Bibliovca – “Bitno mi je biti iskrena, najprije u svojim očima”

Internet je prepun blogova kojima je glavna tema pisanje recenzija za knjige i davanje preporuka za čitanje, no rijetki su oni koji uspješno izbjegnu suhoparnost, predvidljivost i rečenice koje kao da su preuzeli sa interneta od već objavljenih recenzija i samo ih malo doradili. Rijetki su oni koji se uz to još mogu pohvaliti i zanimljivim vizualnim identitetom, kvalitetnim fotografijama, te blogerom koji iskreno iznosi svoje mišljenje o knjigama, imaju taj šaljivo sarkastični ton i izvrsnu komunikaciju sa svojim followerima na društvenim mrežama. Ali, srećom ipak ih ima. 🙂

Bibliovcu sam otkrila zahvaljujući web stranici Blender Online. Opis bloga – stado tvrdoglavih ljubitelja knjige, obećavao je zabavu, a način na koji se vlasnica bloga Iva predstavila u odjeljku, o meni – otvorenu, interesatnu mladu ženu sa stavom i izvrsnim smislom za humor.

Bibliovca je blog koji osvježava, koji ima prepoznatljiv identitet, blog u koji je vidljivo utkano dosta truda i rada i u kojem se osjeti velika ljubav prema knjigama.

Otkrivši sve ovo, bilo je samo pitanje trenutka kad ću Ivu pozvati na virtualnu kavu. Na moje veliko zadovoljstvo, poziv je prihvaćen, i u nastavku  možete zaviriti u Ivina zanimljiva razmišljanja i svakodnevnicu, te saznati koje se to knjige obavezno moraju naći na vašoj reading listi.

Predstavljam vam Ivu Rajić, tvrdoglavu ovcu po horoskopu, Bosanku i Makedonku u krvi, Irkinju u duši, psihologa po diplomi i strastvenog zaljubljenika u knjige.

Draga Iva, recimo da si prisiljena iz svoje osobne bibilioteke spasiti samo tri knjige, koje bi to bile i zašto?

Prvo, pa najteže, ha? 🙂 Dobro, dobro…

Hausfrau autorice Jill Alexander Essbaum. Ova knjiga me je početkom prošle godine “pomela”. Autorica je pjesnikinja i ovo joj je bilo prvo prozno djelo, a svoj talent s riječima i svoj talent introspekcije uspjela je u ovoj knjizi ispreplesti u priču o običnoj ženi čija su pitanja o životu i ljubavi naprosto lacerirajuća. Kakva hrabrost, kakva iskrenost i nepatvorenost i kakav ugođaj! Evo, ovo ti pišem i želudac mi treperi. Volim, baš volim tu knjigu.

The Signature of All Things autorice Elizabeth Gilbert bi morala biti druga. Ako je “Hausfrau” bila najbolja knjiga koju sam pročitala 2016. godine, “The Signature” je bila knjiga koja je obilježila 2015. godinu. Detaljna, duboka saga koja prati stvaranje jedne spektakularne, pametne i sposobne žene u vrijeme kada se kod žene cijenilo jedino ono što Alma Whittaker, protagonistica romana, nije imala – ljepota. Gilbert je uspjela prikazati intiman svijet žene koja je svjesna svoga plamtećeg interesa prema svijetu, dok je u isto vrijeme svjesna kako je svijet nezainteresiran za sve što ona želi reći, za sve o čemu ona sanja, i to samo zato što je žena, a povrh svega neatraktivna žena. I način na koji Alma nosi to saznanje kroz čitavu knjigu je u mojim očima podiže u ulogu suvremenog uzora koji svojom ljudskošću i marljivošću inspirira.

Treća koju bih spasila… Heh, Noćni vlak za Lisabon, autora Pascala Merciera. Da me zauvijek podsjeća kako ti se iz mrtvog kuta, u bilo kojoj fazi života, mogu prišuljati susreti koji zauvijek mijenjaju širinu i dubinu tvoga srca i kako, osim s ljudima s kojima dijelimo život, živimo i sa duhovima koje volimo; o kojima ne govorimo, ali na njih neprestano mislimo. Postoje ti neki susreti, kratki i bljeskoviti, koji te obogate za čitav život.

