Sestre

Sestre

Sestre. Pogotovo mlađe. Eh, što te znaju biti gnjavatorice! Sve što imate vi, moraju imati i one. Kopaju vam po stvarima kad vas nema, kradom čitaju vaš dnevnik pa vas potom ucjenjuju. Uzimaju vam šminku, našpricaju se vašim parfemom, počešljaju vašom četkom i svežu kosu vašom omiljenom kopčom…I tako unedogled.

Moja je sestra, primjerice dosta mlađa od mene. Meni je 15, njoj tek nepodnošljivih pet! I dok kao i svaka petnaestogodišnja djevojka više od ičega trebam svoj mir i svoj prostor, to svud prisutno tamnokoso derište mi ne dozvoljava. U mojoj sobi ne postoji milimetar prostora koji njene rukice, poput pipaka hobotnice nisu dotakle, preokrenule i ostavile svoj znak.

Te sam nedjelje bila zatvorena u svome carstvu od ranog jutra. Sutradan sam imala važan ispit i naravno da sam većinu gradiva ostavila za zadnji tren. Za takve sam stvari bila iznimno talentirana. No dok su god ocjene u školi bile prihvatljive, dotle je moj talent bio bezopasan.

Istina, koštao me živaca i opasno visoke doze kofeina u krvi… Ali hej, na ovome svijetu ništa nije skrojeno po mjeri, pa tako ni moj karakter. Dakle, tapkala sam po onim nerazumljivim povijesnim bitkama, datumima i prijestolonasljednicima, podcrtavajući ih zelenim markerom čija me živahna boja podsjetila na polje zelenila koje se prostiralo ispod moga prozora i pozivalo me da ovo prekrasno proljetno jutro provedem daleko od komplikacija koje povijest servira nama srednjoškolcima…Koncentracija mi je popuštala.

“Hej, ludo!” prekorila sam samu sebe i lagano se pljesnula po obrazima.
“Hajde, možeš ti to! Godine 1425. banom Dalmacije i Hrvatske postao je knez Nikola Frankopan…”

Opet prekid. No ovog puta nisam morala koriti sebe. Vrata moje sobe su se otvorila i na scenu stupa moja veličanstvena sestra. Vješa se za kvaku vrata proizvodeći pritom nevjerovatnu škripu i mljacka neki čips kojemu je sudeći po izgledu rok trajanja odavno prošao.

“Pa dobro!” vičem kao da je ona glavni uzrok mojim nedaćama. “Mogu li ja imati barem malo mira u svojoj sobi!?”

Toliko sam zapjenila, da je sestra zanijemila. Pogledala me u čudu i od šoka ispustila vrećicu čipsa iz ruke, a zatim procijedila kako sam bolesna.

Zaključila sam kako mi sestra, ako ništa drugo, dobro zapaža. Toliko sam režala na nju poput buldoga da sigurno nisam izgledala pretjerano zdravo.

“Gubi se, pametnice, prije nego te dohvatim!” streljala sam je pogledom, a kad je konačno shvatila da je strašno nepoželjna okrenula se s namjerom da ode. Sljedećeg trenutka ležala je na podu i derala se iz petnih žila jer se, upravo kad je izlazila iz sobe posklizla o vrećicu čipsa.
Uzdahnula sam duboko, osjećajući majčine ljutite korake kako stupaju hodnikom tražeći krivca za stanje svoje male princezice. Ubrzo je njena pojava ispunila dovratak govoreći mi kako sam bezobrazna i kako će to jadno dijete zbog mene dobiti slom živaca… Ne trebam ni napominjati kako se moja mila seka privila uz majku i sama me streljajući pogledom kao da sam zaista ja kriva što je ona tako smotana… Ah, plači zemljo što sam tako nesretna!

