Emocije kao zaraza; jesi li svjesna svog odraza u drugima?

Emocije kao zaraza

Ustanem se nekad grozne volje. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno čim otvorim oči posvuda kao da vidim jedno veliko;
Jebote. Sranje. Mrzim sebe i cijeli svijet.
Možda manjak sna bude kriv, možda neki ružan san kojeg se ne mogu sjetiti, možda to što u Irskoj u ovo zimsko vrijeme svane tek u devet ujutro, možda činjenica da moj četverogodišnji sin čim otvori oči priča kao navijen i zahtijeva toliko toga, a ja ne znam ni kako se zovem dok ne popijem šalicu kave i nisam u stanju napraviti išta, a kamoli udovoljavati njegovim zahtjevima, odgovarati na milijun zašto i kako.
Možda čak imam sasvim opravdan i legitiman razlog za svoj trenutni osjećaj besmisla – u ovoj priči je to manje bitno, više ono što se događa poslije.  

Izvučem se nekako iz toplog kreveta, navučem ogrtač i papuče i krenem put kupaonice dok moj mali egoist protestira što mi je moj posjet wc školjci bitniji od njegovog transformera kojem je tokom noći u krevetu izgubio glavu i sad jadan nije u stanju spašavati svijet…
I iako mi se u mozgu stalno vrti ona rečenica; nije dijete ničemu krivo, negdje otprilike u kuhinji dok njemu pripremam čaj, a sebi kavu, moji živci popuštaju. Udišem duboko i svim snagama se trudim ne doživjeti slom živaca dok on stoji ispred otvorenog frižidera i nije siguran što bi ovo jutro, citiram “njegova buša papala” iako svako božje jutro jede isto.

Uzme jogurt pa ga vrati nazad, uzme šunku, ja krenem rezati kruh – on se predomisli. Sad bi krekere s čijom kutijom moram izvoditi poseban show prije nego iz nje izvadim kreker: moram glumiti da je kutija Megatron (u fazi je opsjednutosti transformerima) i da me napada, a ja (dodijeljena mi je uloga Bumblebee-ja jer je žut kao i moja kosa) ga naravno moram u konačnici pobijediti i izvući od njega krekere. Da napomenem da kavu još nisam ni okusila.

I odradim ja to sve nekako. I budem ponosna što me to malo stvorenje nije natjeralo na nikakav ispad bijesa, no kako naše jutarnje vrijeme odmiče, osjećam promjenu u njegovom raspoloženju; kmezaviji je, razdražljiviji, kao da namjerno traži onu pukotinu kroz koju će se probiti do mene i natjerati me da poludim.
Pitam se što mu je, zašto je baš jutros takav, tražim način da ga oraspoložim jer je naprosto nepodnošljiv kad je loše volje.

I onda shvatim da nije on koji treba podešavanje svojih osnovnih emocionalnih postavki.

Možemo zadržavati za sebe svoje pravo raspoloženje koliko god želimo.
Možemo izgraditi zidine i zidine od pravih riječi, odmjerenih riječi, primjerenih reakcija, no ono što je u nama – to se osjeti.
Ono što osjećamo – to se prenosi, to drugi nesvjesno kupe i postaju naša vjerna kopija.

Zamisli samo koliko bi život bio jednostavniji da smo svjesni svog odraza u drugima, posebice našim bližnjima. Za koliko patnji, nesporazuma i krivih odluka bi bili pošteđeni…

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

14 misli o “Emocije kao zaraza; jesi li svjesna svog odraza u drugima?