Znam da si supruga i majka. Bloganje, koliko god nekome izgledalo kao tek piskaranje i dodavanje sličica, mi koji se zbilja bavimo time znamo da to ni blizu ne izgleda tako. Kako uspjevaš uklopiti vođenje bloga u svoju svakodnevnicu, odnosno, kako izgleda prosječan dan jedne Bibliovce?

Ohohooo, jao! Piskaranje, ha? Nisam jednom čula da se ovaj naš posao tako opisuje. Tko se time nije ozbiljno i odgovorno bavio, ne zna koliko posla to iziskuje. A većina nas to radi iz ljubavi; mislim da ne poznajem nikoga tko je svoj blog uspio monetizirati barem u nekakvoj mjeri.

Kako izgleda jedan prosječan dan u mom životu? Mislim da si mi dala ideju za zaseban blog-post. 😀
Ukratko, blog mi je na pameti 90% budnih sati u danu. Vrijeme koje je moje i samo moje je ono od negdje 12 ili 12:30h (kad maleni zaspe) do negdje 15 ili 16h, kada se budi. Tada je vrijeme za fotografiranje, pisanje skica za postove, bilješki, citata; za sve što se tiče bloga. Preko dana uspijem odgovoriti na poruke po inboxima ili komentare na Facebooku i Instagramu, a navečer, kada maleni ode spavati, pospremam kuću, kuham za sutradan, pokušavam se nečujno istuširati, a onda sjesti i čitati. Tako da, u prosjeku, na spavanje odlazim oko ponoći ili oko jedan sat iza ponoći, a ustajem se oko 6-7. Povremena noćna buđenja tu ne računam. Uglavnom, kava je moj najbolji prijatelj zato što ne znam gdje nabaviti amfetamine. 😀

 

Gdje najčešće nabavljaš svoje knjige? Kako izgleda tvoja potraga za dobrim knjigama? Postoji li netko čije preporuke cijeniš i pratiš ili više voliš sama istraživati i birati naslove?

Unatrag godinu dana, najviše knjiga dobijem od izdavača. No, njih ne tretiram kao “svoje” – vidim ih kao recenzentske primjerke koje, nakon što o njima napišem svoje dojmove i s njima odradim manje ili više opsežan foto-session, šaljem dalje čitateljima. Ako se dogodi da mi se među tim knjigama neka posebno svidi, najčešće si je prvom prilikom kupim u obližnjoj knjižari. Online kupovina me spašava, pa tako najveći broj knjiga (stranih, naravno) naručujem preko BookDepositoryja koji su i pouzdani i brzi i jednostavno ih obožavam. Također, s putovanja dovlačim gomilu knjiga… Za sve ostalo, tu su web-shopovi domaćih nakladnika, preko kojih i naručivanje i naplata i dostava funkcioniraju super.

Potraga za dobrim knjigama prvo me vodi na FB i web-stranice pojedinih nakladnika (stranih i domaćih), gdje čitam kratke opise knjiga, pa izdvojim one koji mi se čine zanimljivi. Zatim, ako je moguće, proskeniram prva poglavlja – dobar dio nakladnika objavi besplatno poglavlje ili dva, pa mi je tako lako odrediti odgovara li mi neka knjiga stilom pisanja, ne samo temom. Najčešće se baš u ovom procesu dogodi da me neko poglavlje “ulovi” tako snažno da me prestane zanimati sve ostalo i moram nastaviti čitati ostatak odmah, i tada znam da sam naišla na nešto dobro. 🙂

Pratim nekakvu svoju svitu blogera, autora i book-tubera čiji su se prijedlozi unatrag par godina pokazali odličnima jer nam se ukusi podudaraju, ali jako puno volim istraživati sama. No, Tanja Tolić s portala Najbolje knjige je netko čije preporuke shvaćam vrlo, vrlo ozbiljno. Žena je brilijatna i nepogrešiva. 🙂 I udavit će me kad ovo pročita, ne voli da je toliko hvalim. Ali divna je, ne mogu si pomoći, jače je od mene.

Postoji li žanr koji ne možeš probaviti nikako?

