Najmoćniji je onaj koji ima sebe u vlastitoj moći

Djevojka duge plave kovrdžave kose. Stoji na livadi i drži u ruci cvijet.
Photo by Maja Topčagić

Željet ću te jako, činiti sve u svojoj moći da te pridobijem, ulovim u mrežu svog života, pridodam kvačicu na popisu svojih posjedovanja, pa ipak…
Izmicat ćeš mi poput svilene marame na vjetru, tek što mislim da te imam, već te novi nalet hladnog zraka odnosi od mene. I tako unedogled. Dok jedno od nas konačno ne odustane.
Pobrinem se da baš uvijek to budem ja. Svojoj želji umirim rasplamsani plamen prije nego u njemu i sama izgorim. 

Poznaješ taj osjećaj, zar ne? Osjećaj kad želiš nešto tako jako. Svim srcem.
No ispunjenje želje, što god učinila, koliko god se trudila, nikako da stigne.
U ovom prijelomnom trenutku ljudi se obično dijele na dvije vrste;  na one koji idu glavom kroz zid i one koji dignu ruke.  Kažu sebi; ma kvragu sve, sad mi je dosta! Sklone svoj fokus sa predmeta želje i dopuste mu da odahne od silnih postavljenih mu prohtjeva. Nekim čudom, upravo tada, njihova se želja otvari.

No, danas će mnogi ipak glavom kroz zid. Pa kud puko da puklo. Obično pucaju upravo oni sami. Nije to ništa čudno s obzirom da živimo u vremenu u kojem se nema vremena za gubljenje, u kojem se dižeš i prije nego padneš i hrabro stupaš dalje. Po i po cijenu osobnog mira i sreće.

Svijet je satkan od trenutaka koji uvijek pripadaju nekome. I traže se poput dva dijela iste slagalice. Ti i tvoj trenutak se tek trebate naći. O tebi ovisi hoćeš li poput lovca, mirno i usredotočeno čekati svoj plijen ili ćeš mu zbog svoje brzopletosti i nestrpljivosti dozvoliti da umakne.

Svi imamo svoje snove koje brižljivo u svome srcu čuvamo i nadamo da će jednog dana postati naša stvarnost. Ono što udišemo punim plućima, što nam mami osmijeh na lice. No nije dovoljno samo željeti, nije dovoljno čak ni raditi na ostvarenju svojih snova. Potrebno je i pogoditi trenutak. Nije svaki tvoj. Prvenstveno jer ti u svakom trenutku nisi spremna na ostvarenje svojih snova.
Željeti je početak, trud koji ulažeš je neophodan, a trenutak….e taj gospodin je nešto! Perfekcionist sa stažom koji ne mari puno za tvoje poimanje vremena. Doći će kad se posložiš, kad dobro iskrvariš,  kad učiniš sve u svojoj moći da ga zavrijediš. Kad si dovoljno luda za njim, a opet dovoljno prizemljena, bez glave u oblacima ili zaronjene u duboko blato. Tad je tvoj, a ti njegova. Vjernost do groba zagarantirana.

U međuvremenu, daj sve od sebe.
Da baš ništa ne doživljavaš  kao poraz.
Kao prijetnju tvom snu.
Kao dokaz svojoj nekompetentnosti.
Kao ludost jer si toliko sebe dala…

Ana je bila mlada žena koja je jako željela biti majka. Ništa neobično, ništa što zahtjeva neke posebne pripreme. Prirodan slijed za većinu parova. No, Ana je ubrzo shvatila da nešto što bi trebalo bit jednostavno, u njenom slučaju je ponešto komplicirano i zahtjeva trud.
Dosta truda. Toliko da se s vremena na vrijeme preispitaš; Ma trebam li ja ovo zaista? Djeca su ionako mala vrištava stvorenja koja potpuno preuzmu kontrolu nad tvojim životom.

Možemo se razuvjeravati koliko god, tješiti se, odustajati, no ono što istinski želimo stalno će se vraćati da nas kopka. Podsjeti kako je ono što jako želimo svim srcem, naša misija, naša svrha postojanja. Pa ipak, o sredstvima kojima ćemo se služiti da bi stigli do svog cilja uvelike ovisi  krajnji rezultat. Sve što stišćeš previše, baš kao i sve što labavo držiš kad tad jednostavno ode.

Anu je morilo mnogo toga.
Krivnja jer je njeno tijelo zakazalo.
Neizdrživa nervoza dok bi se nadala da ovaj mjesec neće doći oni dani u mjesecu.
Neizdrživa tuga kad bi došli.
Bol na licu njenog muža.
Ljubomora pri pogledu na majke s kolicima.
Bijes što djecu lako dobivaju oni koji ih i ne žele.
Tugovala je, al’ skrpala bi se nekako. Onako na brzinu.
Ne ostavljajući ranama na duši vremena da zacjele.
Ni srcu da se opravi.
Ana je bila uporna,  trudila se svim silama, gurala naprijed, nadala se.
Pokušavala, forsirala i na kraju pregorila.
Odustala i više nikad nije probala opet.
Iz inata.
Bijesa koji joj je izgrizao dušu.
Izgrizao brak.
Posijao mržnju između nje i čovjeka kojeg je nekoć svim srcem voljela.
Mržnju koja je razvela od muža.
Posvadila sa svijetom koji ju je okruživao.

 A sve jer nije znala odustati. Jer je radije išla glavom kroz zid.

Ponekad napraviš korak naprijed a život te vrati dva unazad.
Ponekad daš sve od sebe, a dobiješ tek djelić nazad, ili ništa.
Trudiš se svim silama, ali zaboravljaš…
Ponekad je sve što trebaš odustati.
Pustiti da svemir odradi svoje.
Previše želje i truda, baš kao i premalo obično uništi naše snove.

Za kraj jedan video na koji sam slučajno naišla dok sam pisala ovaj post. Na zanimljiv način prikazuje kako sa svojim željama moramo biti oprezni.

 

 

P.S. Naslov posta ” Najmoćniji je onaj koji ima sebe u vlastitoj moći” je izreka koja pripada rimskom filozofu Seneki.

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

1 Comment

  1. Ponekad napraviš korak naprijed a život te vrati dva unazad.
    Ponekad daš sve od sebe, a dobiješ tek djelić nazad, ili ništa.
    Trudiš se svim silama, ali zaboravljaš…
    Ponekad je sve što trebaš odustati.
    Pustiti da svemir odradi svoje.
    Previše želje i truda, baš kao i premalo obično uništi naše snove.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s