U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem

perfect-mom

Danas se mnoge žene obično dijele na dvije vrste; majke i karijeristice, i pritom jedna isključuje drugu i obrnuto. Naravno, sve više je i onih koje žive obje uloge i trude se izbalansirati i spojiti ta dva svijeta u jednu funkcionalnu cjelinu. No, za ovaj post su me inspirirale žene u ovim ulogama zasebno koje se začudo često ne podnose, ne razumiju i  misle da su bolje od one druge. Vjerovatno zbog pritiska društva, koje bez obzira na 21 stoljeće i dalje u podsvijesti svog mozga gaji brojne predrasude i očekivanja kad je u pitanju položaj žene u društvu.

Žene moje. Ne osjećate li  ga? Težinu okvira iz kojeg ne smijete iskakati  iako živite u doba takozvane potpune slobode i ravnopravnosti?  Pritisak  dok vas društvo tjera da birate? Jer upravo to radi, koliko god vi mislile suprotno, koliko god bile uvjerene da ste slobodne.

Uvijek me intrigirao natpis na tvrđavi Lovrijenac u Dubrovniku:

Sloboda se ne prodaje ni za svo blago ovoga svijeta.

Divna rečenica, zar ne? Tjera te da se zamisliš. Zašto ja svoju prodajem? I to ne za blago, tek za tamo neko priznanje…Jer to je ono što te mori dok biraš – priznanja. Koja ih dobiva više? Majka ili karijeristica? Koja nosi više bodova? Kojoj ćeš se prikloniti? I samo što si donjela odluku, dobila si etiketu posred čela.  Ponosno je nosiš, no s vremenom ti je korak sve tiši, sporiji.  Počinješ shvaćati da to isto društvo,  koje te poput dobroćudnog starog djeda sa vrećicom bombona  namamilo u zamku, smatra da nisi dovoljno dobra u kojoj god ulozi bila. Jer…

Ako ganjaš karijeru, sebična si kučka, dovoljna sama sebi, hladna i proračunata, sa pogledima oko tebe koji vrište: kako pobogu nemaš majčinskog instikta, pa ti si čudovište?!

Ako se pak odlučiš biti majka, neambiciozna si, plitka, jer su ti domet u životu kuhača, pegla i usrane pelene. Upućuju ti  sažalne poglede na račun tvog umornog i nenaspavanog lica , djeteta u rukama koje nemirno plače i zahtjeva trenutno zadovoljenje svojih potreba.

Bole te ovakva generaliziranja. Pravdaš se. Daješ sve od sebe da dokažeš suprotno, da si ti drugačija. Ulozi koju si izabrala daješ super moći ili postaješ super žena koja može baš sve.

Vjeruješ li još uvijek da si slobodna?

Povrh ovakvih etiketa i same heroine ove priče; karijeristice i majke, streljaju jedna drugu bijesnim pogledima. Neprijateljice su. Kako ide ona izreka? Zavadi pa vladaj? Vladaš li svojim životom ili to prepuštaš drugima? Naravno da vladam – pomislit ćeš ponosno, emancipirano jer upravo to jesi emancipirana, slobodna žena. Ravnopravni član društva.  Jesi li zaista? – pitam te ponovno.
Dok se svađaš –  oni vladaju. Dok god se lomiš između uloge karijeristice i majke pritom mrzeći onu koja ti je suprotna – oni vladaju. Dok god misliš da si bolja od one druge – oni vladaju. Nemaš ti kontrolu. Nemaš ništa osim nepodnošljivog osjećaja nezadovoljstva koji te pogodi poput groma onaj tren kad shvatiš da si iskorištena u kojoj god ulozi bila. Još jednom živjela si za druge. Ispunjavala neke tuđe ideale. Dokazivala se svima osim onoj najbitnijoj – sebi samoj.

Karijeristica.

Savršeno sređena sa besprijekornom šminkom, noktima i kosom. Baca ljutite poglede prema majci koja nije u stanju da utiša svoje derište, derište koje joj narušava mir potreban da provjeri news feed na facebooku ili mail. S izrazom gađenja na licu promatra dijete  koje se, prstima umazanim čokoladom, opasno približava njenoj skupocjenoj torbi.
Što joj je trebalo to? – razmišlja dok joj se pogled iz ljutitog lagano pretvara u onaj sažalni.
Ona sebi to baš nikad neće dozvoliti. Karijera joj je bitna. Da je dozvolila kakvom mamlazu da joj napravi dijete evo gdje bi bila. Odjednom, ispunjena je ponosom jer shvaća da nije počinila grešku kao ova jadnica koju upravo promatra.

