Jedino nam iluzije pomažu živjeti…

tumblr_lrizr1ybc91r29nreo1_500

“Ljudi me plaše”, rekla je. “Ne onako kao u kakvom horor filmu kad kroz prste viriš na ekran i čekaš trenutak užasa da prođe…Ne…Ljudi me plaše na jedan puno profinjeniji način. Tiho, gotovo jedva primjetno, ali konstantno. Način na koji trate svoje živote. Način na koji ja tratim svoj… Ugurani u kalupe, tuđa očekivanja, vlastita samozavaravanja. Zamisli proživjeti tako jedan cijeli život! Od rođenja do smrti. Ne bi li trebali ostaviti nekakav trag? Dati neki smisao tom svom postojanju? Kakava nam je to misija na ovome svijetu kad u naslijeđe mahom ostavljamo samo tugu za propuštenim prilikama?”

Slegnuo je ramenima, zamišljeno je gledajući.

“Ne možeš promijeniti svijet. Jedino sebe. Pobrinuti se da tvoje naslijeđe bude drugačije.”

Kimnula je glavom i osmjehnula mu se.

“Znam. Samo…čudno je to. Što god mislio i osjećao život ti se nekako samo prišulja, zaskoči te. Shvatiš da ti je, ne znam, trideset i da unatoč svemu iza sebe imaš tek poneku ostvarenu želju i brdo propuštenih prilika. Trebalo bi biti obrnuto.”

“Zvučiš kao da su tridesete kraj života…”

“Ponekad se osjećam kao i da jesu. Nije li Mozart umro u 35-oj?”

Uzdahnuo je tiho, na trenutak otplovio u svojim mislima negdje daleko, važući njene riječi.

“Kao netko tko je službeno zakoračio u tridesete prije nekoliko godina, sa sigurnošću ti mogu reći da je to samo prolazna kriza”, rekao je konačno, prigovarajući sam sebi potiho sve ono za čim žali. Koliko je volio toliko je i mrzio tu njenu naviku da stalno prebire po svome životu kao po kutiji razbacanog nakita, tražeći red, sparujući parove, bacajući pokidane i oštećene komade. Bojao se da jasnoću i svrhu kojoj ona teži nitko od nas ne može postići. Čitav život se spotičeš, nekad manje, nekad više, ali baš uvijek imaš nešto da te muči.  Jer što ti preostaje kad si napokon potpuno sretan, bez ičega na čemu trebaš raditi, truditi se, učiniti boljim?.. Što se nalazi iznad apsolutne sreće? Kamo ćeš dalje? Nije li to konačna stanica? A tko još osim onih na samrtnoj postelji želi konačnost? Nitko. Daj da se radujem nečemu što tek treba doći i živjeti ću…

“Oh, dakle, ima nade!?” uzviknula je i podarila mu jedan od svojih najljepših osmijeha. Onaj koji ti znaju dati djeca kad im pokloniš dugo željenu igračku. Kao da si im poklonio čitav svijet.

“Uvijek ima nade…” uzvratio je. Nikad nije bio od onih koji ruše dječja nadanja i snove.

 

Jedino nam iluzije pomažu živjeti; poštovati ih moramo u drugima, kao i u sebi. Čovjeku koji bi spoznao svu istinu ne bi preostalo ništa drugo nego da sjedne na rub ceste i plače do smrti.

Edmond Jaloux

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s