Čistiš li redovito platno svojeg života?

Posljednjih nekoliko mjeseci za moju obitelj i mene bili su teški. Pokosilo nas je ono što nitko od nas nikad ne želi, ali nažalost povremeno dobijemo servirano od strane života; bolest.
Za ovu priču nije bitno koga je pogodila, koja, kada, ni kako.
Bitna je ona emocionalna strana i kako se nosimo s njom. Kakve joj odluke dozvoljavamo da donese ili ne donese, pravdajući se da je u naše ime.

Ja sam se sa situacijom nosila blago rečeno očajno, ispunjena strahom i panikom. Sa neprestanom brigom i neizvjesnošću gurala sam kroz svakodnevnicu poput robota, sve radnje obavljala nesvjesno dok je mozak punom parom obrađivao sve moguće negativne ishode.
Istovremeno sam bila i iznenađena i zgrožena činjenicom da sam tako slaba; ja koja u svakom susretu s problemom prvo vidim paletu mogućih riješenja, ja koja ističe pozitivne strane i kad su apsolutno svi oko mene potponuli u negativu, ja koja uvijek poput kakve mantre govorim svima; briga nema smisla…

Valjda je život konačno pronašao moju slabu točku; bolest voljenih.

Srećom i to se završilo. I ne, nisam pronašla načina da se kontroliram, sva emocionalna konfuzija je nestala zajedno s bolešću i jedino što mogu je nadati se da ću poučena prijašnjim iskustvom drugi puta biti jača.

Ono što mi je upalo u oko kad se sve završilo je način na koji funkcioniramo kad nam se nešto loše dogodi uživotu. Obrazac koji mogu primijetiti kod, ne svih, ali većine.

Znaš ono kad, recimo, očistiš svoj dom, detaljno usišeš svoj divni tepih i taman kad pospremiš usisivač, ugledaš jedan mali dio koji ti je promakao. I iako je jedva primjetan, tebi je ogroman, i samo njega vidiš potpuno gubeći iz fokusa sav trud uložen u čišćenje. Sav red koji te okružuje zasjenjen je tim malim, propuštenim dijelom.

Tada obično imaš dvije opcije.
Prva je da se vratiš u ostavu po usisivač, sastaviš ga ponovo, utakaš u utičnicu koja je obično tamo negdje ispod radnog stola, teško dostupna, i usišeš taj nered koji te smeta, sklopiš ponovno usisivač, vratiš ga natrag i opušteno nastaviš sa svojom svakodnevnicom.

Druga opcija, ona češća, je da ćeš odustati od pomisli na ponovno vađenje usisavača jer ti se ne da, jer to što si preskočila ipak nije tako strašno, jer sad nemaš vremena, jer druge stvari čekaju u redu. Okrenut ćeš se i otići, no onaj prokleti majušni dio u kutku tvog dnevnog boravka streljati će te svojim oštrim pogledom iz prikrajka kamo god krenula, sve dok se ne stopi sa novim nanosima prljavštine koji postupno prekriju apsolutno sve, i njegov prijekor, ugušen u moru drugih, postane potpuno nebitan.

E, to. To je ono što često radimo i u svom emotivnom svijetu; dopustimo jednoj boli da kopa po nama, da se širi na sva područja našeg života sve dok svojom prljavštinom kompletno ne zasjeni naše životno platno, na kojem uskoro prestanemo primjećivati sve one žive i bogate boje jer su utopljene u moru prividnog sivila.

Osjećala sam se nedostojnom svojih planova i želja, proganjala me grižnja savjesti kad god bi se udostojila biti sretnom jer otkud mi pravo činiti išta osim združiti se s agonijom koju je, u ovom slučaju, prouzročila bolest meni nekog bliskog? Jer ako je tu, ako mori nekoga koga volim, odakle mi pravo da zahtjevam išta od svog života, da uživam sebično u njemu, dok je nečiji tuđi svijet u ruševinama, dok netko drugi pati? Ili u slučaju kad se tiče nas osobno, krivimo se u stilu; otkud mi snaga, volja, želja, da se suprotstavljam, da ignoriram i prkosno nastavljam svojim putem umanjujući  vrijednost onomu što me muči? Pa se onda radije fokusiramo samo na taj zaraženi dio života, mazimo ga, pazimo, hranimo, a sve drugo – sve dobro, zanemarujemo.

Oduvijek sam vjerovala da je jedno od većih ljudskih prokletstava nesposobnost zauzimanja objektivnog gledišta nad svojim životom.

Znaš ono, kad promatraš nekog drugog, savršeno vidiš gdje griješi i što bi trebao/la poduzeti jer si u prvom redu hladne glave, no kad isti pristup poželiš primijeniti na sebi – zajeb! Utopiš se u moru emocija, od kojih ne vidiš ni prst pred nosom, a kamoli kompletnu šahovsku ploču, pa da u miru, jasno i sabrano, smišljaš svoj sljedeći potez.

