Prihvati ljude (i sebe) onakve kakvi jesu; nesavršeni i prepuni mana

Prihvati ljude (i sebe) onakve kakvi jesu; nesavršene i prepune mana

Često u svojim tekstovima znam isticati koliko smo mi ljudi promjenjiva bića i koliko smo ponekad uvjereni svim srcem u nešto što možemo svega nekoliko trenutaka kasnije smatrati najvećom laži.
Naša se mišljenja znaju lelujati poput travke na vjetru, tren smo tamo, tren vamo, ne zato jer nam je to zabavno, jer volimo zafrkavati ljude oko sebe i prije svega sebe same. Jednostavno jer se konstantno mijenjamo. Oblikuje nas naša svakodnevnica, naši doživljaji, doticaji s drugim ljudima, apsolutno sve.

Kad znamo da smo ovakvi zašto svaki puta spremno osuđujemo druge?

Znamo reći; Ah, ljudi su licemjerni, zavidni, nepravedni. Neiskreni su, dvolični, manipulativni. Zaboravljamo da i sami spadamo u to “ljudi.”
Nije to neka druga svemirska vrsta nama slična, to smo svi mi. Ako smo spremni upotrijebiti ove riječi za druge ljude, nije li licemjerno sebe smatrati iznad toga? Nekog koga su sve te ljudske osobine zaobišle? A nisu…..
Dok za druge govoriš da su licemjerni, neiskreni ili zavidni znaj da postoji mogućnost da i ti drugi to isto nmisle o o tebi, da si i sama ponekad takva.

Svi gledamo svijet kroz debele naočale očekivanja i pretpostavki, kad se isti sruše skloni smo ljudima pripisati razne karakteristike.

Reći ćemo da je neiskren netko tko nam je jednom rekao jedno, kasnije nešto sasvim drugo. Nisi li i sama to barem jednom učinila? Ne s namjerom da nekome naudiš već iz raznih, uvijek osobnih razloga; straha, nerazumjevanja, neznanja….

Reći ćemo da je licemjeran netko tko zamjera drugom nešto što i sam čini. Nisi li i sama to barem jednom napravila? Jer je ono za što si do jučer govorila nikad, spletom okolnosti postala tvoja svakodnevnica.

Reći ćemo da je zavidan netko tko bi htio imati sve ono što i mi. Opet, nisi li i sama barem jednom osjetila zavist? Jer je netko drugi uspio u nečemu što tebi izmiče? Pa si postignuće te osobe okarakterizirala jednim; Ma, šta ona zna? To je hrpa gluposti! Možda si upotrijebila i gore riječi. Ne svjesno, ne namjerno. Već zato što si čovjek i osjećaš.

Svatko od nas sva ova stanja iskusi prije ili kasnije, jedina razlika među nama je ta kako reagiramo na njih. Dopuštamo li im da nam diktiraju život, da nas preuzmu i vode glavnu riječ, da nam pomute razum pa da lažemo, skidamo i navlačimo maske po potrebi?
Odemo li u krajnost pa vrijeđamo, izmišljamo i svjesno nanosimo nekome bol? Ili prihvatimo da smo svi od krvi i mesa, nesavršeni, skloni pogreškama pa umjesto da osudimo – oprostimo, kako drugima tako i sebi, i jednostavno krenemo dalje?

U životu se sve ionako svodi na dvije stvari;

Prihvatiti ili otpustiti.
Ostati ili otići.
Zadržati ili odbaciti.

Prigovarati, osuđivati, zamjeriti sasvim je suvišno. A mi često baš na ovoj stepenici zapnemo.
Svjedočimo tome na svakom koraku; u tramvaju u razgovorima ljudi oko nas, na kavama, obiteljskim druženjima, poslovnim sastancima…da ne govorim o news feedu društvenih mreža. Tamo skriveni iza monitora postajemo posebno slobodni u izražavanju svojih mišljenja i stajališta. I ostanemo kruti! Ne dozvoljavamo svom mišljenju tako lako da se mijenja. A oči smo u stanju iskopati svakome tko se na isti način ponaša prema nama.

Svaka osoba ima velik broj osobina, ali skloni smo primjećivati samo neke, za one loše imamo istrenirano oko i često ih zamjećujemo prve.

No, naše nas mane ne određuju. Tuđe mane ne određuju druge osobe.

Često kad sam svjedok tuđih mana i pogreški, pokušam se zamisliti u koži te osobe. Bi li voljela da me svi u mojoj okolini kritiziraju, napadaju, kategoriziraju, odbacuju, daju ne baš laskave epitete i ne pružaju mi drugu priliku samo zato jer sam pogriješila? Dam sve od sebe da se fokusiram na dobre strane. Ako baš ne ide, okrenem se i odem. Tko sam da osuđujem?

Ja druge ljude posmatram kroz njihove dobre osobine. S obzirom da ni ja nisam bezgriješan, ne bih smio ispitivati tuđe greške.

Mahatma Gandhi

Ostajte mi dobro,
Brankica

4 misli o “Prihvati ljude (i sebe) onakve kakvi jesu; nesavršeni i prepuni mana

  1. Kažu da nam kod ljudi smeta uglavom ono što i sami sebi zameramo nesvesno. Svaki put kad nekoga okarakterišem, setim se toga i “skeniram” sebe.
    Idealno bi bilo pronaći filtrer koji razdvaja tuđe postupke od naših osećanja. Biti samosvestan toliko da ne procenjuješ druge niti emocionalno reaguješ na okolnosti. Ali onda bismo bili dealni, ne bismo bili ljudi.🙂

    Sviđa mi se

  2. Živa istina. Ali isto tako kažu da ljudi obično prvo primjećuju i da ih nervira ono što je tipično njihova neka osobina. A što se tiče kategorizacije ljude i dijeljenja na ovakve i onakve ( licemjerni, zavidni itd … ) to je nekako prirodno da se svako od nas osjeti dovoljno samoprozvanim da komentariše druge, a ne sebe. Naročito mi Balkanci smo čudo po tom pitanju.

    Liked by 1 person

  3. Pingback: Nije li najveća životna pobjeda nadmudriti svoje nesigurnosti? – Brankica Stanić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s