  1. Tako mi je drago da si napisala ovaj tekst! Baš o tome sam razmišljala posljednje vrijeme i sama sam htjela pisati baš o ovoj temi – moj odraz u drugima, posebno bližnjima. Kad sam pisala post o Anis, htjela sam ubaciti još i ovaj dio, ali tekst bi jednostavno bio predugačak. Dobro da ima toliko blogera da svatko obuhvati neku temu, pa ne moramo svi pisati o svemu 🙂 Da i sada skratim – moja pesica koja je još jako mlada i blesava je totalni odraz mog stanja. Često mi ju bude žao jer mora prolaziti kroz moja sranja, a da ni ne zna zašto. A često puta niti ne zamjetim da je meni loše, nego se pitam – koji joj je klinac danas da je tako nabrijana i šašava, pa poludit ću! Onda kroz koji sat (ili dan) shvatim da sam ja bila ta koja je imala problema, ona je to samo odražavala. Ukazivala mi je na to. S obzirom da je imati psa također zahtjevno (osim ako nemaš nekog malog i mirnog) – nije se lako nositi još i s time što o sebi vidim u njoj. Ali je svakako moje ogledalo. Ako želim znati kako sam – poglem nju. Bez iznimke. Eto, Anis je moje biće s kojim provodim cijeli dan (muža vidim tek par sati dnevno pa se ne računa). U svakom slučaju – odlična tema … moglo bi se o njoj pisati danima 🙂

    Liked by 1 person

    1. Svejedno bi voljela pročitati i tvoj tekst na ovu temu. 🙂 Kao što sam već jednom bila rekla, nemoguće je da dvoje različitih ljudi napravi isti tekst na jednu temu, uopće ne sumnjam da bi s guštom pročitala i tvoja razmišljanja 🙂
      Slažem se o ovoj bi se temi stvarno puno toga moglo napisati i potpuno te razumijem, nekad mrzim samu sebe jer Noa mora moja sranja trpit 😛 Al s druge strane dobro je to, imamo bića u svom životu koja nas potiču da budemo bolje ❤

      Liked by 1 person

  2. Mario

    Dijete u nama je nervozno…..nezamijećeno i također želi pažnju…pošto se ono osjeća uznemireno i mi smo…pa tako i zračimo!
    Prvo moramo umirit dijete u nama i na van će odmah bit drugačija energija….:))
    Odličan text..samo da si otišla još malo dalje i dublje…:)

    Liked by 1 person

  3. Ahh, tako je ali.. Ipak nakon silnog iskustva udovoljavanja i grcevitog nastojanja da sa smiješkom zongliram, odnedavno ignoriram SVE I SJEDNEM PITI KAVU, kažem “Mars od mene” (bez mržnje, mirno) i Znas sto?! Svi su bolji, ostave me na miru a mene manje kralježnica muči, jer ne potiskujem u sebe zlovolju

    Liked by 2 people

  4. Kako sam se nasmijala na ovaj dio gdje moraš glumiti da je kutija Megatron! 🙂 Aliii, u cjelokupnom dosadašnjem radu na sebi i svemu što sam spoznala, svim teorijama s kojima sam se upoznala upravo ovo o čemu pišeš – da su drugi naš odraz u ogledalu, mi je najteže padalo. Kako to da me ono što me najviše smeta kod nekog zapravo smeta zbog toga što se i sama borim s tim problemom na nekoj razini. Bilo svjesnoj ili nesvjesnoj. Onda sam u par situacija dopustila sebi da to skroz prihvatim ali bi opet brzo zaboravila tu lekciju… To mi samo pokazuje koliko još imam mjesta za napredak i koliko toga trebam otpustiti i prihvatiti. Što kod sebe, što kod drugih.

    Liked by 2 people

    1. Mislim da svima nama taj dio najteže pada, ali isto tako treba imati na umu da ono što nas smeta kod drugih ne mora uvijek biti odraz nas samih. Ponekad nam se jednostavno ne sviđa određena osobina ili ponašanje iz više razloga; jer smo je nekoć imali, jer ju ima netko nama blizak, jer se bojimo da jednog dana ne postane dio našeg karaktera…Evo primjera: Osobno ne volim lijene ljude, a definitivno nisam lijena osoba i to nije samo moje mišljenje, već i od drugih ljudi koji me okružuju. Pretpostavljam da je razlog taj što sam imala prilike u svom životu provesti dobar dio vremena uz osobu koja je bila lijena i vidjevši do čega sve ta osobina može dovesti, postala mi je poprilično mrska.

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s