Naravno. Erotske romanse.
Mislim da čak ni sam žanr nije toliko loš koliko mi se diže kosa na glavi od tih nekih klišeiziranih radnji i likova koji su se iz tog žanra izdvojili. Uvijek je On taj koji ima opscene količine novca za koji nitko ne zna odakle mu, a uz to još nevjerojatnije centimetre u boksericama (nad kojim se… zapravo, točnije, pod ili pred kojim se junakinje, kada ih prvi put ugledaju, čude kao mu je baobab niknuo između prepona) i vanpametan arsenal ljubavničkih vještina od kojih orgazme doživljava i junakinja i prva dva reda publike. Ona je, pak, redovito, sva nekakva amorfna i čeka da joj on kaže koliko je zapravo divna, jedinstvena, čudesna. Prije nego joj stavi brnjicu preko ozarene face.
Kako je jedan moj prijatelj rekao, j…š seks za koji opremu moraš nabavljati u Bauhausu.

Volim dobre, kvalitetne, uvjerljive i originalne erotske scene, ali sam ih većinom nalazila u sasvim nekim drugim žanrovima. Urban fantasy, recimo. Ako je netko željan nečeg nezaboravnog, preporučujem “Fever” serijal autorice Karen Marie Moning. Eto ti na, sve ti se događa tamo u Dublinu. 😉

 

Ono što sam primijetila kod tebe, a uvelike te razlikuje od drugih blogerica koje pišu recenzije, je to što bez pardona iznosiš svoje mišljenje o knjizi, bilo dobro ili loše, čak i kad se radi o vrlo popularnim naslovima i piscima… Oduševilo me kad sam pročitala da ne voliš Murakamija, ne zbog toga što dijelimo mišljenje, već zbog činjenice da se netko usudio reći “ne” nekome kome svi govore “da”. Misliš li da postoje ljudi koji će radije reći da im se neki autor ili knjiga sviđaju samo da bi se uklopili, jer eto svi ih hvale, pa ne mogu ja biti crna ovca? Ja recimo imam isti problem sa Franzenovim Korekcijama i obično dobijem prijekorne poglede kad se usudim izreći to bogohuljenje.

Ah, da… Korijeni moje ozloglašenosti se nalaze u toj mojoj praksi. 😀

Sigurna sam da postoje ljudi koji su spremni čak i svoje nejasne dojmove o pročitanome prisilno ukalupiti u nešto što nalikuje javnom i popularnom stavu o nekom naslovu ili autoru. Ljudi to rade ne zato što su beskičmenjaci, već naprosto zato jer je tako emocionalno ekonomičnije. Teško da će se naći u situaciji da svoje dojmove temeljito pretresaju i izlažu pred nekim, a svi smo mi, manje ili više, pod utjecajem mišljenja ljudi koje na nekim područjima smatramo autoritetima. Volimo misliti da dijelimo dojmove i mišljenja sa ljudima kojima se divimo. Štoviše, čak želimo svoje stavove i mišljenja modelirati prema onima koje su iskazali ljudi kojima se divimo.

Ipak, ja sam imala sreću (ili nesreću) da me otac odgajao na jednoj naizgled čudnoj lekciji:

“Sine (jer sam iz Bosne, tamo su sva djeca sinovi), ne daj da te itko impresionira…” Pritom nije mislio poručiti mi da mi je zadatak hodati po svijetu i o svemu i svakome misliti da je bezvezan, besmislen, anemičan. Zapravo me učio da ne dozvolim da me bilo tko nastupom obmane tako da se pred nečijom umišljenom veličinom povučem od vlastitih procjena i doživljaja. Ja sam ta koja će odlučiti kako ću doživjeti sve s čime se susrećem; ako to znači da mene ravnodušnom ostavlja nešto što druge ljude baca u ekstazu, ili obrnuto, onda ću vjerovati svojoj procjeni i reći da je tako.

No, bit ću svjesna da je ta moja procjena ili doživljaj stvar sadašnjeg raspoloženja, trenutnog stadija mog intelektualnog i duhovnog razvoja, i da ne znači da možda za pet ili deset godina neću na nešto gledati drugačije. Kao što trebam uvažiti svoje procjene situacije, tako trebam uvažiti i činjenicu da uvijek učim i uvijek rastem i uvijek griješim. Zato mi je bitno biti iskrena, najprije u svojim očima. Kako ću drugačije znati koliko daleko sam stigla, kako su se mijenjali moji pogledi na svijet ako stalno usvajam tuđe i nikada ih ne preispitujem?

