, zar ne? Što mislite zašto je to tako?

Jer je sva naša energija usmjerena na stvaranje izvana. Na ono na površini, na ono vidljivo i opipljivo, ono što nekome drugome možemo pokazati i viknuti: Vidi što imam, što sam postigla!

Nedavno sam pročitala jedan psihološki triler i iako nije povezan direktno sa temom ovog teksta jedna rečenica na samom početku knjige potakla me na razmišljanje iz kojeg se na kraju izrodio ovaj tekst. Rečenica glasi:

Please make a list of every possesion you consider essential to your life.

Rečenica je napisana na početku stranice i ostavljen je prazan list da bi na njega mogli dopisati sva svoja posjedovanja koja smatrate esencijalnim za svoj život.

Da li bi napisali koje? Ako da, koje i zašto? Ili bi već nakon kraćeg razmišljanja shvatili da nijedno nema takvu važnost u vašem životu i da bi svakom okrenuli leđa ako bi to neka situacija od vas zahtjevala? Pogotovo ona situacija koja sa sobom nosi obećanje unutarnjeg mira i sreće.

Pišite mi u komentarima svoja razmišljanja.  🙂

Želim vam divan dan,
vaša Brankica

14 Comments

  1. Super Brankica, reklo bi se novac nije sve čak nije ni dovoljan i zaista ga nikad dosta. Međutim što sam starija to sve više mislim da je moj mir važniji od bilo kakvog novca, u smislu da s onoliko koliko imam s tim ću se pokriti.

    Liked by 1 person

  2. samo da ostavim trag….
    pročitah ovih nekoliko postova do ovog…. ima zanimljivh tekstova, zanimljivih tema… vjerujem da ću se češće vraćati na ovu stranicu da vidim kako današnji blogeri pišu….
    savjet dugogodišnje blogerice: piši, piši bez obzira na duljinu posta… ponekad je i riječ dovoljna, ustraj… i vodi se dokazanom činjenicom: jednom bloger, uvijek bloger 😀

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s