Sestre

Kad je mojim odajama ponovno zavladala tišina, ja sam, umjesto da nastavim s učenjem, počela žaliti što nisam ostala jedinica, što se moji starci vole više od bilo kojeg para zečeva i što su nepromišljeno zaključili da bi još jedno balavo pampers stvorenje baš bilo slatko imati.

Ok, ok! Frankopani…Zadubila sam se u tekst uvjeravajući se da je sigurno zanimljiv samo ako se malo potrudim. Kad sam se konačno uspjela koncentrirati, provela sam u neprestanom bubanju dobar dio jutra. Lončić za kavu se praznio, a ja sam se sa svakom minutom, ponešena frankopanskim dogodovštinama, osjećala sve pametnijom i pametnijom…
Nisam odmah postala svjesna škripe kočnica, no kad se kućom prolomio majčin panični vrisak gotovo sam se srušila sa stolice. Izletjela sam iz sobe zbunjena, neznajući u prvi mah kamo da krenem. Kad sam ugledala majku na ulaznim vratima srce mi je gotovo iskočilo iz grudi. Bila mi je okrenuta leđima koja su poskakivala od jecaja. Rukama je obuhvatila lice i sagnula glavu, a duga tamna kosa skrivala ju je od mog pogleda. Posumnjala sam na najgore. Naša se kuća nalazila uz glavnu cestu, kojom je mlađarija divljački vozila iako je dozvoljena brzina bila 30 km na sat. Moja nestašna sestra je svako malo istrčavala na ulicu. Ne bi prošao dan, a da se u kući ne spomene kako je strogo zabranjeno izlaziti na ulicu bez pratnje. I baš zato što je bilo zabranjeno, mojoj je sestri to bio najdraži hobi.

Dok sam se vukla hodnikom prema majci, osjećajći svoje noge teške kao olovo, počela sam plakati. “Nisam mislila sve ono, nisam!” mrmljala sam. ” Bože, bila je gnjavatorica, ali ovo je previše…”

Slike njenog nasmiješenog lica oživjele su u glavi, a ja sam zgrabila majku za ruke sad već vićući  izbezumljeno kako nisam htjela, kako nisam mislila doslovno… Majka me zbunjeno gledala. Konačno mi je došlo u glavu da ona uopće ne plače. Smijeh zbog kojeg se do maločas onako tresla sad joj je izbljedio sa usana dok me zabrinuto promatrala.
Zbunjeno sam se okretala oko sebe sve dok nisam ugledala starog forda našeg susjeda parkiranog nasred ulice. Susjed, postariji čovjek neposlušne sjede kose, upravo se izvlačio sa svog sjedala  i bijesno psovao. Sagnuo se pod svoj automobil gdje se mrtvo tijelo crnog labradora kupalo u lokvi žarkocrvene krvi.

“Zamisli”, prene me majčin glas. “Pomislila sam da je…” ušutila je pa se prekrstila . “Ne želim niti pomišljati…A što si ti onako histerizirala?”

“Ma”, odmahnem rukom i prisilim se na smiješak . “Samo sam sretna što ovu lekciju nisam naučila na mnogo gori način.”

Majčin pogled neshvaćanja pratio me sve dok nisam ušla u sobu i tiho zatvorila vrata.

Ova kratka priča nastala je davne 2005. godine vjerovatno kao posljedica mog čestog prepiranja sa svojom 15 godina mlađom sestrom Viktorijom. Čeprkajući po nekim starim folderima, jutros sam je slučajno pronašla i prisjetila se svih naših negodovština zbog kojih smo sigurno odgovorne za barem nekoliko sijedih vlasi na majčinoj glavi. 🙂
Danas je Viktoria  divna mlada žena i majka, čije su me tada malene ručice, usprkos svim našim svađama, često noću tražile. Dopuzala bi do mog kreveta i zavukla se pod pokrivač tražeći da je češkam i mazim…Ah, te mlađe sestre. ❤

Uživajte u ovoj prekrasnoj nedjelji,
vaša Brankica

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s