Palite taj prokleti usisivač što češće.
Ne dozvolite prljavštini da se nakuplja i svojim sivilom potpuno prekriva platno vašeg života. I u najtežim situacijama postoji nešto dobro, nešto što ne zaslužuje da mu, bez obzira na sve,  okrenete leđa i cijeli svoj život utopite u moru patnje. Moru iz kojeg će vam na kraju, da bi isplivali, trebati puno više od tek jednog pojasa za spašavanje…

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

12 Comments

  1. Neke životne lekcije su lakše od drugih. Kada je u pitanju bolest, pogotovo naših bližnjih, onda je to najteža lekcija. I ta čvrsta osoba koja jesi do tog trenutka, raspadne se u tisuću komadića, poput najlomljivijeg stakla. Shvatila sam to nedavno kada sam i sama imala nekih zdravstvenih problema pa sam morala posjećivati bolnicu koliko sam slaba i krhka kad se tako nešto dogodi. A inače sam uvijek pozitiva, uvijek 100 rješenja imam za sve, uvijek vidim najbolje u svemu.
    Ova usporedba sa usisavačem ti je sjajna! I poanta cijelog teksta. Prekrasno si napisaala i opisala ovu zapravo za tebe tešku situaciju…

    Liked by 1 person

  2. A draga moja, za početak se nadam da će se to stanje popraviti i da će svi biti zdravi. I znaš što, teško je biti sretna dok je tebi netko blizak i koga voliš bolestan. Teško je i očekivati da u takvim trenucima možeš biti sretna i opuštena. Što se tiče svih ostalih situacija, njima ne bi nikako trebali dozvoliti da nam kvare sreću! Slažem se s Andreom, ova usporedba s usisavačem ti je odlična, i ja često puta od svega divnog u stanu vidim samo onu jednu trunčicu prašine. Ali često vadim usisavač, i za čiščenje stana, ali i uma. Ne samo to, nego sam zamijetila čak da kad pospremim cijeli stan imam osjećaj kao da sam pospremila nešto i u sebi, zanimljivo je to. ❤

    Liked by 1 person

    1. U pravu si, baš sam jučer imala generalku doma, čak sam i ormar presložila, što inače jako rijetko radim. Osjećaj na kraju dana, kad sam se otuširala i legla u krevet je bio divan, oslobađajući, kao da sam dovođenjem reda u kući i sebe dovela u red 😊

      Sviđa mi se

  3. Jako iskren i emotivan tekst. Nadam se da je sad sve dobro, nažalost se na neke stvari ne možemo pripremiti u životu. Zdravlje je svakako najveće bogatstvo, a ponekad ga uzimamo zdravo za gotovo. Sve su to lekcije koje savladavamo. Kao osoba koja ima zdravstvenih izazova godinama, uvijek me iznenadi koliko mogu pasti nakon što letim pozitivna iznad oblaka. Sve je dobro i bit će bolje ❤

    Liked by 1 person

  4. Nikad ne znamo kakva ce nam biti reakcija u nekoj bitnoj situaciji koja se prvi put desava.Ja sam zamisljala kako ce biti kada diplomiram, kada budem rekla da, kada prvi put vidim svoju bebu i nisam puno pogodila svoje buduce emocije. Sa druge strane su one teske stvari kao sto je bolest, i opet ne znas svoj limit i granicu dok se sa istom ne sudaris. Ali je vazno da sagledas sebe u svakoj od tih situacija i steknes mudrost da sa svakom novom, prednost ipak bude na tvojoj strani….Super je tekst!

    Liked by 1 person

  5. Ćao. Divno pišeš i po mom mišljenju puna si pozitivne energije, koju prenosiš dalje svojim postovima. Uživam u praćenju tvog bloga. Vidi se da je svaka reč od srca i sa najboljom namerom. Ovaj tekst mi se baš svideo i dirnuo me i zato ti sada pišem ovaj komentar baš na njemu.
    Nominovala sam te za The Versatile Blogger Award, više detalja o nominaciji i pravilima možeš pročitati ovde: https://poezijazivi.wordpress.com/category/the-versatile-blogger-award/
    Veliki pozdrav! 🙂

    Liked by 1 person

  6. Wow, ovaj blog je tako divan i iskren! 🙂 Drago mi je da sam ga nasla, gutam tekstove koji su pitki poput salice toplog mlijeka! 🙂 Ja vec preko pola godine zivim u Dublinu i cini mi se kao da prolazim iste osjecaje…Kao na raskrsnici zivota. Teske situacije, izvlace iz nas ljudskost, ono kad si covjeku covjek jer znas, bio si tamo, na rubu. Bolest je negacija sve sto zivot jest, zato je tako tesko dozivljavamo…Drago mi je da je to nestalo. Puno srece i ja nastavljam pratiti tekstove…moja dusa poznaje tvoju, to je sigurno 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s