Franzena nisam čitala, no sa nekoliko strana sam čula da su hrvatski prijevodi jako loši i da nemaju veze s time kako sve izgleda, zvuči i djeluje kada se čita na engleskom. Znam da to može biti tako jer sam se s nečim sličnim susrela mnogo puta, samo su u pitanju bili drugi autori i/ili naslovi; original izvrstan, prijevod katastrofalan.

Osim Murakamija, “nedodirljivi” su mi još i Coelho, Hesse (“Stepski vuk” me satrao više puta, iako su mi neke druge knjige bile sasvim u redu), i – uzdah zgražanja! – Margaret Atwood. Uvijek ću im dati drugu priliku, ali moje iskustvo s njima za sada je takvo kakvo jest.

 

Često smo kao nacija optuživani za nečitanje. Misliš li da je zaista tako?

Čitamo mi, samo ne kupujemo onoliko koliko bi nakladnici i autori htjeli da kupujemo jer je ekonomska situacija takva kakva jest. Novac i vrijeme, vječno ugroženi resursi, kod nas postaju sve ugroženiji. Čitanje u takvoj ekonomskoj atmosferi (p)ostaje privilegija nas koji ili imamo nešto malo više novca ili imamo nešto malo više vremena za one ljudske potrebe koje je Abraham Maslow stavio na gornju stranu piramide. Mi smo, po mojoj procjeni, tu još jako dobri – posuđujemo iz knjižara, posuđujemo jedni od drugih, koristimo sajamske popuste da se opremimo literaturom…

Mene više brine ŠTO čitamo. A čitamo ono što si možemo priuštiti. Neki dan sam u dućanu u vrećicu stavila 3 tikvice, odnijela na vagu i ostala ukopana kad je cijena na etiketi pokazala 50,00kn. Izvagala sam još jednom. Isti iznos. Što to mi jedemo? Ono što si možemo priuštiti. Za dobar dio ljudi to nisu tikvice; za dobar dio ljudi to je hamburger za 7,00kn. Nekako je slično i sa knjigama; ljudi imaju želju, plemenitu i divnu želju, da čitaju.

No, cijene knjiga znaju biti previsoke za naše standarde, a sudeći po nedavnim odlukama nadležnih ministarstava, stanje bi moglo biti još i gore, pogotovo za domaće autore.
Ipak, u 4 godine bloganja shvatila sam da smo mi intelektualno žilav narod i da se jako dobro snalazimo. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati dalje.

Dijelim tvoje oduševljenje Kindleom. Ovdje u Irskoj ta je stvarčica nezaobilazni accessories svake ženske torbice koja drži do sebe. Kakva je tu situacija?

Ma da? Odlične vijesti za Irsku!
Ovdje smo, čini mi se, malo u zazoru od te divne, praktične stvarčice.
Dobro, ja sam neumjerena, pa ih imam 4 ili 5 komada. Jednom prilikom mi je prijatelj rekao: “Iva, znaš, kada jednom pročitaš knjigu, možeš samo kupiti i downloadati drugu, ne moraš kupiti novi uređaj.”

Čini mi se da je donedavno vladalo nepovjerenje prema e-čitačima. Kao da bismo prihvaćanjem njih na neki način izdali svoju staromodnu papirnatu knjigu. To se neće dogoditi; Kindle služi tome da sama knjiga, kao sadržaj, postane dostupnija bilo kada i bilo gdje. Knjiga kao objekt – zbog dizajna, zbog emocionalne komponente, zbog te jedne intimnosti koja se stvara dodirom –  će i dalje biti nešto što ćemo željeti imati na policama i u naručju. Pogotovo ako je uparena sa spektakularnim sadržajem. 🙂

U posljednje vrijeme dobijam dosta upita o prednostima e-čitača, pa svoje pozitivne dojmove mailam na sve strane.
Mislim da se može prepoznati jedan oprezni interes za ovu napravicu, samo mnogo ljudi i dalje procjenjuje da je cijena uređaja takva da predstavlja pravu malu investiciju.

S obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo čitanja i pisanja recenzija, jesi li pomišljala pretvoriti to u profesiju? Badass književna kritičarka možda? Beta čitatelj?

