Ne zna razum da je sreća sve…

Ne zna razum da je sreća sve

Navikne se čovjek na sve. Pa opet kad tek prolazi kroz nešto novo ima osjećaj kao da se sve u njemu cijepa na pola. Želja da ono poznato ostane, da umiruje dušu i želja za novim, nepoznatim, koja obećava ono neuhvatljivo zrno istinske sreće stalno se bore za prevlast. Pa i onda kad bude prekasno za povlačenje, onda kad toliko duboko zagaziš u nepredvidljivo da nema povratka, čak i onda bi natrag, da bar na tren izbiješ iz sebe onaj paralizirajući strah od nepoznatog. 

Taj sam tjedan dala otkaz na poslu. Neloše plaćenom, sigurnom i sa ugovorom na neodređeno. Otkazala sam naš unajmljeni stan. Spakirala najosnovnije, podijelila nepotrebno, sačuvala sve što je imalo nekakvu sentimentalnu vrijednost. S djetetom od godine i pol dana, sljedećih nekoliko dana provela sam kod muževe majke.

Osjećala sam se dobro, zapravo jako dobro, nepobjedivo, slobodno, ponosna što je jedan control freak poput mene napravio ovakav korak.
Sve dok nisam primila suprugov poziv iz Dublina, da ni ovaj, po tko zna koji po redu, stan koji smo tražili u najam nije naš, iako je po svemu naprosto trebao biti i da smo sada, tjedan dana prije odlaska iz Hrvatske, zapravo u totalnoj frci jer muž (koji živi u hostelu s još sam bog zna koliko cimera ) nema kamo s nama kad sletimo!

I dok me mužev prividno smireni glas, onaj koji svi muževi upućuju svojim ženama kad je apsolutna frka jer im priroda tako nalaže, jer je u njima duboko usađena ona, muško je muško, a muško ne pokazuje svoje slabosti, dok me taj njegov glas tješio i uvjeravao da će se već nešto srediti kroz tjedan dana usprkos činjenici da nije punih mjesec dana koliko je trajala ljuta potraga za stanom, ja sam imala osjećaj da mi se doslovno izmiče tlo pod nogama.
Grlo mi se steglo, imala sam osjećaj da me nečije ruke guše oko vrata, vikala sam nekontrolirano na njega u slušalicu, kao da je sve njegova krivica, kao da ni njemu samom kroz glavu nisu prolazile jednake misli, kao da nam jednaka panika nije zaposjela dušu. Njegova pribranost nije pomagala, dapače imala je potpuni kontraefekt.

“Upravo sam dala otkaz!” vikala sam. “Stan sam otkazala! Otkazati ću let! S djetetom ne dolazim gore! Mislim, kamo ćemo?!”

Zar je ovo posljedica uzimanja svog života u svoje ruke? Pomislila sam dok sam poklapala slušalicu i bijesno zavitlala mobitel na krevet. Osjećaj potpune nemoći. Paraliziranosti. Dojam da si potpuno nedorastao situaciji, da nemaš kamo, da si u klopci. Da si se odrekao komadića svoje sigurnosti, koja je, iako si je proklinjao, pa jebemu bila upravo to, sigurna! Pružala je nekakvu konstantu, pravac po kojem si se znao kretati, znao kakav ćeš posao za tjedan dana raditi, u kojem krevetu spavati.

Ne zna razum da je sreća sve

A sad? Kad splasne osjećaj ushita i ponosa svojom hrabrošću (ili ludošću, kako su neki znali reći), što ostaje? Surova stvarnost koja ne vodi puno brigu o tvojim ulozima, slijepa je na visinu rizika tvojih odluka i ne mari puno kako ćeš i hoćeš li joj se znati prilagoditi. Odjednom mi se sve učinilo kao jedna velika pogreška. I sve naše odluke iako pomno planirane, sada su izgledale nepromišljene, ishitrene, nerazumne. Moj mi je um uporno gurao pod nos neosporne trenutne činjenice:
Nemaš posao. Nemaš stan. Imaš 30 godina i živiš kod svekrve. (Sveki, ako čitaš, znaš da te volim 🙂 )  Muž ti je u Irskoj u hostelu, do prije nekoliko mjeseci i on je imao siguran posao, može li se s njime mjeriti taj novi iako dvostruko više plaćen, potpuno nestalan? Bili ste obitelj i imali krov nad glavom. Nezadovoljni da, s minusima, kreditima i preživljavanjem iz mjeseca u mjesec, ali sada čak ni to ne zvuči tako strašno, bar ste bili zajedno i imali nešto!

