Predrasude ne žive u otvorenom umu

U nekim sam stvarima tipično žensko, točnije kao malo dijete. Primjerice, volim rozu boju, sve što je na cvjetiće i leptiriće, modne dodatke poput cvjetnih vjenčića, rajfova u obliku mašne, i takva ću skupa sa svojim trogodišnjim sinom šetati gradom ližući lizalicu ili dogovarati se s njim oko boje gumenih medvjedića; koje će on pojesti, koje ja.
Volim čipku, bajkovite, starinske prostorije, haljine i romantične filmove. Po prirodi tiha, ponekad i pretjerano plaha. Introvert, promatrač, u površne se razgovore često niti ne trudim uključivati, samo zato jer su mi naprosto dosadni, ne vidim smisao u višesatnom razglabanju o vremenu, akcijama u Lidla i novoj boji kose susjede Kate.
Imam u sebi usađeno to prokletsvo da prilazim ljudima sa osmijehom uz jedno ljubazno; oprostite, molim vas. Povrh svega, plavuša sam. Možda mislite da ovo nema nikakve veze ni sa čim, no budući da sam nekoć bila tamnokosa, vjerujte mi na riječ kad kažem da ima. 

Kao ovakvu, neki ljudi me ne shvaćaju ozbiljno, misle da mogu sa mnom kako ih volja, da se na ništa neću naljutiti. Neki idu toliko daleko da čak dovode u pitanje moje sposobnosti i inteligenciju. Nebrojeno sam puta doživjela pogled, uzvik i komentar iznenađenja kad bi iz moje plave glavice izašlo nešto pametno; Ah, nisam to očekivala/o od tebe!
Dakako, ovdje govorim o ljudima koji me ne poznaju, koje sretnem po prvi puta bilo privatno ili poslovno, ili o onima s kojima se poznajem samo površno.

Sjećam se, davno prije kad sam dobila posao u jednoj velikoj kompaniji, počela sam naravno od najniže pozicije, i s vremenom, kad su se moji nadređeni uvjerili u moje sposobnosti, dali su mi mogućnost da napredujem i kod njih sam stekla poprilično iskustvo. Kad sam kasnije dala otkaz i tražila novo zaposlenje, nemalo sam se iznenadila brojnim predrasudama s kojima sam se susrela: Tako mladi, a već toliko iskustva? Jeste li se ikad? Da li bi mogli?… uz sumnjičavi pogled od godine moga rođenja do svega onog što je CV tvrdio da sam postigla. Moje iskustvo je odjednom bilo preveliko za moje nježne godine ili još nježnije plave uvojke, ne znam, činjenica je da sam nakon nekoliko neuspjelih intervjua, predala molbu za nižu poziciju, koju sam, naravno, dobila i nakon nekoliko mjeseci čula onu famoznu: Ah, vi ste pravo iznenađenje, nitko to i to nije očekivao od vas, bla bla bla bla. Priznajem, moj je problem što se na intervjuima za posao ne znam prodati, više sam tip; Gle, ovako stvari stoje, ovo znam, ovo je moje iskustvo i točka. Ne brbljam o sebi kao da sam najnoviji model blendera koji trebam uvaliti penzionerki pošto poto. Moje bi iskustvo ipak trebalo biti važnije, ili ne?

Ljudi su puni predrasuda.
Imaju unaprijed određene obrasce prema kojima trpaju ljude oko sebe u određene odjeljke u glavi i svoje ponašanje određuju sljedeći uputstva koja im odjeljci diktiraju. I ono najgore, rijetko i teško dozvoljavaju svojim mišljenjima da se mijenjaju.

Danas će mnogi istaknuti važnost otvorenog uma, no imamo li ga zaista? Čini mi se da više nego ikad podliježemo stereotipovima i utapamo se u masi sličnih jer na kraju dana sve što želimo je odobravanje, osjećaj pripadanja i važnosti. Napuštanje predrasuda, stereotipova i masa ne nudi baš ništa od toga.

Neće li se mnogi od nas radije prikloniti najglasnijem u grupi smatrajući ga automatski i najpametnijim, najsposobnijim i nekim tko najviše i najbolje zna, nego nekome tko šutke sa strane sve promatra?  Dodatni je plus ako je taj netko odjeven po posljednjoj modi i posjeduje sve one materijalne vrijednosti koje su nam iz nekog razloga jedino mjerilo uspjeha u životu. Kasnije, kad se razočaramo, kad shvatimo da se iza te napuhane vanjštine ne krije bog zna šta, znamo reći da su ljudi u k***u.
Jesu li zaista, ili bi odgovornost za tu krivicu ipak trebale snositi naše predrasude? Naša potreba da određena ljudska ponašanja, preferencije i karakterne crte povezujemo s sposobnostima i kvalitetom same osobe?

Primjera je milijun; plavuše su glupe, lijepe žene ne mogu biti i pametne, mladi ljudi su neozbiljni i nepouzdani, debeli ljudi su lijeni, za muškarčev uspjeh zaslužna je njegova sposobnost, za ženin uspjeh – sreća, iznos na bankovnom računu ravan je sposobnosti imanja kvalitetnog i sretnog života i kvaliteti karaktera same osobe, pa ako ste konobarica, prodavačica  ili, nedaj bože, samo kućanica jao se vama, ne vrijedite gotovo ništa… mogla bih nabrajati danima.

Vaše su pretpostavke prozori kroz koje gledate na svijet.
Operite ih ponekad, inače svjetlo nikad neće ući.
Alan Alda

Sve smo počeli procjenjivati površno, donositi sudove isključivo na osnovi vizualnih analiza i karakternih crta koje mogu biti jednake i kod najnesposobnijeg i najglupljeg čovjeka kao i kod onog sa zrnom soli u glavi.

Istina, jako je teško živjeti bez predrasuda i apsolutno svi smo im podložni, netko više netko manje, pa ipak smatram da ne bi trebale biti neizbježan dio međuljudskih interakcija, da bi trebali malo više obraćati pažnju na vjerodostojnost razloga kojima dozvoljavamo da nam kreiraju mišljenje o nekomu ili nečemu.

Sve što nam predrasude daju je površan i dosadan život lišen bilo kakvih spoznaja. Od njih ne možemo vidjeti ništa. Ne možemo razumjeti baš ništa. Ne možemo naučiti nešto novo. Ne možemo vidjeti svijet iz perspektive drugog ljudskog bića i time automatski smanjujemo mogućnost da će se naše srce otvoriti za tu osobu.
Zar to nije šteta?

Ostajte mi dobro,
Brankica

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s