 Majka.

Umorna i nenaspavana, sa šminkom u torbi koju je namjeravala staviti ali ju je žrtvovala zbog  15 minuta dodatnog sna. Baca ljutite poglede na karijeristicu koja besprijekorno izgleda, savršeno manikiranim noktima tipka po skupocjenom mobitelu misleći se kako je i sama imala takav dok ga se njen mali anđel nije dočepao i odlučio odložiti u wc školjku. Sad bira jeftinije, manje žali kad ga zdesi kakva nepogoda. Zbog dotične se osjeća manje vrijednom jer zbog takvih poput nje danas je nezaposlena, jer je takva bila draža šefu od nje koja se drznula tražiti pauzu za dojenje.  Sad već pomalo s žaljenjem gleda karijeristicu jer kad sve oduzme i zbroji samoća koja joj ne gine u njena četiri zida kad se reflektori pogase je sigurno gora od pogleda na malog usnulog anđela s kojim je ona kao majka privlegirana.

Žene moje treba li vam to? Da se pored pritiska koje društvo nemilosrdno vrši na vas još i same mrzite?
Reći će vam da živite u idealnom vremenu. Imate mogućnost stvaranja obitelji  i rađanja djece,  kao nikad prije otvaraju vam se brojne mogućnosti da napredujete u poslovnome svijetu.  Pomislio bi čovjek, utopija za žene. Prije zamka u koju su mnoge bezglavo pale.

Ne osjećate li to svaki put kad vam postave idiotsko pitanje na razgovoru za posao?
Jeste li udani? Imate li djece? Ne osjećate li to sa svakim ugovorom koji potpisujete svako toliko, u slučaju da zatrudnite da vas se što bezbolnije i lakše riješe?
Ne osjećate li to sa mizernim primanjima na porodiljnom, činjenicom da vas posao ne čeka kad rodite? A ako ste te sreće da se i vratite na posao poslije poroda,  ne osjećate li to sa svakim prekovremenim koji od vas traže s posebnom iskrom zlobe u očima koja govori, hajde majko, reci da ne možeš zbog onog balavca kući pa da se prebacim na sljedeću naivnu karijeristicu od koje ću besramno tražiti da je dostupna od 0 do 24?

Nikad neću zaboraviti izdajanje na poslu,  jer sam se drznula nastaviti dojiti svoje dijete  kad se vratim na posao, u rekordnom vremenu da se ne poremeti taj savršeni mehanizam zgrtanja para nekom tamo gospodinu u skupocjenom odjelu, sa skupocjenom ljubavnicom za čije se afinitete ja izdajam po principu obje dojke u pet minuta…

I na kraju ne osjećate li to ako, nedaj bože, želite oboje, karijeru i majčinstvo? Tim izborom kao da poručujete da s vama nešto nije u redu. Nijedna normalna žena neće pored djece težiti karijeri.  Usudite li se na takav korak, svaka vaša i najmanja pogreška ide zapravo u prilog tome koliko ste loša majka. Jer dok vi sebično zadovoljavate svoje potrebe, vaše dijete pati.

Reći ću vam kad vaše dijete pati. Kad mu je majka nesretna. Takva niti šta prima niti daje.

Živjeti prije svega i svih za sebe. Voljeti prije svega i svih sebe. Raditi za dobrobit sebe, biti sebi kompanija u kojoj se ne osjećaš prevareno kad radiš prekovremeno. Pa bila CEO Googla ili majka četvero djece. Ili oboje. Bitno je da svoj izbor živiš cijelim svojim srcem šta god drugi mislili o tome, pogotovo u ovakvim situacijama kad zaista misle svašta. I ne. To nije sebičnost.  Znaš što je sebičnost?
Zlostavljati  ljude oko sebe svojim nezadovoljstvom, tjerati ih da zbog tebe hodaju kao po staklu, da slučajno ne probude onu divlju zvijer u tebi i osjete na vlastitoj koži njenu ogorčenost i bijes. A upravo to čine žene svaki put kad se, pored balkanskog društva koje je još uvijek zapelo u kamenom dobu, okome jedna na drugu. Pa svoje uloge stavljaju na pijedestal, pokušavajući nekako kompenzirati svoje nezadovoljstvo.
Totalno nedamski.

Naslov posta dio je Andrićeve izreke koja se spominje u pripovjetki Anikina vremena i izvanredno objašnjava odnos jednog patrijarhalnog društva prema ženi:

“U svakoj ženi ima đavo kojeg treba ubiti ili poslom ili rađanjem ili i jednim i drugim, a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.”

 

Brankica

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s