Um je jedna mala beštijica koja jako voli utabane staze, sigurnost, predvidljivost, užasava se one poznate izjave srca: osjećam da je to to, da tako treba. I oh, kako samo likuje kad stvari krenu nizbrdo! Rekao sam ti! Viče na tebe sa podsmijehom dok skupa sa tvojim egom vrti filmove svega onog dobrog, uspješnog i kvalitetnog što je tvoj život sačinjavao prije nego si odlučila poslušati jadikovke svog srca i krenula u potragu za dubljim smislom svog života.

No ima jedna sitnica koje um nije svjestan. I zadnji atom svoje snage uvijek bi radije dala svojoj intuiciji, onom osjećaju da činiš pravu stvar koliko god se on u tom trenu činio suludim, nego njemu, neospornom gospodaru logike, ali potpuno slijepom na ono što te čini sretnom.

Pa možda je ona stabilnost koju smo imali bila logična. Možda smo željeli previše. Možda bi bilo razumno od nas da smo sačuvali svoja postignuća kakva god ona bila i ne dovodili ih u opasnost zbog dvi tri jadikovke srca. Zbog jedne tako banalne stvari kao što je sreća i osobno zadovoljstvo svojim životom ma što netko drugi mislio o istom.

Eh, ne zna razum da je sreća sve…

A stan? Naravno da smo ga našli. Dva dana prije leta, ali jesmo. Noa i ja sjeli smo u taj avion i naša je obitelj ponovno bila na okupu. U jednoj sasvim drugačijoj i novoj avanturi. Danas znam da bi jedna od većih greški bila upravo ta da nismo.

Što vas više vodi kroz život? Razum ili srce? Ili podjednako? Pišite mi u komentarima. 🙂

Do sljedećeg tipkanja,
vaša Brankica

 

3 misli o “Ne zna razum da je sreća sve…

  1. Draga Brankice hvala ti što si podijelila ovu intimnu i ujedno jako inspirativnu priču <3. Obožavam čitati iskustva ljudi koji su se usudili i iskoračili iz zone komfora, koji su se odlučili uzeti konce života u svoje ruke. Volim to čitati jer me inspirira i potiče da i sama budem takva, jer su na žalost u mom životu još dosta prisutna stanja u kojima plešem sigurno, gdje um i ego igraju ping-pong, a intuicija im tu i tamo pošteno pomrsi račune. Ali se ne predajem, treniram svaki dan i čekam priliku da razbijem do temelja svoja uvjerenja vezana za sigurnost i stabilnost.
    Tebi i tvojoj obitelji čestitam na hrabrosti i velikoj odvažnosti koja se zasigurno isplatila ❤

    Liked by 1 person

    1. Hvala tebi draga Andrea na čitanju 🙂
      Samo polako, vjerujem da nitko, nismo ni mi, preko noći iskoračili iz zone komfora, proces je to, mi ljudi smo skloni stalno kalkulirati, plašeći se pogreške…dok ne shvatimo da pogreške ne postoje, samo različiti izbori.
      Navijam za tvoju intuiciju da ti češće pomrsi račune 🙂 ❤

      Liked by 1 person

  2. Svaka čast draga Brankice na ovoj odvažnosti! Iako sam i sama prošla kroz sličnu situaciju, ipak smatram da je tebi bilo puno teže jer si imala odgovornost i prema djetetu. A što me vodi kroz život, razum ili srce? Pa generalno srce, ali razum nije isključen, rekla bih da surađuju 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s