Zašto je svijet prepun onih koji odustaju?

Zašto je svijet prepun onih koji odustaju?

Sjećam se kad smo suprug i ja odlučili imati dijete. Sama odluka činila se najtežim korakom, sve ostalo je tako prirodno, jednostavno i neupitno da je sasvim suludo očekivati bilo što drugo osim 100 % – tnog uspjeha već nakon prvog pokušaja.
Da, razum je znao da postoje parovi koji godinama pokušavaju. Da razum je znao da je u današnje vrijeme popis raznih komplikacija koje se javljaju sve veći i veći i da je zapravo postala prava lutrija kad taj cijeli proces prođe bez ikakvih problema.
Pa opet ludo srce je duboko uvjereno da je baš ono taj sretnik koji će proći bez ikakve ogrebotine na svom nadobudnom postojanju. Ponavlja sve one rečenice tipa; To se dešava drugima, ne meni. Ne razmišljaj o mogućim komplikacijama jer ćeš ih tako samo privući, natjerati ih da se zbilja dogode. Pa ga poslušaš. I onda usprkos silnom entuzijazmu, pozitivi, dobiješ prvu pljusku, pa drugu, treću…

Odjednom si zbunjen, zatečen, ljutit, pa zamjeraš, patiš, nevjeruješ, proklinješ život, sudbinu. Druge sretnike promatraš sa zavišću, pa se gadiš sam sebi jer je osjećaš, jer si svjestan da ti drugi nisu nimalo krivi za tvoje stanje.

Brzinom na kojoj bi nam i najveći maratonac zavidio stvorimo krug  negativnih emocija i sve što činimo i govorimo potječe od njih i u jednom trenutku odustajanje se čini kao jedan sasvim prirodan, čak milosrdan korak. Donese spas, a spisak opravdanja raste paralelno sa osjećajem krivnje.

Poznato?

Zašto je to tako, zaista ne znam. Nesvjesni dio nas kao da se potajno nada da će logika baš u našem slučaju zakazati i servirati nam lagodan život bez po muke.
Osobno, nisam nestrpljiva osoba, na svjesnoj razini nikada od svojih želja i planova nisam očekivala uspjeh preko noći. Pa opet sam više nego jedanput bila razočarana tempom kojim su se neke stvari razvijale. Ponekad sam gubila volju, ponekad bi me povremeno obuzeo val ravnodušnosti, ponekad mi mislila da je sve kako treba, a ponekad bi jednostavno odustala. Prečesto zapravo. Obično u onom trenutku kad sam trebala stisnuti zube i gurati do kraja, onom trenutku kad izgleda da je sve protiv nas. Pognute glave pokupimo krhotine svog ega i vratimo se nazad na početak. Na onu točku sa koje njemo promatramo svijet, shrvani razočaranjem, frustrirani, jadikujući kako život nije fer.

Mi ljudi smo baš zanimljiva vrsta. Sve bi kategorizirali, upakirali, etiketirali i distribuirali na pomno ciljane adrese u vrijeme koje mi smatramo pogodnim. Tko, što zašto, kako? Od ideje do realizacije u što kraćem roku jer matematički gledano, moguće je. Završiš školu, faks, tečaj, što god, stekneš potrebno znanje, počneš ga primjenjivati i zarađuješ novac. Jednostavno, kristalno jasno. Odlučiš pokrenuti svoj biznis, lovu imaš, puna si ideja, što može krenuti krivo? Odlučiš pokrenuti svoj blog, i ptice na grani znaju da super pišeš, ništa lakše, uspjeh samo tebe čeka. Primjera ima zaista milijun.  Svoj novi, zamišljeni život želimo početi što prije. Želimo ga vidjeti u punom zamahu, odmah na samom vrhuncu zanemarujući činjenicu da posađenom sjemenu treba vremena da proklije. Ponekad jako puno vremena.

Vjerujem u onu; Za svaku ideju koju imaš ujedno posjeduješ i moć da je ostvariš. Pa zašto je onda svijet prepun razočaranih ljudi koji odustaju? Koji svoje ideje stidljivo čuvaju u kutku svoga uma jer su nekoć probali pa nije išlo, jer ih je netko ismijao ili im rekao da je to vrlo teško ili nemoguće postići. Jer ono što se trebalo postići nije stiglo u određenom roku, nama razumnom roku.

Postoji nešto što smatram mi ljudi drugačije mjerimo od sudbine, životne sile, energije, Boga – kako god zvali ono u što vjerujemo da postoji iznad nas.
To je vrijeme.

Način na koji mjerimo vrijeme je naša najveća iluzija zaslužna za brojne patnje u našim životima, brojne neostvarene snove, naša odustajanja.

I možda jednog dana kad svi ovi strahovi odu, kad sve sumnje napuste i posljednje skrovište naše duše, možda ćemo tada konačno imati snage priznati sebi da jedino što svi mi trebamo je samo živjeti.
Voljeti.
Nikad ne odustajati.
Sve ostalo dođe na svoje…

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

13 misli o “Zašto je svijet prepun onih koji odustaju?

  1. Mr.Nicolleto

    Ako ćutiš – ćuti iz ljubavi.
    Ako govoriš – govori iz ljubavi.
    Ako opominješ – opominji iz ljubavi.
    Ako opraštaš – oprosti iz ljubavi.
    Unutrašnji koren neka bude ljubav,
    Iz ovog korena može da izraste samo dobro.

    Sv. Augustin

    Liked by 3 people

  2. Kad smo kod odustajanja, nedavno sam pročitala članak o tome kako je Theodor Geisel napisao svoju prvu knjigu koju je odbilo 27 izdavača. I baš kada je krenuo da je baci u rijeku, naišao je na svog prijatelja koji je počeo raditi u izdavačkoj kući i koji pristane da objavi knjigu. Knjiga nosi naziv ”And to Think That I Saw It on Mulberry Street” a Theodor Geisel je danas poznatiji kao Dr. Seuss 🙂
    Zamislite svijet bez Dr. Seuss-a i njegovih knjiga, a samo nas je jedno odustajanje dijelilo od toga.

    Liked by 1 person

  3. Mario

    Zato uspijevaju uporni…:)
    Ljudi danas pokušavaju odbacit negativnu emociju od sebe i doživljavat samo pozitivnu…a to nije prirodno…upravo nas ona jača u emocionalnom smislu!
    Loše stvari treba naučit prihvatit i prevladat isto kao uživat u dobrima..:)

    Lp
    Mario

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s