Ahaha, ma naravno da sam razmišljala o tome! Voljela bih naći način da si priskrbim nekakav novac pišući (blog), ako ni zbog čega drugog, onda barem da si pokrijem troškove poštarine prilikom slanja knjiga koje ljudi osvoje na mojim darivanjima. To još uvijek sve sama plaćam. 🙂
Badass književna kritičarka? I don’t think so. Ne bi li se za tako nešto trebalo posebno školovati?
A bila sam beta-čitatelj za nekoliko knjiga australske autorice Karin Cox, čiju knjigu “Cruxim” sam otkrila davno, davno… “Cruxim” je čak bila jedna od prvih knjiga koje sam recenzirala na Bibliovci. Sjećam se da sam joj, nakon što sam pročitala knjigu, napisala e-mail da joj izrazim svoje oduševljenje što je svoje predivne likove dovela u Hrvatsku, u Dubrovnik… I žena odgovorila! Uskoro me pitala da joj budem beta-čitatelj za dva nastavka i tako je započelo jedno divno online-prijateljstvo koje još uvijek traje. Sad si međusobno lajkamo feminističke i/ili sarkastične statuse i slike potomaka. 😀

#wbyeats

A post shared by NAZABAVNIJE RECENZIJE KNJIGA (@bibliovca) on

 

Tvoj post „Zbog čega ove godine na Interliberu neću potrošiti ni lipu“ me dirnuo i natjerao na razmišljanje. Nekad su naše želje daleko ispred onoga što nam je zaista i potrebno i, nažalost, to shvatimo obično onda kad nas život tresne. Vjeruješ li da bi svi mi povremeno trebali napraviti reality check, osvijestiti koliko ono naše malo je zapravo jako puno i nekome može doslovno značiti život?

Ne znam bi li svi mi trebali povremeno napraviti reality check; možda je nekim ljudima sasvim OK i bez toga, ali znam da meni dobro dođe. Ta moja situacija mi je pokazala kako izgleda jedno dno i kako ja sama izgledam na tom dnu. Nije lijepa slika i nema tu ničega herojskog. No, to iskustvo mi je dalo vrijednu referentnu točku s koje mi se pružio lijep pogled na sve što bi te u životu moglo zadesiti, kao i na sve ono što u životu čovjek može preživjeti. Istovremeno me je to iskustvo učinilo i snažnijom i otpornijom, ali i svjesnijom koliko smo dobro prošli – i koliko nam je danas dobro – jer sam se nagledala ljudskih sudbina koje su doista teške. Teško je sam sebi nametnuti reality check ako se stvarno ne uvališ (ili te život ne uvali) u kipuću vodu. Tek tada postajemo svjesni da “ovo naše malo što imamo” je sve o čemu netko negdje sanja, sjedeći uz prozor u svojoj bolničkoj sobi ili u izbjegličkom šatoru ili gdje već.

I za kraj, reci nam po čemu bi htjela biti pamćena? Što je ono što želiš ostaviti u naslijeđe?

Heh, sve neka lagana pitanja… 🙂
Toliko je toga, draga, toliko je toga…
Ali, ako bih svojim životom htjela dati nekakav primjer i svojoj djeci i svima koji me susretnu, to bi bilo ovo – ne ostaviti niti jedan “Što bi bilo ako…” neodgovoren.

Vjerujem da postoji jedna neumorno znatiželjna verzija nas koja će vječno biti gladna znanja, doživljaja i avantura – čak i onih koji testiraju raznorazne granice – emocionalne, psihološke, moralne, i one koje se odnose na fizičku izdržljivost. Vjerujem da tom biću treba dati glas i ohrabriti ga da postavlja izravna pitanja o svijetu, ali i da daje svoje izravne odgovore na pitanja koja svijet postavlja njemu.

Evo, natjerala si me da posegnem za knjigom “Big Magic” autorice Elizabeth Gilbert jer znam da je negdje napisala baš ono što ja ovako nespretno pokušavam reći.Govorila je o tome kako je naša duša, naše iskreno, znatiželjno biće naš jedini kompas i kako i ona sama, kada se nađe u zamršenoj emocionalnoj situaciji, to biće pita za smjer:

At such times, I can always steady my life one more by returning to my soul. I ask it, ‘And what is it that you want, dear one?’
The answer is always the same: ‘More wonder, please.’

Nadam se da ste uživali u Ivinom društvu koju, osim na blogu Bibliovca, možete pratiti i na njenoj Facebook stranici, te Instagramu. 

Koje book bloggere vi pratite? Gdje nalazite inspiraciju kad ste u lovu na svoju sljedeću literarnu avanturu? Pišite mi u kometarima. 🙂

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

6 Comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s